U pakistanskom okrugu Swabi, neravni put vodi do Shah Mansoora, malog sela okruženog poljoprivrednim zemljištem. Neposredno izvan sela, šatori ujednačene veličine postavljeni su u stotinama redova. Sunce zalazi u kamp Shah Mansoor koji je postao privremeni dom hiljadama raseljenih Pakistanaca iz oblasti Swat. Na zagušljivoj vrućini, stanovnici kampa sjede besposleni, dan za danom, nesigurni u svoju budućnost. Međutim, sa gorkom sigurnošću su govorili o svojim pritužbama.
Čim smo izašli iz auta, prišli su nam muškarci i djeca. Svi su stigli iz Mingore, glavnog grada Swata, 15 dana prije. Jedan mladić, student, ispričao nam je da je u njihovom području pojačano bombardovanje i granatiranje, ali zbog policijskog časa koji je uvela vlada nije im bilo dozvoljeno da napuštaju svoje domove. Iznenada, pakistanska vojska ih je upozorila da odu u roku od četiri sata ili će biti ubijeni. Pošto je policijski čas ukinut dovoljno dugo da izađu iz Mingore, pridružili su se masovnom egzodusu ljudi i hodali tri dana prije nego što su stigli do ovog kampa.
Nakon što su raspoređeni u dio kampa koji koordinira Visoka komisija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), dobili su šatori i plastične prostirke. Do sada su u ovoj dionici postavljena 554 šatora, au svakom šatoru u prosjeku živi 6 – 10 ljudi.
U šatorima koje smo obišli porodice su imale malo stvari. Neke srećnije porodice imaju poneki pribor za kuvanje i pribor. Ali većinom sada posjeduju nešto više od odjeće koju su nosili kada su pobjegli iz svojih domova. Urednost kampa prikriva haos koji je zahvatio njegove stanovnike.
Čovjek koji je posjedovao malu radnju u Mingori opisao je pokolj i haos koji su ostavili za sobom. "Na ulicama nije bilo na stotine, već na hiljade mrtvih tijela", rekao je on. "Imali smo dovoljno vremena da iskopamo masovnu grobnicu i prekrijemo neka tijela blatom." Budući da je medijima zabranjen ulazak u Mingoru, nemoguće je utvrditi činjenice o broju ubijenih civila. Ali ljudi okupljeni oko nas klimali su glavom u znak slaganja dok je trgovac govorio. “Ubijali su nas na taj način, tamo, sad na ovaj način, ovdje”, rekao je pokazujući na šatore. "Zar mi nismo dio ove zemlje?"
"U protekle dvije godine," nastavio je trgovac, "vlada nije ubila talibane. Oni ubijaju samo naše žene i djecu."
"UNHCR je bio od pomoći", rekao je drugi čovjek, farmer, "ali do sada nijedan vladin zvaničnik nije došao da pita kako smo. Nije li ovo naša vlada?"
Uz razočaranje u svoju vladu, oni gaje ogorčenost prema bogatim ljudima Swata. Muškarci sa kojima smo razgovarali nisu imali poslove koji bi zarađivali visoke prihode. Jedan čovjek je bio prodavac voća i povrća. Drugi je vozio magareća kola. Nekoliko drugih su bili farmeri. Mnogi su klimali glavom dok je prodavac osudio bogate ljude koji su, kako je rekao, sada u Islamabadu, žive u klimatizovanim mestima, baš kao što su živeli u Svatu. „Ovi ljudi su se obogatili na račun siromašnih“, tvrdi jedan od farmera.
Krug se otvorio i jedan stariji čovjek nam se pridružio. Prodavnica je objasnila da je petosobna kuća starijeg čovjeka sravnjena s zemljom od granatiranja. Njegova tri sina i pet kćeri nema nigdje. Stariji je stajao sa nama, šuteći i drhteći.
Prodavnica je ispričala više detalja o poteškoćama sa kojima su se suočavali u šatorima. Spavaju na zemlji bez podloge. Nemaju vode za kupanje. Postavljena su četiri toaleta, ali nijedna nema vrata i još nije spremna za upotrebu. Zvaničnici UNHCR-a rekli su da bi mogli obezbijediti struju za ovaj dio kampa. Sve što im treba je vladina dozvola, ali ona još nije data. Prije nekoliko dana Vlada je poslala kamion za vodu, ali voda je bila na prodaju.
UNHCR je zabilježio ime svake osobe kada su dijelili šatore. To je onoliko blizu koliko su ove izbjeglice bile zvanično registrovane. "Vlada objavljuje da se registracija dogodila", rekao je jedan čovjek, govoreći na engleskom, "ali to se dešava samo u eteru."
Muškarci s kojima smo razgovarali rekli su da su siromašni, u Mingori, ali da su barem imali krevete za spavanje. Mogli su sami da kuvaju hranu, zarađuju za život i obezbeđuju osnovne potrebe za svoje porodice.
Muškarci vjeruju da bi vlada trebala otvoriti blokade puteva i pustiti ih kući. Frustrirani su jer borbe s talibanima traju dvije godine. "Talibani nisu ubijeni", rekao je jedan čovjek, "samo naše žene i djeca."
Žene rijetko napuštaju šatore koji poslijepodne postaju nepodnošljivo vrući. Bezvoljno mala djeca ležala su na zemlji u jednom šatoru. Tamo odakle dolaze djeca, mnogo je hladnije. Njihova majka je rekla da se djeca ne mogu prilagoditi vrućini i uvijek im je loše.
Pitali smo muškarce da li vide ikakvu svrhu za svu ovu patnju i nasilje. Rekli su da misle da je svrha da uzmu njihovu zemlju i daju je nekom drugom. Na naše pitanje kome su mislili da će im dati zemlju, naveli su četiri zemlje: Avganistan, Indiju, Kinu ili Ameriku.
Možda nisu znali da je američki izaslanik Richard Holbrooke prije šest dana posjetio drugi dio logora. Richard Holbrooke je uvjeravao da će međunarodna zajednica "pokušati sve što može da pruži maksimalne pogodnosti raseljenim licima iz Swata, Bunera i drugih pogođenih područja". (AP Pakistan, 4. juna 2009.)
Ali planovi Richarda Holbrookea već su nasilno poremećeni u obližnjem Pešavaru gdje je prošle sedmice posjetio prostorije luksuznog hotela Pearl Continental s pet zvjezdica. AP prenosi da je, prema dvojici visokih američkih zvaničnika u Washingtonu, State Department bio u pregovorima s vlasnicima hotela "da ili kupe objekat ili potpišu dugoročni zakup za smještaj novog američkog konzulata u Peshawaru". (AP, 10. jun) 9. juna, masivni kamion bomba uništio je hotel, ubivši jedanaest ljudi, a ranivši šezdeset.
Dok smo završili razgovor, prodavac je pokazao na tri vojna helikoptera koja su letjela iznad nas. “Oni su isti kao oni koji su nas granatirali”, rekao je. Predao je bolesno dijete koje je nosio na rukama djetetovom djedu i pokazao na planinu najbližu logoru. "Vidjeli smo kako ovi helikopteri pucaju na ovu planinu. Eksploziv se rasprskava po obronku planine. Djeca se boje da će ih helikopteri ponovo pogoditi."
Teško je vidjeti šta može ukazivati na novi i bolji život za ljude pogođene ovom posljednjom rundom nasilja i rata u Pakistanu. Na panou na ulazu u logor postavljen je znak zabrane na pušku, koji najavljuje da je oružje zabranjeno. Istinska zabrana širenja oružja, uz koju su se složile sve uključene strane, zajedno s odlučnošću da se resursi ravnopravno podijele sa osiromašenim ljudima u Pakistanu, bio bi jedan od načina da se obeća bolja budućnost pakistanskoj djeci. Za sada, mališani koji čame u kampu su, bukvalno, dolje i vani u Shah Mansooru.
Kathy Kelly ([email zaštićen]) i Dan Pearson ([email zaštićen]) su koordinatori Glasova za kreativno nenasilje (www.vcnv.orghttp://www.vcnv.org/> ). Sa Geneom Stoltzfusom i Razijom Ahmed putuju u Pakistan.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati