Na brzinu izvršeno sudsko ubistvo Sadama Huseina, posljednjeg predsjednika nezavisnog Iraka, bilo je dio izvanredne tromjesečne ofanzive koju je predsjednik Sjedinjenih Država George W. Bush pokrenuo na svim frontovima, domaćim i međunarodnim, od sredine oktobra 2006. Ta ofanziva je sada kulminirala invazijom na Somaliju od strane etiopskog opunomoćenika SAD, masovnim američkim bombardovanjem teritorije Somalije od strane ogromnih američkih teretnih aviona koji su pretvoreni u topovske brodove i „pozivom“ marionetskog režima, koji je etiopski opunomoćenik je nametnuo Somaliji, SAD da pošalje svoje trupe u ovu novookupiranu zemlju. “Nova” istočna Afrika sada je isto toliko cilj SAD-a kao i “nova” zapadna Azija. Integrisana ofanziva od Kaspijskog mora do zaliva Mombasa, da tako kažem.
U tom procesu, Bush je potpisao zakon o najdalekosežnijim ograničenjima američkog Ustava i Povelje o pravima. Otpustio je ključne članove vlastitog tima u Pentagonu i Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA), kao i svoje glavne vojne komandante u zapadnoj Aziji i Iraku. On je ignorisao izbornu presudu iz novembra 2006. godine, u kojoj je američko biračko telo odbacilo njegovu politiku prema Iraku i predalo oba doma Kongresa demokratama. Pocijepao je veći dio izvještaja koji je u ime dvostranačke grupe za proučavanje Iraka sastavio James Baker, njegov vlastiti mentor i glavni pouzdanik njegovog oca. Dramatično je proširio teritorijalnu širinu vojnog sukoba, angažujući više trupa u ratu u Iraku i usuđujući svoje protivnike u Kongresu da ga zaustave.
Ne samo njegov otac, ne samo Colin Powell, nego čak i Donald Ramsfeld ispostavilo se da je previše oprezan i nedovoljno muževan. Samo popustljivi dvorjani koji će ga zaštititi od loših vijesti i nastaviti izvršavati njegove naloge kako bi poduprli njegove vlastite zablude o muškosti, kao što je Condoleezza Rice, sada su dovoljno dobri. Paul Wolfowitz i Richard Perle, među ključnim neokonstruktorima invazije na Irak i koji su sada skeptični u pogledu dalje eskalacije, su isključeni; sada je tu još grublja banda neokonzervativaca. Bivši alkoholičar, a sada nanovo rođeni kršćanin, Bush je izgleda gajio i kockarsku kompulzivnost (samo još jedna čašica viskija, još jedno bacanje kocke) i mesijanski niz, u kojem se svaki neuspjeh posmatra kao još jedna kušnja vatrom na putu prema Vječnom spasenju.
U tako velikoj zabludi, vješanje Sadama Huseina mora da mu se činilo samo kao detalj u jednom jutarnjem poslu, ali i kao još jedan znak njegove vlastite muškosti. Kao guverner Teksasa, potpisao je više smrtnih kazni nego bilo koji drugi guverner američke države u posljednje vrijeme. Priča se da su neki od onih koji su radili za njega u Teksasu rekli da je volio ubijati ljude. U svakom slučaju, u svojoj predsjedničkoj Ovalnoj kancelariji drži Sadamov lični pištolj koji su mu oduzeli kada su ga zarobili američki vojnici. To bi mogao biti moderni, američki ekvivalent jedenju jetre vašeg neprijatelja kao danak njegovoj hrabrosti.
Predskazana smrt
Da će Sadam biti ubijen, bio je gotov zaključak otkako su ga američke trupe uhvatile u decembru 2003. godine. Američka propagandna mašinerija kao i globalni korporativni mediji opčinjeni tom propagandom pokušali su da kažu da se predao podlo i da su njegovi sljedbenici bio u velikoj meri obeshrabren činjenicom da nije pružio otpor i doneo „kukavičku” odluku da bude uhvaćen živ umesto da odabere „herojsko” samoubistvo.
Veći dio svijeta bio je impresioniran, prije, činjenicom da je odlučio ostati na iračkom tlu, umjesto da se prokrijumčari na sigurno u stranim zemljama, te da je uspio izbjeći američke snage, njih 140,000 na terenu sa svim neka vrsta sprave nadzora koji istražuje njegova skrovišta, punih devet mjeseci. Preuzeo je rizik da bude mučen od strane Amerikanaca, koji su naširoko demonstrirali svoju sposobnost da muče zarobljenike ne samo u Gvantanamu ili Abu Graibu, već i u desetinama zatvorskih kompleksa raštrkanih, bukvalno, širom svijeta („izvanredna predaja“ i sve to) . Izvanredna hrabrost koju je pokazao u vrijeme stvarnog pogubljenja već je bila prisutna u odluci da ne pobjegne iz zemlje i, umjesto toga, preuzme rizik hapšenja i mučenja i konačnog pogubljenja.
Sud u kojem je održano suđenje neki dobronamjerni ljudi opisali su kao “kengur sud”. To je uvreda za suštinsku pristojnost kengura iz stvarnog života. Okupatori su svoje klijente jednostavno imenovali za advokate i sudije. Advokati koji su se usudili braniti Sadama na ovom sudu, koji je
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati