NAPOMENE NA EKONOMSKA PITANJA U VEZI SA DISKUSIJOM IZ NOVEMBRA 1951.
Dobio sam sve materijale o ekonomskoj raspravi organizovanoj za ocjenu nacrta udžbenika političke ekonomije. Pristigli materijal obuhvata „Predloge za unapređenje Nacrta udžbenika o političkoj ekonomiji“, „Predloge za otklanjanje grešaka i netačnosti“ u nacrtu i „Memorandum o spornim pitanjima“.
Na sve ove materijale, kao i na nacrt udžbenika, smatram potrebnim dati sljedeće primjedbe.
1. KARAKTER EKONOMSKIH ZAKONA U SOCIJALIZMU
Neki drugovi poriču objektivni karakter zakona nauke, a posebno zakona političke ekonomije u socijalizmu. Oni poriču da zakoni političke ekonomije odražavaju zakonske procese koji djeluju nezavisno od volje čovjeka. Oni vjeruju da s obzirom na specifičnu ulogu koju je sovjetskoj državi dodijelila historija, sovjetska država i njeni lideri mogu ukinuti postojeće zakone političke ekonomije i mogu „formirati“, „kreirati“ nove zakone.
Ovi drugovi su duboko u zabludi. Očigledno je da brkaju zakone nauke, koji odražavaju objektivne procese u prirodi ili društvu, procese koji se odvijaju nezavisno od volje čoveka, sa zakonima koje izdaju vlade, koje su donete voljom čoveka i koje imaju samo pravnu valjanost. Ali ne smiju se zbuniti.
Marksizam smatra zakone nauke — bilo da su to zakoni prirodnih nauka ili zakoni političke ekonomije — kao odraz objektivnih procesa koji se odvijaju nezavisno od ljudske volje. Čovjek može otkriti te zakone, upoznati ih, proučavati ih, računati s njima u svojim aktivnostima i koristiti ih u interesu društva, ali ih ne može promijeniti ili ukinuti. Još manje može formirati ili stvoriti nove zakone nauke.
Znači li to, na primjer, da su rezultati djelovanja zakona prirode, rezultati djelovanja prirodnih sila, općenito neizbježni, da se destruktivno djelovanje prirodnih sila uvijek i svuda odvija sa elementarnim i neumoljiva moć koja ne popušta uticaju čoveka? Ne nije. Ostavljajući po strani astronomske, geološke i druge slične procese na koje je čovjek zaista nemoćan utjecati, čak i ako je upoznao zakone njihovog razvoja, u mnogim drugim slučajevima čovjek je daleko od nemoćnog, u smislu da može utjecati. procesi u prirodi. U svim takvim slučajevima, upoznavši zakone prirode, računajući s njima i oslanjajući se na njih, i inteligentno ih primjenjujući i upotrebljavajući, čovjek može ograničiti njihovu sferu djelovanja, te razornim silama prirode dati drugačiji smjer i pretvoriti ih u upotrebu društvu.
Uzmimo jedan od brojnih primjera. U starim vremenima izlivanje velikih rijeka, poplave i rezultirajuće uništavanje domova i usjeva, smatrani su neizbježnom nesrećom, protiv koje je čovjek bio nemoćan. Ali s protekom vremena i razvojem ljudskog znanja, kada je čovjek naučio graditi brane i hidroelektrane, postalo je moguće zaštititi društvo od katastrofe poplava koja je prije izgledala kao neizbježna. Štaviše, čovjek je naučio obuzdati destruktivne sile prirode, da ih, da tako kažemo, upregne da pretvori snagu vode u korištenje društvu i da je koristi za navodnjavanje polja i stvaranje energije.
Znači li to da je čovjek time ukinuo zakone prirode, zakone nauke i stvorio nove zakone prirode, nove zakone nauke? Ne nije. Činjenica je da se sav taj postupak sprečavanja djelovanja destruktivnih sila vode i njihovog korištenja u interesu društva odvija bez ikakvog kršenja, izmjene ili ukidanja naučnih zakona ili stvaranja novih naučnih zakona. Naprotiv, sav ovaj postupak se provodi u preciznoj saglasnosti sa zakonima prirode i zakonima nauke, jer bi svako kršenje, čak i najmanje, zakona prirode samo poremetilo stvari i učinilo postupak uzaludan.
Isto se mora reći i za zakone ekonomskog razvoja, zakone političke ekonomije — bilo u periodu kapitalizma ili u periodu socijalizma. I ovdje su zakoni ekonomskog razvoja, kao iu slučaju prirodne nauke, objektivni zakoni, koji odražavaju procese ekonomskog razvoja koji se odvijaju nezavisno od volje čovjeka. Čovjek može otkriti te zakone, upoznati ih i, oslanjajući se na njih, koristiti ih u interesu društva, dati drugačiji smjer destruktivnom djelovanju nekih zakona, ograničiti njihovu sferu djelovanja i omogućiti potpuniji domet drugim. zakoni koji forsiraju svoj put u prvi plan; ali ne može ih uništiti ili stvoriti nove ekonomske zakone.
Jedna od karakterističnih karakteristika političke ekonomije je da su njeni zakoni, za razliku od prirodnih nauka, nestalni, da oni, ili barem većina njih, djeluju određeno istorijsko razdoblje, nakon čega ustupaju mjesto novim zakonima. Međutim, ovi zakoni se ne ukidaju, već zbog novih ekonomskih uslova gube na snazi i silaze sa scene da bi ustupili mjesto novim zakonima, zakonima koji nisu stvoreni voljom čovjeka, već proizlaze iz novih ekonomskih uslovima.
Pominje se Engelsov Anti-Dühring, njegova formula koja kaže da će, ukidanjem kapitalizma i socijalizacijom sredstava za proizvodnju, čovjek dobiti kontrolu nad svojim sredstvima za proizvodnju, da će biti oslobođen jarma. društvenih i ekonomskih odnosa i postati „gospodar“ svog društvenog života. Engels ovu slobodu naziva “uvažavanjem nužnosti”.[1] A šta to “uvažavanje nužnosti” može značiti? To znači da će ih čovjek, upoznavši objektivne zakone („nužnost“), s punom sviješću primjenjivati u interesu društva. Zato Engels u istoj knjizi kaže:
“Zakoni njegovog vlastitog društvenog djelovanja, koji su do sada stajali licem u lice s čovjekom kao zakoni prirode koji su mu strani i koji su njime dominirali, tada će se koristiti s punim razumijevanjem i tako će on ovladati.”[2]
Kao što vidimo, Engelsova formula uopće ne govori u prilog onima koji misle da se u socijalizmu postojeći ekonomski zakoni mogu ukinuti i stvoriti novi. Naprotiv, zahtijeva ne ukidanje, već razumijevanje ekonomskih zakona i njihovu inteligentnu primjenu.
Kaže se da su ekonomski zakoni elementarnog karaktera, da je njihovo djelovanje neizbježno i da je društvo nemoćno protiv njih. To nije istina. To je praviti fetiš od zakona, a sebe robovati zakonima. Pokazalo se da društvo nije nemoćno protiv zakona, da, upoznavši ekonomske zakone i oslanjajući se na njih, društvo može ograničiti njihovu sferu djelovanja, iskoristiti ih u interesu društva i „upregnuti“ ih, baš kao iu slučaju prirodnih sila i njihovih zakona, baš kao iu slučaju izlivanja velikih rijeka navedenih na gornjoj ilustraciji.
Pominje se specifična uloga sovjetske vlasti u izgradnji socijalizma, koja joj navodno omogućava da ukine postojeće zakone ekonomskog razvoja i „formira“ nove. To je takođe netačno.
Specifična uloga sovjetske vlasti bila je posljedica dvije okolnosti: prvo, ono što je sovjetska vlast morala učiniti nije zamijeniti jedan oblik eksploatacije drugim, kao što je bio slučaj u ranijim revolucijama, već potpuno ukinuti eksploataciju; drugo, da je s obzirom na nepostojanje u zemlji bilo kakvih gotovih rudimenata socijalističke ekonomije, morala stvarati nove, socijalističke oblike ekonomije, takoreći „od nule“.
To je nesumnjivo bio težak, složen i bez presedana zadatak. Ipak, sovjetska vlada je ovaj zadatak izvršila zaslugom. Ali to je postigla ne zato što je navodno uništila postojeće ekonomske zakone i „formirala“ nove, već samo zato što se oslanjala na ekonomski zakon da se proizvodni odnosi nužno moraju uskladiti sa karakterom proizvodnih snaga. Proizvodne snage naše zemlje, posebno u industriji, bile su društvenog karaktera, oblik svojine je, s druge strane, bio privatni, kapitalistički. Oslanjajući se na ekonomski zakon da proizvodni odnosi moraju nužno odgovarati karakteru proizvodnih snaga, sovjetska vlast je podruštvila sredstva za proizvodnju, učinila ih vlasništvom čitavog naroda i time ukinula eksploatatorski sistem i stvorila socijalističke oblike ekonomija. Da nije bilo ovog zakona, i da se sovjetska vlada nije oslonila na njega, ne bi mogla izvršiti svoju misiju.
Ekonomski zakon da se proizvodni odnosi nužno moraju uskladiti s karakterom proizvodnih snaga već dugo se probijao u prvi plan u kapitalističkim zemljama. Ako do sada nije uspio da se probije na otvoreno, to je zato što nailazi na snažan otpor zastarjelih snaga društva. Ovdje imamo još jednu prepoznatljivu karakteristiku ekonomskih zakona. Za razliku od zakona prirodnih nauka, gde se otkrivanje i primena novog zakona odvija manje-više glatko, otkrivanje i primena novog zakona u oblasti ekonomije, utičući isto tako i na interese zastarelih društvenih snaga, susreće se sa najsnažniji otpor sa njihove strane. Stoga je neophodna sila, društvena snaga, sposobna da savlada ovaj otpor. Kod nas je takva snaga bila savez radničke klase i seljaštva, koji je predstavljao ogromnu većinu društva. Takve sile još nema u drugim, kapitalističkim zemljama. Ovo objašnjava tajnu zašto je sovjetska vlast bila u stanju da razbije stare društvene snage i zašto je u našoj zemlji ekonomski zakon da proizvodni odnosi moraju nužno biti usklađeni sa karakterom proizvodnih snaga dobio puni obim.
Kaže se da neophodnost uravnoteženog (proporcionalnog) razvoja nacionalne ekonomije u našoj zemlji omogućava sovjetskoj vladi da ukine postojeće ekonomske zakone i da stvori nove. To je apsolutno netačno. Naši godišnji i petogodišnji planovi se ne smeju mešati sa objektivnim ekonomskim zakonom ravnomernog, proporcionalnog razvoja nacionalne privrede. Zakon ravnomjernog razvoja nacionalne ekonomije nastao je u suprotnosti sa zakonom konkurencije i anarhije proizvodnje u kapitalizmu. Nastao je podruštvljavanjem sredstava za proizvodnju, nakon što je zakon konkurencije i anarhije proizvodnje izgubio na snazi. Ona je postala operativna jer se socijalistička ekonomija može voditi samo na osnovu ekonomskog zakona ravnomjernog razvoja nacionalne ekonomije. To znači da zakon ravnomernog razvoja nacionalne privrede omogućava našim planskim organima da pravilno planiraju društvenu proizvodnju. Ali mogućnost se ne smije brkati sa stvarnošću. To su dvije različite stvari. Da bi se mogućnost pretvorila u stvarnost, potrebno je proučiti ovaj ekonomski zakon, ovladati njime, naučiti ga primjenjivati sa punim razumijevanjem i sastaviti takve planove koji u potpunosti odražavaju zahtjeve ovog zakona. Ne može se reći da se zahtjevi ovog ekonomskog zakona u potpunosti odražavaju u našim godišnjim i petogodišnjim planovima.
Rečeno je da su neki od ekonomskih zakona koji su funkcionisali u našoj zemlji u socijalizmu, uključujući i zakon vrednosti, „transformisani“, ili čak „radikalno transformisani“, na osnovu planske ekonomije. To je isto tako netačno. Zakoni se ne mogu „transformisati“, a još manje „radikalno“ transformisati. Ako se mogu transformisati, onda se mogu ukinuti i zamijeniti drugim zakonima. Teza da se zakoni mogu “transformisati” je relikt netačne formule da se zakoni mogu “ukinuti” ili “formirati”. Iako je formula da se ekonomski zakoni mogu transformisati već dugo aktuelna u našoj zemlji, mora se napustiti tačnosti radi. Sfera djelovanja ovog ili onog ekonomskog zakona može biti ograničena, njegovo destruktivno djelovanje – to jest, naravno, ako može biti destruktivno – može se izbjeći, ali se ne može „transformisati“ ili „ukinuti“.
Shodno tome, kada govorimo o “potčinjavanju” prirodnih ili ekonomskih sila, o “dominaciji” njima itd., to ne znači da čovjek može “ukinuti” ili “formirati” naučne zakone. Naprotiv, to samo znači da čovjek može otkriti zakone, upoznati ih i ovladati njima, naučiti ih primjenjivati s punim razumijevanjem, koristiti ih u interesu društva i tako ih potčiniti, osigurati gospodarenje njima.
Dakle, zakoni političke ekonomije u socijalizmu su objektivni zakoni, koji odražavaju činjenicu da su procesi ekonomskog života uređeni zakonom i da funkcionišu nezavisno od naše volje. Ljudi koji poriču ovaj postulat zapravo poriču nauku, a poričući nauku, poriču svaku mogućnost predviđanja — i, shodno tome, poriču mogućnost usmjeravanja ekonomske aktivnosti.
Može se reći da je sve ovo tačno i opšte poznato; ali da u tome nema ničeg novog i da je i
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati