Bitka za Iran. To je naslov koji je dat operaciji CIA-e koja je nadgledala državni udar kojim je prije 60 godina svrgnut demokratski izabrani premijer Irana Mohammad Mossadeq.
CIA je sada priznala svoju umiješanost u svrgavanje i objavila dokumente koji otkrivaju da su umiješane ne samo američke nego i britanske tajne službe (u prikladno nazvanoj operaciji MI6 Boot).
Vest će biti malo iznenađenje za većinu Iranaca, ili za mnoge druge koji su proučavali ulogu CIA-e tokom godina.
Oni u Latinskoj Americi, od Gvatemale 1954. do Čilea 1973., upoznati su sa umiješanošću SAD-a u državne udare koji su doveli do smrti stotina hiljada ljudi i decenija diktature i negiranja demokratije.
Čak i danas, prijetnja neprijateljske američke intervencije je pravi strah širom kontinenta.
Britanija je bila mlađi partner SAD-a, ali je podstrek za državni udar možda došao iz Britanije. Mossadeq je imao drskosti da nacionalizuje Anglo-iransku naftnu kompaniju (kasnije BP). Britanski premijer Anthony Eden smatrao je Mossadeq-a ozbiljnom prijetnjom britanskim interesima, a MI6 je nastavio s planiranjem puča.
Iden je pokušao isti trik tri godine kasnije 1956. kada su Britanci napali Egipat nakon nacionalizacije Sueckog kanala od strane predsjednika Gamala Abdula Nasera.
Egipćani su se tom fijasku odupirali i, što je najvažnije, nisu podržale SAD. Eden je napustio funkciju u sramoti.
Užasno naslijeđe ovog torijevskog premijera je mali, ali važan podsjetnik na ulogu Britanije i SAD-a na Bliskom istoku. Bio je štetan, nepošten i destruktivan. Nažalost, ta uloga se nastavlja.
Ne moramo se vraćati na Prvi svjetski rat, sporazum Sykes Picot ili mnoge bitke vođene na tlu Bliskog istoka koje su pomogle prekrajanju granica i zaštiti britanskih i drugih zapadnih interesa.
Ne moramo se čak ni vraćati na naselje nakon Drugog svjetskog rata koje je dovelo do raseljavanja Palestinaca i stvaranja države Izrael, iako svi ovi događaji imaju stvarnu važnost za današnju politiku.
Razmotrimo samo posljednjih 12 godina 'rata protiv terorizma', fokusiranog na Bliski istok i južnu Aziju.
Žalbe su već postojale na Bliskom istoku, a najuočljivije je situacija Palestinaca i postojanje smrtonosnih sankcija za narod Iraka.
Ipak, te pritužbe su se pogoršale nakon ratova u Afganistanu i Iraku 2001. i 2003. godine.
Više od decenije rata, okupacije, nepravde, ubijanja, raseljavanja i podrške diktatorima dovelo je do većeg antiameričkog i antibritanskog osjećaja u regiji nego u bilo koje vrijeme.
Baš kao i u Edenu 1950-ih, zapadni ekonomski interesi su najvažniji.
Dok su se mase Bliskog istoka herojski borile protiv ovih diktatora koje podržava Zapad, one su dobile malo podrške od zapadnih vladara. Ovi vladari propovijedaju demokratiju, ali sve više sugeriraju da Bliski istok nije spreman za nju, tražeći stabilnost po svaku cijenu.
Izgledi u regionu ponovo izgledaju mračni, s državnim udarom i represijom Muslimanske braće u Egiptu, nastavljenim građanskim ratom u Siriji, sektaškim sukobom u Iraku i zapadnim sankcijama i prijetnjama Iranu.
Moguće je da vidimo remaking Bliskog istoka u mnogo većim razmjerima nego što smo to činili od dva svjetska rata.
Kako će se sukob pojaviti za 60 godina?
Kao brutalan i dugotrajan rat za stratešku moć i sirovine? Kao ciničan potez za zaoštravanje tenzija u regionu radi unapređenja zapadnih interesa? Kao rat koji je podstakao islamofobiju i napade na građanske slobode na zapadu? Kao potez za ponovnu kolonizaciju nekih starih carstava, posebno Britanije i Francuske?
U borbi za demokratiju i slobodu, i ekonomsku pravdu, narod Bliskog istoka neće naći prijatelje među zapadnim silama.
Zato se mora suprotstaviti vojnoj intervenciji, ekonomskim sankcijama i prodaji oružja. Oni su podstakli probleme, a ne rešili ih.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati