Predsjednik Barack Obama bio je među mnogim svjetskim liderima koji su ovog mjeseca pohrlili u Johanesburg da se povežu s naslijeđem mira i pomirenja za koje se zalagao Nelson Mandela.
Uz ovacije, Obama je okupljenima poručio: “I mi moramo djelovati u ime pravde. I mi moramo djelovati u ime mira.” Obama, koji je kao i Mandela postao prvi crni predsjednik svoje zemlje, nastavio je to ispričati dok je bio student; Mandela me je “probudio u moje odgovornosti – prema drugima i prema sebi – i uputio me na neverovatno putovanje koje me danas zateče ovde”.
Međutim, te riječi zvuče šuplje u odjeku jedne od mnogih mudrih Mandelinih izreka: „Kaže se da niko istinski ne poznaje naciju sve dok ne bude u njenim zatvorima. Naciju ne treba suditi po tome kako se odnosi prema svojim najvišim građanima, već prema najnižim.”
Uprkos auri “izuzetnosti” koju promoviše, Sjedinjene Države imaju lošu reputaciju kada je u pitanju zatvaranje. Prema Populacionom referentnom birou, SAD imaju najveću stopu zatvaranja u svijetu od 2002. godine. „Prirodna“ stopa zatvaranja za zemlje uporedive sa SAD obično je oko 100 zatvorenika na 100,000 stanovnika. Nasuprot tome, stopa u SAD je 500 zatvorenika na 100,000 stanovnika.
Ta statistika je sama po sebi dovoljno loša. Ali onda razmislite o disparitetu njihovog uticaja. The Projekt izricanja kazne Komitetu Ujedinjenih nacija za ljudska prava utvrdio je ove godine da „jedan od svaka tri crna muškarca rođena (u SAD) danas može očekivati da će otići u zatvor u nekom trenutku svog života, u poređenju sa jednim od svakih 17 bijelih muškaraca, ako je trenutno Trendovi zatvaranja se nastavljaju.” A ako si musliman, tvoj šansa fer tretman dalje opada.
Američki gulag
Međutim, možda najozloglašeniji američki zatvor je Guantanamo Bay, naš vlastiti “Gulag” koji je nakon 9. septembra postao sinonim za neograničeno zadržavanje bez optužbe i nehumane uslove u rasponu od skrnavljenja svetih knjiga zatvorenika do mučenja.
Kada je Obama prvi put došao na dužnost, 240 osoba je još uvijek bilo zatočeno u Guantanamu, većina više od 11 godina. Samo 24 smatrani su krivima za zavjeru protiv SAD-a.
Tokom svoje predsjedničke kampanje 2008. godine, Obama je opisao Guantanamo kao “tužno poglavlje u američkoj istoriji” i obećao da će ga zatvoriti. Nakon što je izabran, Obama je ponovio svoje predizborno obećanje na nacionalnoj televiziji.
Pet godina kasnije, 158 zatvorenika ostaju u Gvantanamu – svi se i dalje drže bez optužnice ili suđenja. Sedamdeset devet je pušteno na slobodu, ali ostaju izolovani i iza rešetaka, hiljadama milja od kuće.
Otputovali smo u Jemen sa delegacijom Codepinka ranije ove godine i slušali kako porodice ovih muškaraca pričaju svoje priče. Među našim utiscima Te noći: Priče imaju jezivu istovetnost – muškarci koji iznenada nestanu sa ulica, često putujući u ciljane zemlje, bez objašnjenja žrtvama ili porodicama koje su ostavljene, čekajući zbunjeno i očajno svoje sinove, očeve i muževe. Za sudbinu svojih najmilijih saznali su tek iz TV priloga ili telefonskog poziva Crvenog krsta, mnogo mjeseci kasnije. Da ne znamo drugačije, pomislili bismo da slušamo podanike despota u diktaturi Trećeg svijeta.
Priča o 12-godišnjoj Awdi posebno nam ostaje u mislima. Njena majka je bila trudna 2001. godine kada je njen otac, Abdulrahman al-Shubati, otputovao u Pakistan kako bi dodatno zaradio kao učitelj Kurana. Međutim, on je iznenada netragom nestao i njena majka se porodila sama. Tek godinu dana kasnije majka i ćerka su saznale šta mu se dogodilo: pozivalac iz Crvenog krsta je objavio da je al-Shubati zatvoren u Gvantanamu. Awda nikada nije vidjela svog oca. Na arapskom, ime djevojčice znači “vrati se”.
Sporo napredak
U maju, neposredno prije nego što je Codepink grupa otišla u Jemen, Obama je odgovorio na sve veći štrajk glađu među zatvorenicima obnovivši obećanje da će zatvoriti Guantanamo. Naizgled ozbiljan, imenovao je tri specijalne osobe za vezu da nadgledaju proces: Lizu Monako u Bijeloj kući, odvjetnika Clifforda Sloana u State Departmentu i Paula Lewisa, advokata Kongresnog odbora i bivšeg zastupnika sudije marinaca, u Pentagonu.
Da budemo pošteni, bilo je neki napredak od tada. Ovog mjeseca, SAD su vratile dva zatvorenika u Saudijsku Arabiju, dva u Sudan i još dvojicu u Alžir (potonji protiv njihove volje).
Osim toga, Zakon o odobrenju nacionalne odbrane (NDAA) iz 2014. – koji su upravo ovog mjeseca usvojili i Dom i Senat SAD – sadrži odredbe koje olakšavaju slanje pritvorenika kući ili u treću zemlju. (Održava zabranu njihovog prebacivanja u SAD radi krivičnog gonjenja, zatvaranja ili hitne medicinske pomoći.)
Međutim, napredak jemenskih zatočenika je ledeno spor. Oni predstavljaju više od polovine preostalih zatvorenika u Guantanamu – uključujući 55 kojima je odobren transfer kući od 2008. Najmanje dva druga Jemenaca su u američkom pritvoru u Afganistanu.
Jemen ih želi, ali Obamina administracija insistira na prethodnoj izgradnji onoga što zvuči kao još jedna vrsta zatvora da ih primi. Iako bi ovaj objekat trebalo da bude za „rehabilitaciju“, većina zvaničnih opisa i medijskih prikaza zvuči sumnjivo kao još jedan oblik pritvora i kažnjavanja. Pa ipak, ove osobe nikada nisu optužene za bilo kakav zločin, i čini se da nema dokaza da su zaista učinili bilo šta što bi izdržalo nadzor suda. Teško je ne spekulisati da vlasti žele da prikriju informacije o sopstvenom nedelju. Ako im je potrebna rehabilitacija zbog bilo čega, to je vjerovatno zbog mučnog tretmana u Guantanamu.
Kao Falguni A Sheth, profesor filozofije i političke teorije na Hampshire Collegeu, napisao in salon: “Ako bi vas agenti strane vlade kidnapovali i mučili, prijetili da će vam povrijediti porodicu, zatvorili vas u mali kavez na dvanaest godina, dok su vas stražari disciplinovali i ponižavali, zgnječili vašu Bibliju, povremeno vas tukli zbog drskosti da budete nezadovoljni dogovorom i osporili svoju sposobnost štrajka glađu nasilnim guranjem cijevi u nos tri puta dnevno – sve bez da vas ikada optuže za zločin ili pokažu dokaze o nedjelu – bili biste dovoljno ljuti da sanjate o načinima da se vratiš toj vladi i njenim zvaničnicima ako ikada budeš pušten.”
Zatvor ili kuća na pola puta?
Jemenski zvaničnici izradili su preliminarne planove za objekat izvan glavnog grada Sane, ali konačni dogovor je vjerovatno nakon nekoliko mjeseci. Ostaju duboka neslaganja oko toga ko će ga finansirati i oko toga da li će funkcionisati kao još jedan zatvor ili kao kuća na pola puta za pritvorenike da ponovo uđu u društvo nakon godina zatočeništva i izolacije.
U međuvremenu, Pentagon je objavio naredbu o gagu za informacije o štrajku glađu među preostalim zatvorenicima u Guantanamu. Najnoviji talas počeo je u februaru 2013. i tokom ljeta je narastao na čak 106 zatvorenika. Pentagon sada kaže da će prestati da otkriva koliko zatvorenika štrajkuje glađu i da će odbiti sve medijske zahtjeve za informacijama. Rekao je vojni portparol Al Jazeera: "Želja (štrajkača) je da skrenu pažnju na sebe, i zato im nećemo pomoći u tome."
Dakle, sada osim njihove slobode, želimo da im oduzmemo i glasove – njihov jedini način otpora. Svaki rizik koji ovi ljudi i dalje predstavljaju – ako su ikad bili opasnost – u najboljem slučaju je spekulativan. Prema Fondacija New America, samo 3.5 posto od 603 zatvorenika oslobođena iz Gvantanama u maju 2013. godine, učestvovalo je u terorističkim aktivnostima protiv SAD-a, ili su osumnjičeni da su to činili nakon puštanja na slobodu.
Je li to opravdanje za nastavak uskraćivanja nade za normalan život ljudima poput Abdulrahmana al-Shubatija i njegove kćeri Awde?
Ispravimo nepravdu i dozvolimo njemu i ostalima da odu kući. Ne za sledeću godinu ili čak šest meseci. Danas.
Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK i Global Exchange.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati