Ugrađeni novinari su najveći PR udar ovog rata. Osmislili su Pentagon i Donald Ramsfeld, 'ugradnje', kako se sada rutinski opisuju, gotovo u potpunosti kontroliše vojska. Embeds kao što je sada dobro poznato pristaju da se odreknu većine svoje autonomije u zamjenu za pristup borbama pod vojnim uvjetima. Prednost imaju i korištenjem pogodnosti kao što su prijevoz i smještaj. Novinarima koji nisu ugrađeni, takve mogućnosti su naglašeno uskraćene. Ono što je najvažnije, embed-i imaju zaštitu od fizičkih povreda od strane vojske. Do sada u ovom ratu glavna opasnost za novinare dolazila je od zapadne vojske. Dakle, ponuđena zaštita je više prijetnja nego uvjeravanje za nezavisne novinare.
Svaki ugrađeni reporter mora potpisati ugovor sa vojskom i vođen je planom od pedeset tačaka koji je izdao Pentagon u kojem se detaljno navodi šta mogu, a šta ne mogu izvesti. Lista onoga što mogu prijaviti znatno je kraća od liste onoga što ne mogu.
Prema izvještajima, postoje 903 ugrađena novinara, uključujući 136 iz britanskih snaga. Nema ih uklopljenih u male kontigente drugih nacija, kao što je australska vojska. Samo 20% novinara uključenih u SAD su izvan SAD-a, a 128 izvještača sa britanskim snagama je iz UK. Čak i zemlje sa vojnim učešćem, kao što je Australija, imaju vrlo mali pristup sistemu za ugrađivanje sa samo dva reportera koji su uključeni u američke snage. Francuski novinari su se posebno žalili da su isključeni. Angloamerička dominacija novinara nije slučajna, već ključni dio strategije.
PR genijalnost embed sistema je u tome što on omogućava pristup borbama bez presedana, a takođe i identifikaciju novinara sa vojskom bez presedana. Britanski ministar odbrane Geoff Hoon izjavio je: 'Mislim da je izvještavanje... više slikovito, stvarnije od bilo kojeg drugog izvještavanja o sukobu koji smo ikada vidjeli u našoj istoriji. Po prvi put je sa tehnologijom moguće da novinari izvještavaju u realnom vremenu o događajima na bojnom polju.' Svakako je tačno reći da je novo vidjeti ratne snimke tako izbliza, ali je ključni dio propagandnog rata tvrditi da ga to čini 'stvarnim'. U stvari, cilj sistema ugrađivanja je da kontroliše ono što se izveštava ohrabrujući novinare da se identifikuju sa svojim jedinicama. Jesti i piti zajedno, riskirati opasnost i dijeliti iste vrijednosti. Ted Koppel iz američke mreže ABC rekao je za Washington Post da su njegova osjećanja prema vojnicima bila "veoma, vrlo topla".
Ova identifikacija sa vojnicima radi na osiguravanju da je autocenzura općenito efikasna. Phillip Rochot, cijenjeni reporter za France 2, koji trenutno radi nezavisno u Iraku ‘Ugrađeni novinari vrše priličnu količinu dobrovoljne autocenzure, kontrolirajući ono što govore. U svakom slučaju, njihovi stavovi su usko usklađeni sa anglo-američkom pozicijom. Oni su vojnici informacija, marširaju sa trupama i političkim pravcem svoje zemlje. Oni neće reći ništa pogrešno, oni se osjećaju obaveznim da brane anglo-američku stvar u ovom ratu.“ Christina Lamb iz London Timesa slaže se da su embedded novinari: 'daju pozitivniju stranu, jer oni' su sa trupama... i nisu na ulici ili na selu da vide šta se tamo zapravo dešava.' Hoon je i sam priznao efekat ovog izvještavanja u smanjenju protivljenja ratu u prvim danima: "Slike koje emituju barem su djelimično odgovorne za promjenu raspoloženja javnosti."
Ali pred kraj prve sedmice rata američki i britanski zvaničnici počeli su mrmljati o prevelikom pristupu i tvrdili da je pritisak 24-satnog izvještavanja kružio dezinformacijama. I američki i britanski vojni izvori krivili su ugrađene novinare i pritisak 24-satnih vijesti za kruženje dezinformacija. Ovo je direktan propagandni manevar osmišljen da odvrati pažnju od činjenice da su sve lažne priče odobrile vojne komandne strukture, kao i da upozori novinare da ne izlaze iz reda. Dokaz da je ovo propaganda je to što oni ne predlažu promjenu embed sistema koji im je odlično poslužio.
Neki embedded reporteri su pali na sebe objašnjavajući da su izvještavali samo ono što im vojska dozvoljava. Kasno uveče, s vrlo malo ljudi koji su gledali Richarda Gaisforda, ugrađeni BBC-jev reporter je rekao: 'Kada bismo provjerili sve što smo čuli u kampu, sigurno bi bilo puno dezinformacija. Moramo provjeriti svaku priču koju imamo s njima. A ako nisu sigurni na neposrednoj razini iznad nas – to je kapetan koji je naš oficir za vezu s medijima – provjerit će s pukovnikom koji je očito iznad njega, a onda će provjeriti i sa štabom brigade.'
Ovo otvoreno priznanje sistema kontrole rijetko je i izazvano je zvaničnim kritikama. To ilustruje strogu cenzuru koju nameće vojska, ali nije priznata u američkim ili britanskim izvještajima. Informativni bilteni u Velikoj Britaniji puni su upozorenja o iračkom 'monitoringu' i 'ograničenjima' kretanja u izvještajima iz Bagdada. Najbliže tome na strani UK/SAD je da napomenu da novinari ne mogu izvještavati o tome gdje se nalaze i drugim sigurnosnim detaljima. U stvari, ugrađene kontrole su, ako ništa drugo, strože od sistema koji je nametnuo irački režim.
Gaisfordovi komentari su također zanimljivi zbog priznanja koje daje da su novinari zapravo potpuno integrirani u strukture vojnih komandi. Ovo dopunjuje identifikaciju otkrivenu frazama kao što su 'mi' i 'naši' u izvještajima o vojnim akcijama. Pozivanje na 'nivo iznad' kao službenika za štampu ukazuje na osnovnu podređenost potrebama vojne propagande. Ali to nije iznenađujuće budući da ugovor koji novinari potpisuju izričito zahtijeva od novinara da 'slijede upute i naredbe Vlade' i zabranjuje im da tuže za ozljede ili smrt čak i kada to 'prouzrokuje ili doprinosi' vojska.
Pristup bez presedana je šargarepa, ali štap je uvijek pri ruci. Dva embedded novinara koji su navodno zalutali preko linije su protjerani, a tokom drugog vikenda rata 'mnogi embedded reporteri su pronašli svoje satelitske telefone blokirane iz neobjašnjivih razloga'. Štaviše, – i mnogo manje diskutovano u globalnim medijima, s vojskom koja je u hijerarhiji komande iznad novinarske. Prema Christianu Loweu iz američkog vojnog časopisa Army Times, neke embede 'progone vojni službenici za javne poslove koji prate svaki njihov pokret i gledaju preko ramena dok intervjuišu avijatičare, mornare i održavatelje za svoje priče.'
Svaka vojna divizija u zalivu ima od 40 do 60 zaposlenih novinara, i između pet i šest službenika za odnose s javnošću 'iza kulisa'. Oni izvještavaju Koalicioni centar za informisanje za štampu (CPIC) u Kuvajtu i pres centar od milion dolara u CentComu u Dohi. Odatle poruku koordinira Ured za globalne komunikacije u Bijeloj kući u saradnji sa Alasterom Campbellom, Blairovim glavnim spin doktorom u Downing Streetu. Fantastična predodžba da su dezinformacije prvih sedmica kampanje nastale zbog toga što su novinari razgovarali sa 'ekipom koji sija čizme', kako je to rekao zvaničnik britanskog Ministarstva odbrane, sama je ključni dio propagandnog rata. Sve bezbroj dezinformacija koje su stizale iz Iraka u prve dvije sedmice pothranjene su globalnom medijskom operacijom SAD/UK. Kako je jedan novinar iz Dohe primijetio 'U štabu generala Tommyja Franksa lako je utvrditi jesu li dnevne vijesti dobre ili loše. Kada dođe do pozitivnih pomaka, službenici za štampu šetaju hodnicima press centra izdajući optimistične izvještaje iz unaprijed pripremljenih scenarija, u kojima se proglašava da su irački gradovi oslobođeni i da će humanitarna pomoć uskoro biti dostavljena. Ipak, ako su američke i britanske trupe pretrpjele bilo kakav preokret na bojnom polju, spin doktori se povlače u svoje oficire u press centru i čekaju upute iz Londona i Washingtona.'
Prijetnja nezavisnom izvještavanju
Ako su ugradnje bile prilika, Pentagon i britanska vojska su nezavisne novinare vidjeli kao prijetnju. Bilo je niz izvještaja o neprijateljstvu, prijetnjama i nasilju protiv nezavisnih novinara. UNESCO, Međunarodna federacija novinara, Reporteri bez granica i Britanska nacionalna unija novinara osudili su ove prijetnje. Neki su bili suptilni, a drugi manje. Na terenu i dalje od kamera prijetnje su usmjerene i mogu uključivati nasilje, kako je nekoliko novinara već saznalo. Suptilne prijetnje uključuju one koje su uputili britanski ministri kao što je ministar odbrane Geoff Hoon: 'jedan od razloga zbog kojih su novinari [ugrađeni] je da se spriječi upravo ona vrsta tragedije koja se nedavno dogodila jednoj ITN ekipi kada je dobro poznat, marljiv , hrabri novinar je ubijen uglavnom zato što nije bio u vojnoj organizaciji. Zato što je pokušavao da dobije priču. I u tim okolnostima ne možemo paziti na sve te novinare na ovakvom brzom ratištu. Dakle, to što novinari imaju zaštitu, u stvari, naše oružane snage je dobro i za novinarstvo, [i] takođe je vrlo dobro za ljude koji gledaju.'
Ovdje Hoon preuzima sav šarm i autoritet mafijaškog bosa koji objašnjava prednosti zaštitnog reketa. Poruka je jasna: ostanite ukorijenjeni i prijavite ono što vam je rečeno ili se suočite s posljedicama.
David Miller je član Instituta za istraživanje medija Stirling u Škotskoj. [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati