1. Ne postoji popularni protagonizam bez decentralizacije
Popularni protagonizam postaje samo slogan ako ljudi nemaju priliku da iznose svoje mišljenje i donose odluke u oblastima u kojima učestvuju: (geografski prostori, radna mjesta, obrazovne ustanove, interesne grupe). Ako centralna država odlučuje o svemu, nema prostora za lokalne inicijative i država na kraju bude smetnja, odnosno, kako kaže Marx, ometa „slobodno kretanje“ društva.1
István Mészáros smatra da je prekomjerna centralizacija sovjetske države dovela do toga da su „i Sovjeti i fabrički savjeti bili lišeni svake efektivne moći.“2 Stoga nas ne treba čuditi kada tvrdi da je jedan od ciljeva kojem treba težiti je „postizanje istinske autonomije i decentralizacije ovlasti donošenja odluka, nasuprot njihovoj postojećoj koncentraciji i centralizaciji koja nikako ne može funkcionirati bez 'birokratije'.3
Odnos između decentralizacije i protagonizma ljudi jedna je od centralnih tema socijalizma dvadeset prvog vijeka i uvijek je trebamo imati na umu. Međutim, postoje i drugi aspekti o kojima bismo želeli da ovde razgovaramo, kao što je odnos između centralizacije i birokratizma.
2. Decentralizacija: protuotrov za birokratizam
Očigledno to nije bila Lenjinova ideja; on je fenomen birokratije uvijek povezivao sa državom naslijeđenom iz kapitalizma. Kada je umro, bio je zabrinut zbog "birokratskog čira" koji pogađa4 državni aparat. U jednom od svojih poslednjih pisanja tvrdio je da je „naš državni aparat u velikoj meri opstanak prošlosti i da nije pretrpeo bilo kakvu ozbiljniju promenu.5 Nekoliko dana ranije opisao ga je kao „buržoasku i carsku lopticu”. „6
Januara 1922. godine, u svom posljednjem radu o ulozi sindikata, otišao je toliko daleko da je rekao da se "ni na koji način ne može odreći štrajkačke borbe" pod uslovom da je usmjerena protiv birokratskih devijacija proleterske države, objašnjavajući: međutim, da je ova borba bila veoma različita od one vođene pod kapitalističkim režimom. U tom slučaju borba je bila da se uništi buržoaska država, au ovom slučaju da se ojača proleterska država boreći se protiv "birokratskih deformacija" te države, njenih ogromnih slabosti i "svih vrsta opstanaka starog kapitalističkog režima u njegovom institucije, itd."7
Kao što vidimo, Lenjin je smatrao da su birokratske deformacije koje su karakterisale sovjetsku državu nasleđe prošlosti. Mislim da je pogriješio i činjenica da je bio spriječen da prepiše pravi lijek za ovu bolest. Koliko ja razumijem, osnovni uzroci birokratizma — i daleko važniji od naslijeđa prošlosti — leže u pretjeranoj centralizaciji sovjetske države. Znamo dobro šta se dešava kada se ne samo strateške odluke već skoro sve odluke donose centralno: papirologija se šalje nagore; beskrajno trčanje okolo; sporost donošenja odluka; nedostatak kontrole. . . .
3. Centralna država ne može kontrolisati sve – samo društvena kontrola može spriječiti korupciju
Jedna od najvažnijih lekcija naučenih kada nije ispunjen cilj koji je Fidel postavio za žetvu šećera na Kubi 1970. bila je upravo razumijevanje da je nemoguće da socijalistička država upravlja svime centralno, posebno u nerazvijenoj zemlji poput Kube. 8 Stoga su bili potrebni prostori u kojima bi ljudi mogli da kontrolišu način na koji država funkcioniše kako bi se osiguralo da ona funkcioniše efikasnije. Castro je to priznao u svom govoru od 26. jula 1970: "Sam revolucionarni proces pokazao je probleme uzrokovane birokratskim, kao i administrativnim metodama."9
Nakon što je ukazao na greške koje su napravljene poistovjećivanjem stranke sa državnom upravom i dopuštanjem slabljenja masovnih organizacija, on je istakao ulogu koju narod treba da ima kada se donose odluke i rješavaju problemi.
Zamislite pekaru na ulici koja daje kruh svima koji tamo žive i administrativni aparat koji je kontroliše odozgo. Kako to kontroliše? Kako narod ne mari kako ta pekara radi? Kako ih nije briga da li je administrator dobar ili loš? Kako ih nije briga da li ljudi tamo imaju privilegije ili ne, ima li nemara ili ne, bezosjećajnosti ili ne? Kako ih nije briga kako pruža svoje usluge? Kako ih nije briga za higijenske probleme tamo? I kako ne bi brinuli o problemima proizvodnje, izostancima, količini i kvalitetu robe? Nemoguće je ne brinuti!
Može li neko smisliti efikasnije sredstvo za kontrolu te pekare od same mase? Može li postojati neka druga metoda inspekcije? Ne! Osoba koja vodi tu mikro-jedinicu proizvodnje može se pokvariti, osoba koja je pregleda može se pokvariti, svi bi mogli pokvariti. Jedini koji neće poći loše su oni koji su pogođeni [svim ovim], oni koji su pogođeni!
Ove ideje su ugrađene u novi ustav Kube 1976.
Novi politički model predložio je decentralizaciju što većeg broja državnih funkcija na opštinski nivo. Iako su ove institucije morale biti podređene onima iznad njih, mogle su djelovati autonomno u okviru uspostavljenog zakonskog i regulatornog okvira i „ne bi trebale biti podvrgnute stalnom i ograničavajućem nadzoru institucija iznad njih“.
Ovaj mehanizam, "osim što čini da tijela višeg nivoa rade brže i bolje i da budu u skladu sa zahtjevima vremena i lokacije odluka koje se moraju donijeti - prema Raúlu - oslobađa ih, a posebno nacionalne institucije, od težak, obiman teret svakodnevnih administrativnih zadataka koje u praksi ne mogu na odgovarajući način da izvrše [. . .], ali koji ih, štoviše, onemogućavaju da se bave važnim poslovima koje su zaista kompetentni da preuzmu u oblastima vezanim za postavljanje standarda, kontrolu i inspekciju aktivnosti kojima se bave."10
Kako je vrijeme odmicalo, iskustvo je pokazalo da je potrebno još više decentralizirati državnu upravu i stoga je u Havani 1990. godine uspostavljena institucija Narodnog vijeća. To je bilo vladino tijelo koje je funkcioniralo na području manjem od općine i cilj je poboljšati kontrolu i nadzor nad svim organima uprave i pronaći načine koji omogućavaju uključivanje svih članova zajednice u rješavanje vlastitih problema. Jesús García kaže da je ideja bila imati "jako vladino tijelo na "barrio" nivou koje bi moglo organizirati snage zajednice za rješavanje problema koje su ljudi na tom nivou imali."11
Nažalost, velike ekonomske poteškoće koje su zadesile Kubu u posljednje dvije decenije postavile su ogromna ograničenja na raspoložive resurse za ispunjavanje težnji ljudi, kadrovi Narodne moći počeli su da "izgaraju" i da se umaraju, ljudi su izgubili povjerenje, a učešće je počelo opadati. , često pretvarajući se u nešto čisto formalno. To je — kao i drugi razlozi u koje ne možemo ovdje ulaziti — značilo da je Narodna moć koja je započela s takvim briom i kreativnošću počela gubiti prestiž.
4. Marx je tvrdio da sve što se može decentralizirati mora biti decentralizirano
Istorijsko iskustvo me sve više uvjerava da je decentralizacija najbolje oružje za borbu protiv birokratizma jer približava vlast ljudima i omogućava im da vrše društvenu kontrolu nad državnim aparatom. Stoga dijelim Marksovo mišljenje da je potrebno decentralizirati sve što se može decentralizirati zadržavajući u funkciji centralne države samo one poslove koji se ne mogu obavljati na lokalnom nivou.
U Građanskom ratu u Francuskoj Marx je rekao: "Komunalni režim jednom uspostavljen u Parizu i sekundarnim centrima, stara centralizirana vlast bi i u provincijama morala ustupiti mjesto samoupravi proizvođača..."
5. Centralna država nije oslabljena, već ojačana
„Nekoliko, ali važnih funkcija koje bi bile prepuštene centralnoj vlasti ne bi bile eliminirane, kako su neki rekli, namjerno krivotvoreći istinu...: Jedinstvo nacije nije trebalo razbiti, već, naprotiv, biti organizovana po ustavu zajednice, i postati stvarnost uništenjem državne vlasti koja je tvrdila da je oličenje tog jedinstva nezavisnog i nadređenog samoj naciji, od koje je bila samo parazitski izrast."12
Naravno, ova decentralizacija mora biti prožeta duhom solidarnosti. Svaki od decentralizovanih prostora treba da oseti da je deo nacionalne celine i da bude spreman da svojim resursima doprinese jačanju razvoja onih prostora sa najvećim nedostatkom. Jedna od najvažnijih uloga koju centralna država igra je upravo to, sprovođenje ovog procesa preraspodjele nacionalnih resursa kako bi zaštitila slabe i pomogla im u razvoju.
Nakon svega što sam rekao, trebalo bi biti jasno da ovdje ne govorim o vrsti decentralizacije koju promovira neoliberalizam s ciljem slabljenja nacionalne države, već o drugačijem načinu gledanja na decentralizaciju: onom koji, naprotiv, jačanje zajednica, i teritorijalnih jedinica koje su temelj nacionalne države, zapravo pomaže jačanju centralne države, osnovnog instrumenta za odbranu našeg suvereniteta i vođenja zemlje ka novom društvu koje želimo da izgradimo.13
1 Marx, Građanski rat u Francuskoj.
2 István Mészáros, Beyond Capital, Monthly Review Press, New York, 1995. str. 906. Prema Meszárosu, pozitivna referenca Lenjina u Državi i revoluciji „iskustvu Pariske komune (kao direktnog uključivanja svih siromašnih, eksploatisanih slojeva stanovništva u vršenje vlasti) nestala je iz njegovih govora i spisi i akcenat je stavljen na 'potrebu za centralnom vlašću [. . .]' Malo dalje on kaže: 'Ideal autonomne akcije radničke klase zamijenjen je zalaganjem za najveću moguću centralizaciju'" ( ibid., str.904).
3 Meszáros, ibid., str.703.
4 Lenjin, "10. kongres RCP(B)" 16. marta 1921, Sabrana djela, sv. 32, str. 165-271.
5 Lenjin, „Kako da reorganizujemo radničku i seljačku inspekciju“, Sabrana dela, knj. 33, str. 481-86.
6 Lenjin, "Pitanje nacionalnosti ili 'autonomizacija'", 30. decembar 1922. u Collected Works, Vol. 33.
7 Lenjin, "Uloga i funkcije sindikata u novoj ekonomskoj politici", Zbornik radova, knj. 33, str. 188-196.
8 Većina paragrafa o iskustvu Kube preuzeta je iz knjige Kuba, diktatura ili demokratija? 1979,
9 Fidel Castro, Govor povodom 10. godišnjice Komiteta za odbranu revolucije, 28. septembar 1970.
10 Raúl Castro, na seminaru za delegate Narodne skupštine Matanzasa, 22. avgusta 1974.
11 Jesús García, Cinco tesis sobre los consejos populares, Revista Cubana de Ciencias Sociales, No5, La Habana, 2000.
12 Marx, Građanski rat u Francuskoj.
13 Marta Harnecker (ur.) La descentralización ¿fortalece o debilita el estado nacional? (Da li decentralizacija jača ili slabi nacionalnu državu?), knjiga koja uključuje radove koji su pročitali oni koji su učestvovali na radionici 23-24. septembra 2008. u organizaciji Centro Internacional Miranda, objavljeno dne www.rebelion.org.
Marta Harnecker je porijeklom iz Čilea, gdje je učestvovala u revolucionarnom procesu 1970-1973. Ona je opširno pisala o Kubanskoj revoluciji i prirodi socijalističke demokratije. Sada živi u Karakasu i učesnica je venecuelanske revolucije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati