Faludža, Irak, 11. april — Faludža je pomalo kao južna Kalifornija. Na rubu zapadne pustinje Iraka, izuzetno je sušno, ali je pretvoreno u poljoprivrednu oblast opsežnim navodnjavanjem. Sela na putu za Faludžu su siromašna prljavštinom; Faludži je možda neznatno bolje. Poljoprivrednici čine značajan procenat stanovništva. Sam grad ima široke ulice i zdepaste zgrade boje pijeska. Način na koji smo ušli, činilo se da nije bilo velike štete od bombe.
Bili smo u Faludži tokom "primirja". Čuli smo svakakve užasne stvari o tome šta se dešava. Mislim da sadašnji izvještaji govore oko 500-600 ljudi ubijenih u Faludži, uključujući procjenu od 200 žena i preko 100 djece (među mudžahedinima nema žena, tako da su svi gore navedeni neborci. Mnogi od muškaraca koji su također ranjeni su nam rekli da su upravo išli svojim poslom kada su pogođeni). Evo malo šta smo videli i čuli.
Kada je počeo napad na Faludžu, elektrana je bombardovana. Električnu energiju obezbjeđuju generatori i obično je rezervirana za mjesta sa važnim funkcijama. U Faludži trenutno rade četiri bolnice. Ovo uključuje i onu gdje smo mi bili, a koja je zapravo bila samo manja ambulanta za hitne slučajeve; još jedna od njih je garaža za popravku automobila. U bolnici u kojoj smo se nalazili stvari su bile veoma mahnite, tako da nismo mogli dobiti previše prevoda. Za većinu naših informacija zavisili smo od Makkija al-Nazala, doživotnog stanovnika Faludže koji radi za humanitarnu nevladinu organizaciju Intersos, i bio je prisiljen da bude upravnik klinike, budući da su svi lekari bili zauzeti, radeći danonoćno sa minimalnim spavaj.
Nježan, urban čovjek koji je tečno govorio engleski, Al-Nazzal je bio izvan sebe od bijesa zbog postupaka Amerikanaca (kada sam ga pitao da li je u redu da koristi svoje puno ime, rekao je: „U redu je. Sada je sve u redu Neka gadovi rade šta hoće.“) Uz „prekid vatre“, bombardovanje velikih razmjera bilo je rijetko. Primarni načini napada bili su malo teške artiljerije i puno snajpera.
Al-Nazzal nam je ispričao kako su snajperisti gađali vozila hitne pomoći, pucali su žene i djeca. Opisujući užas koji je opsada Faludže postala, rekao je: „Ja sam budala već 47 godina. Vjerovao sam u evropsku i američku civilizaciju.”
Čuo sam ove tvrdnje iz treće ruke prije dolaska u Faludžu, ali sam bio skeptičan. Ovde je veoma teško pronaći pravu priču. Ali to sam i sam uvjerio. Hitna pomoć s dvije uredne, precizne rupe od metaka na vjetrobranu na vozačevoj strani, usmjerene prema dolje pod uglom koji je ukazivao da će pogoditi vozačeva prsa (snajperisti su bili na krovovima i obučeni su da nišane u prsa). Još jedno vozilo hitne pomoći sa jednom, urednom rupom od metka na vjetrobranskom staklu. Nema šanse da je to bilo zbog paničnog prskanja vatre. To su bili namjerni hici da se ubiju ljudi dok su vozili hitna pomoć.
Kola hitne pomoći idu unaokolo sa crvenim, plavim ili zelenim svjetlima koja trepere i sirenama zavijaju; u mrklom mraku zamračenog grada nema šanse da se promaše ili zamijene za nešto drugo). Dok smo bili tamo, pucano je i na sanitetsko vozilo u kojem su se neki naši sunarodnici kretali, trgujući svojom bjelinom kako bi ih pustili snajperisti da pokupe ranjenike.
Tokom otprilike četiri sata koliko smo bili u toj maloj klinici, vidjeli smo dovezeno možda desetak ranjenika. Među njima je bila i jedna mlada žena od 18 godina, upucana u glavu. Imala je napad i pjenu na ustima kada su ih doveli; ljekari nisu očekivali da će preživjeti noć. Još jedan vjerovatni terminalni slučaj bio je dječak s masivnim unutrašnjim krvarenjem. Također sam vidio čovjeka sa velikim opekotinama na gornjem dijelu tijela i ranama na butinama koje su mogle biti od kasetne bombe; nije bilo načina da se to provjeri u sceni ludnice naricanja rodbine, povika “Allahu Akbar” (Bog je veliki) i ljutnje na Amerikance.
Među smiješnijim tvrdnjama Bushove administracije je da su mudžahedini mala grupa izolovanih “ekstremista” koje većina stanovništva Faludže odbija. Ništa ne može biti dalje od istine. Naravno, mudžahedini ne uključuju žene ili vrlo malu djecu (vidjeli smo 11-godišnjeg dječaka s kalašnjikovom), starce i nisu nužno ni većina muškaraca borbene dobi. Ali oni su iz zajednice i u potpunosti ih podržava. Mnoge ranjenike doveo je muj i oni su stajali okolo i otvoreno razgovarali sa doktorima i drugima. Jedan od muja je nosio pancir iračke policije; na ispitivanju drugih koji su me poznavali, saznali smo da je on u stvari bio pripadnik iračke policije.
Jedna od naših prevoditeljica, Rana al-Aiouby, rekla mi je, “ovo su jednostavni ljudi.” Istina je da su to zemljoradnici sa vrlo jakim vjerskim uvjerenjima. Oni se ne razlikuju toliko od Paštuna u Avganistanu - dobri prijatelji i strašni neprijatelji. Oni su izolovani i ne veruju lako strancima. Bili smo bezbedni zbog prijatelja koje smo imali sa nama i zato što smo došli da im pomognemo.
Mudžahedini su iz naroda na isti način na koji su bili šabab koji je bacao kamenje u palestinskoj intifadi. Mladić koji danas nije jedan, može sutradan da namota svoj akal oko lica i uzme kalašnjikov. Razgovarao sam sa mladićem, Alijem, koji je bio među ranjenicima koje smo prevezli u Bagdad. Rekao je da nije mudž, ali kada su ga pitali šta misli o njima, nasmiješio se i podigao palac.
Al-Nazzal mi je rekao da su ljudi Faludže odbili da se odupru Amerikancima samo zato što im je Sadam tako rekao; zaista, borbe za Faludžu prošle godine nisu bile posebno žestoke. Rekao je: „Kada bi Sadam rekao posao, htjeli bismo da se odmorimo tri dana. Ali Amerikanci su morali da nas predstave kao Sadamove pristalice. Kada je zarobljen, rekli su da će otpor umrijeti, ali iako se povećao, i dalje nas tako zovu.”
Ništa ne bi moglo biti lakše nego steći dobru volju naroda Faludže da Amerikanci nisu bili tako brutalni u svojim odnosima. Sada je dostignuta tačka preokreta. Faludža se ne može „spasiti“ od svojih mudžahedina osim ako nije uništena.
Rahul Mahajan je izdavač webloga www.empirenotes.org i trenutno piše i bloguje iz Iraka. Njegova najnovija knjiga je “Dominacija punog spektra: moć SAD-a u Iraku i šire.” Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati