Na ulicama Sijetla bio je slogan: „Ovako izgleda demokratija“. Ne možete voljeti demokratiju i ocrnjivati protest, jer protest je dio demokratije. To je paket aranžman.
Isto tako, ne možete tvrditi da ste solidarnost s egipatskim demonstrantima kada skinu diktatora, ali se ponašajte užasnuto što je rezultirajuća vlada u Egiptu, odgovornija egipatskom javnom mnijenju, više angažirana u podršci palestinskim pravima. To je paket aranžman.
U subotu je, konačno, egipatska vlada "trajno otvorila" putnički prelaz Egipat-Gaza u Rafi. Veliki dio zasluga za ovaj dugo očekivani razvoj pripada Tahriru. Tahrir ustanak je doveo do toga da egipatska vlada bude odgovornija javnom mnijenju, i bilo je neizbježno da egipatska vlada odgovornija javnom mnijenju otvori Rafah, jer se javno mnijenje u Egiptu ogorčeno protivilo egipatskom učešću u blokadi Gaze.
Osim toga, otvaranje Rafaha bilo je odredba sporazuma o pomirenju Fataha i Hamasa uz posredovanje egipatske vlade – postignuće olakšano činjenicom da je egipatska vlada nakon Tahrira bila fleksibilnija u pregovorima s Hamasom koji su doveli do sporazuma.
Mubarak je imao dogovor s vladom SAD-a: Ja slušam sve vaše naredbe u vezi s izraelsko-palestinskim pitanjem, a zauzvrat, vi zatvarate svoja usta o ljudskim pravima i demokratiji. Tahrir je uništio ovu pogodbu, jer je primorao SAD da otvore svoja usta o ljudskim pravima i demokratiji u Egiptu, bez obzira na stav Egipta o Izraelu i Palestini. Kada je egipatskim vladarima postalo jasno da potčinjavanje SAD-u u vezi Izrael-Palestina više neće kupovati carte blanche za ljudska prava i demokratiju, više nije bilo razloga da se ropski drže liniju SAD-a u vezi Izrael-Palestina.
Mubarakov režim je također imao domaću motivaciju za provođenje blokade: vidio je Hamas kao sestrinsku organizaciju tadašnje egipatske polu-ilegalne opozicione Muslimanske braće, i vidio je provođenje blokade kao sredstvo za uskraćivanje Hamasa "legitimnosti", pretpostavljajući da je više " legitimitet" za Hamas bi značio više "legitimnosti" za egipatsko Muslimansko bratstvo, čime bi ugrozio Mubarakov željezni stisak na egipatsku politiku.
Ali, naravno, razvoj događaja u Egiptu nakon Tahrira izbacio je tu računicu kroz prozor: vlada nakon Mubaraka u Egiptu se pomirila s Muslimanskom braćom, koja je de facto partner u sadašnjoj privremenoj vladi, i očekuje se da će dobro proći u septembru. parlamentarnim izborima. Bilo bi apsurdno da egipatska vlada pokuša da izoluje Muslimansko bratstvo pokušavajući da izoluje svoju sestru Hamas, kada je Muslimansko bratstvo de facto deo egipatske vlade i uloga Braće u vođenju Egipta će se verovatno povećati.
Postoje i druga razmatranja. Egipatska vlada je vidjela kako je utjecaj Turske u regiji dramatično porastao kao rezultat njene politike "bez problema sa susjedima". Sada Egipat govori: "Ja ću imati ono što ona ima" i kreće na normalizaciju odnosa u regionu, baš kao što je to učinila Turska.
Otvaranje putničkog prijelaza Rafah značit će da će žene, djeca i starci iz Gaze moći slobodno putovati u Egipat, a preko Egipta, gotovo bilo gdje drugdje u arapskom svijetu. Odrasli muškarci će morati da dobiju egipatske vize, što je proces koji trenutno može trajati mjesecima.
Ali – iako je gotovo sigurno da će neki pokušati da tvrde drugačije – otvaranje Rafe ne znači da je opsada Gaze završena.
Rafah je putnički, a ne teretni prelaz, kako je naveo AP u izvještavanju o otvaranju Rafe. Teretni prijelazi u Gazi i dalje su pod kontrolom izraelske vlade.
Izraelska grupa za ljudska prava Gisha izvještava da od 2005. godine "robi nije dozvoljeno da prolazi kroz Rafah, osim humanitarne pomoći koju Egipat povremeno dozvoljava preko Rafe".
Generalno, izraelska vlada ne dozvoljava ulazak građevinskog materijala (cementa, čelika i šljunka) u Gazu. Od januara, oko 7% onoga što je uneseno mjesečno prije juna 2007. je dozvoljeno za određene projekte.
Izraelska vlada onemogućava redovna putovanja Palestinaca između Gaze i Zapadne obale, iako bi prema rješenju o dvije države koje je zvanična politika SAD-a, Gaza i Zapadna obala bi trebalo da budu jedan entitet. Izraelske vlasti generalno zabranjuju izvoz iz Gaze.
Palestinci u Gazi ne mogu obrađivati svoje zemlje u izraelskoj samoproglašenoj "tampon zoni" duž sjeverne i istočne granice s Izraelom, za koju se procjenjuje da sadrži skoro trećinu obradive zemlje u Gazi.
Izraelska vlada ne dozvoljava palestinskim ribarima da pecaju dalje od tri nautičke milje od Gaze, iako bi prema sporazumu iz Osla trebali biti u mogućnosti da pecaju 20 nautičkih milja od Gaze.
Stoga je potreban veći pritisak na izraelsku vladu – i vladu SAD-a, koja omogućava izraelsku politiku u Gazi – da ukine blokadu.
I zato je toliko važno da još jedna međunarodna flotila plovi u Gazu u trećoj sedmici juna, da protestuje protiv blokade. Vrijeme je da se otvore svi prijelazi, ne samo Rafah.
Robert Naiman je direktor politike u Just Foreign Policy-u.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati