Predsjednik Obama je, razboritim potezom, premjestio ovogodišnji samit G-8 (Jedan posto) iz nepredvidivih ulica Čikaga u zaštićene šume Camp Davida, ostavljajući NATO-u da se suoči sa zahtjevima mirovnog pokreta u fokusiranijoj konfrontaciji ovog 18. maja. -19.
Šanse za diverzioni sukob između demonstranata i sigurnosnih snaga američke i čikaške policije možda su se smanjile zbog Obaminog premještanja G-8 koje je, kako je diplomatski rekao, trebalo omogućiti intimnije razgovore u okruženju Camp Davida .
Obama i NATO i dalje se moraju nositi sa jakom većinom koja preferira pregovore umjesto rata u odnosu na Iran, ubrzano povlačenje iz Afganistana-Pakistana i iskrene odgovore o sve većim napadima dronovima.
Najbolji scenario za Obamu je da iskoristi samit NATO-a da umanji opasnost od rata protiv Irana uz obećanje da će okončati okupaciju Afganistana prije trenutnog roka 2014. Ako samit NATO-a postane mirovni, Obama se pozicionira u predsjedničkom izbore kao pozitivnu alternativu bezobzirnom republikanskom kandidatu koji poziva na vojnu akciju po svaku cijenu, u vrijeme kada je američki domaći budžet usitnjen deficitima, rezovima i političkom paralizom.
Sve je više znakova da Obama nastoji izbjeći iranski rat dok okončava Afganistan-Pakistan.
Prvo, predsjednik je dao sve od sebe da se odupre nedavnoj političkoj opsadi Washingtona od strane Benjamina Netanyahua i njegove lojalne AIPAC vojske. Iako je nekoliko hrabrih duša od J Streeta do Code Pink ponudilo racionalne alternative, Kongres je bio servilan pred AIPAC-om, ostavljajući Obamu bez malo zaštite. Zauzeo je pametan politički kurs napada na svoje republikanske protivnike zbog podmetanja i iznošenja besposlenih pretnji da će pokrenuti rat na Bliskom istoku. Romney je bivši Netanyahuov poslovni partner, Santorum nerekonstruisani katolički krstaš, a Gingrich je besramni primalac miliona od milijardera cionističkog kazino magnata koji poziva na rat iz Las Vegasa.
Obama se ipak priklonio Izraelcima i AIPAC-u izjavljujući da je njegova politika sprečavanje iranskog nuklearnog oružja, a ne zadržavanje nuklearnog Irana u nekoj budućnosti. Nadalje je priznao suvereno "pravo" Izraela da sam preduzme vojnu akciju. Te su riječi bile utješne za Netanyahua, ali daleko od Obamine posvećenosti izraelskom zahtjevu za preventivnim ratom. Ako i kada (i ako ikada) Iran razvije bombu, Obama će morati ponovo da razmotri svoje odbijanje da obuzda Teheran i da počne da radi upravo to. Ako i kada Izrael odluči da napadne Iran preventivno, možda će ostati sami. U međuvremenu, čini se da je u toku još jedan nalet maglovitih međunarodnih pregovora, što u ovom trenutku smanjuje izglede za rat.
U međuvremenu, katastrofalni prizori američkih vojnika koji uriniraju po afganistanskim tijelima i spaljuju Kurane pružili su Obami novu priliku da rat u Afganistanu označi kao beznadežan uzrok. Obama može reći da je pokušao eskalaciju, ali to nikada ne može uspjeti bez ujedinjenog afganistanskog partnera, i na taj način poduzeti korake da ode. Počeo je da se kreće u tom smjeru jučer, kada je rekao: „To je pokazatelj izazova u tom okruženju i pokazatelj da je vrijeme za tranziciju.“ U međuvremenu, 23 američka senatora objavila su juče pismo u kojem pozivaju na ubrzano povlačenje, a neriješeni zakon predstavnice Barbare Lee za smanjenje afganistanskog finansiranja vjerovatno će dobiti više od 100 glasova u Domu kasnije ove godine.
Afganistan se jednostavno ne može pacificirati. Njegov nacionalizam se ne može amerikanizirati. Njegova korupcija se ne može reformisati. Njena nepopularna nereprezentativna vlada nikada ne može preživjeti bez američko-NATO vojne okupacije i tajnih operacija. Kulturne razlike se nikada ne mogu premostiti. Možda neće biti vremena čak ni za izlaz koji će spasiti lice. To je već koštalo američke poreske obveznike preko 500 milijardi dolara direktno, ne računajući daleko više indirektne dugoročne troškove.
Rješenja nema, ali “nema rješenja” nije izgovor za daljnju smrt, uništavanje i rasipanje.
Republikanci, neokonzervativci i neki u Pentagonu nastavit će se zalagati za poraz Talibana i osiguranje stalnih baza. Ali niko više neće slušati, jer većina Amerikanaca zaključuje da, uprkos značajnim naporima, rat ne ide nikuda ili se pogoršava.
Aranžman o prekidu vatre i podjeli vlasti, uključujući talibane, druge pobunjeničke vođe rata i elemente bivše Sjeverne alijanse, jedini je način da se prepozna zastoj i krene naprijed. Zaštita afganistanskih žena i naprednjaka bit će dobivena, ako uopće bude, samo u pregovorima koji uključuju vremenski okvir SAD-NATO za povlačenje svih trupa.
Sada je vrijeme za jednostranu mirovnu inicijativu od strane SAD-a, NATO-a i Ujedinjenih naroda, bez čekanja na neuhvatljivu saglasnost Talibana, Kabula i raznih gospodara rata. Povući crvenu liniju oko Kabula, povući američke trupe iz provincija u kojima dominiraju pobunjenici, objaviti vremenski okvir za dalja preraspodjela i uvjetovati buduću međunarodnu pomoć i podršku kompromisnim rješenjem koje priznaje postojeću ravnotežu snaga na terenu. Ne dozvolite da SAD postanu taoci planova bilo Karzaija i njegovih prijatelja ili pobunjenih fundamentalista. Najavite da će se napadi bespilotnih letjelica okončati nad Pakistanom kada u Afganistanu počne prijelazni aranžman.
To je lakši dio. Težak dio bit će diplomatska inicijativa, koja se provodi otvoreno i iza kulisa, da se od stvarnih regionalnih sila traži da zakorači u krizu nakon povlačenja SAD-a i NATO-a – a ovdje je Iran povezan s Afganistanom i Pakistanom.
Iran, koji graniči s Afganistanom, dugogodišnji je saveznik Sjeverne alijanse koja se borila protiv talibanskih/paštunskih snaga, a konkretno, Iran dijeli drevne veze s plemenskim zajednicama Hazara-Shi'a koje čine možda 15 posto afganistanskog stanovništva u planinski centar zemlje. Jednostavno rečeno, kako bi stabilizirali Afganistan, Hazarima će biti potrebna uvjeravanja da će biti zaštićeni u novom aranžmanu o podjeli vlasti. Iran, koji ima možda milion hazarskih izbjeglica iz Afganistana, mora biti dio pregovora kao garant. Malo je vjerovatno da će se to dogoditi dok su sile SAD i NATO-a uhvaćene u ivici i mogućem ratu s Iranom.
Ostale regionalne sile koje moraju biti dio bilo kakvog napora za stabilizaciju Afganistana su Pakistan, Kina, Rusija i Turska, koje sve imaju teške, ali izvodljive odnose sa Sjedinjenim Državama (i Indijom, američkim strateškim saveznikom). NATO i Zapad općenito će morati proći kroz svoje debele bijele lobanje da Organizacija Sjevernoatlantskog pakta nema trajne poslove u Južnoj Aziji osim smanjenja opasnosti od „terorističkih utočišta“. Ako talibani daju vjerodostojna jamstva da neće zaštititi ćelije Al Kaide koje su usmjerene na napad na Zapad, i ako SAD zadrže offshore antiteroristički kapacitet nakon rata, nema nikakve osnove za američke trupe ili baze u Afganistanu. Trebalo bi biti jednako jasno da ne može biti tranzicije iz Afganistana bez regionalnih susjeda koji će igrati prirodniju i normalniju ulogu u diplomatiji tog područja.
Da bude jasno, nenajavljeni sveukupni mirovni sporazum morat će uključiti američka uvjeravanja Iranu da će njihovi saveznici Hazare u Afganistanu biti zaštićeni od svojih talibanskih neprijatelja, a Iran će morati doprinijeti smanjenju napetosti oko njihovog nuklearnog programa, barem za kratkoročno. Izgledi za takav sporazum privukli bi podršku barem Rusije, Kine i Turske.
Mirovni pokret i drugi kreatori javnog mnijenja imaju ključnu ulogu u podizanju poziva na nevojno rješenje iranske krize i ubrzano povlačenje iz Afganistana. Na ulicama Čikaga ili duž kampanje, to bi se pretvorilo u nekoliko jednostavnih zahtjeva: Bez rata s Irakom, trupa iz Afganistana i ulaganje u radna mjesta i pravdu, a ne u rat i okupaciju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati