Amerika je odgodila dan obračuna od dolarske krize ranih 1970-ih kada je rastući trošak ubijanja Vijetnamaca kako bi ih se „spasio“, zajedno s drugim troškovima imperije, postao previsok. Tablica je porasla samo kada su SAD uporedile ovaj imperijalni projekat s naporima da otkupe vlastitu sirotinju kroz socijalnu potrošnju koja je osmišljena da uguši demokratski nalet i sve veća očekivanja koja su uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Svijet se usprotivio američkoj potrošnji i centralne banke su počele da unovčavaju dolare za obećano zlato kojim je američka valuta bila podržana.
Tako su SAD napustile standard dolara i zlata u zamjenu za čisto papirni standard dolara.
SAD su ovim trikom uspjele fantastično prebaciti bogatstvo sa ostatka svijeta na sebe. Amerika je jedva uspjela izbjeći bijeg sa svojim dolarima i uspon demokratije u zemlji i inostranstvu 1970-ih. Ali, imperija je uzvratila udarac. Sjedinjene Američke Države su iskoristile krizu u svoju korist koristeći kombinaciju eksperimentiranja, oportunizma i planiranja. Umjesto da bude potopljeno visokim cijenama nafte 1970-ih, Ministarstvo finansija SAD je ovaj izazov pretvorilo u svoju prednost. Nije imalo izbora. Sklapanjem dogovora sa Saudijcima o oružju i sigurnim investicijama za svoje naftno bogatstvo, Saudijci su Americi dali
monopol: papirni dolar je podignut na svjetsku valutu po izboru. Ovo nije bilo tržište na djelu, već realpolitička vladavina države kako bi se osigurala dominacija dolara, iako više neće biti podržana zlatom. Nacije svijeta bi morale platiti dolare za saudijsku naftu i trebale bi plaćati pravu robu SAD-a za ove papirnate dolare. Saudijci bi zauzvrat, a potom i drugi proizvođači nafte, svoje naftno bogatstvo stavili u američke banke i trezorske zapise. SAD su dodatno profitirale time što su ovaj novac posuđivale drugim nacijama i od tada su ubirale ogromne kamate od siromašnih zemalja svijeta.
Od 1970-ih SAD samo štampa dolare i trezorske zapise i zauzvrat dobija naftu, minerale, industrijsku robu itd. Jedini problem sa ovim vrlinskim krugom papira za pravu robu je taj što bi u nekom trenutku ostatak svijeta mogao odbiti da se poigra i dolar bi mogao propasti.
Vidimo prve znakove upravo toga. Euro je osmišljen da utječe na akciju Amerike, a čini se da evropska kocka funkcionira. Zaista, jedan od kardinalnih grijeha Sadama Huseina bio je cijena nafte u eurima umjesto u dolarima, što bi, da su drugi proizvođači nafte slijedili njihov primjer, bio veliki udarac za SAD. Još prijeteće, u ponedjeljak je malezijski premijer Mahathir Mohamad izjavio da bi u principu naftu trebalo cijeniti u evrima. Iran je također dizao takvu buku u prošlosti, ali je ohladio ovu retoriku u svjetlu nedavnih poteza SAD-a u Iraku i zveckanja sabljama usmjerenih na Sjevernu Koreju i Siriju. Štaviše, Kinezi i druge nacije sada štite svoje opklade držeći više svojih deviznih rezervi u evrima, a ne samo u dolarima. Taj fiat novac se mora platiti u stvarnoj robi, a što su zemlje manje imale dolara, to su SAD manje subvencije.
Umjesto Weberovske radne etike i drugih jednostavnih nostruma i bromida koji su se koristili za objašnjenje “uspjeha” američke ekonomije 1990-ih – pa čak i danas među nekolicinom Strangelovskih tipova koji to izjavljuju čak i nakon ogromnih gubitaka na tržištu kapitala u novom milenijumu – reket standarda dolara omogućava SAD-u da pliva pola triliona dolara godišnje u trgovinskom deficitu sa drugim zemljama, što ostatak svijeta plaća! Zamislite nešto poput globalne subvencije od 4k godišnje svakom Amerikancu. Ali, naravno, u ovoj šemi blagostanja dobra se ne raspodjeljuju jednako. Bogati uzimaju lavovski dio, dok se ostali mogu zadovoljiti jeftinim elektronskim igračkama i jeftinim potrošačkim proizvodima koje globalna ekonomija isporučuje Amerikancima kao zamjenu za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje ili pristojan smještaj.
Na pomolu je veliko restrukturiranje.
Zaista, to je već vidljivo. Do sada su SAD pokrivale svoju rasipnu potrošnju, djelimično, kroz plaćanje kamata koje izvlače od ostatka svijeta, iako su mnoge siromašne zemlje sada već platile kamate višestruko veće od prvobitnog iznosa principa na svoje zajmove. Japanci plaćaju dio toga tako što uštede novac i ulože ga u američke državne zapise. Evropljani, posebno Nijemci, koji su i SAD održali na površini kupovinom državnih obveznica, plaćaju još jedan dio. A onda Kinezi takođe pomažu da se popuni praznina držeći ogromne dolarske rezerve. Ipak, sve ove države imaju svoje probleme i možda će im trebati resursi koje trenutno koriste da podrže američku ekonomiju i da plate njenu ogromnu potrošnju deficita.
Ako se to dogodi, američki lideri mogli bi primijeniti uvjetovanost, strogu štednju i bezbrojne otrove koji su ostatku svijeta davani u posljednjih trideset godina – uglavnom sa katastrofalnim rezultatima – u SAD s novom snagom. Svakako, možete računati na sudske intelektualce i stručnjake da će nam reći sve je najbolje i okriviti žrtve za sve nevolje koje ih zadese. Elitni trust mozgova u američkom Trezoru i među seoskim klubovima u kojima žive američki proizvođači upozoravaju još od 1970-ih da se američki radnici moraju naviknuti na niži životni standard. Naravno, ova ista javnost se takođe morala naviknuti na to da se gornji 1% stanovništva penje na vrhove bogatstva i ekscesa ne scene od pozlaćenog doba i 1920-ih. Kao i obično, došlo bi do povećanog socijalizma za elitu i kapitalizma za ostale.
U okviru ovog programa broj sati rada prosječnih Amerikanaca dramatično je porastao – nadmašujući čak i Japance. Natjerali su većinu Amerikanaca da radi teže i duže za manje plate i beneficije, i u dobroj mjeri eliminisali sigurnost posla. Ipak, do sada su Amerikanci samo lagano išli nizbrdo u svom padu. Uz deflacionu spiralu i kolaps standarda dolara, oni će pasti s litice jer se globalna subvencija SAD-u povlači ako globalni investitori izgube povjerenje u dolar.
Ono što treba za SAD bi moglo biti da nastave da prijete Japanu, Njemačkoj i Saudijcima uništavanjem njihove američke imovine ako povuku ulaganja u državne zapise ili ako euro previše napreduje kao alternativna valuta za SAD.
Ipak, ako globalni investitori i menadžeri centralnih banaka paničare ili ako njihova vlastita unutrašnja ekonomska kriza zahtijeva od njih da se povuku iz američkih investicija, Amerikanci su u velikoj nevolji.
Ovo bi bilo pogubno ne samo za Amerikance, za koje možete biti sigurni da bi kapital izvezao što više ove krize na leđa prosječnih ljudi u SAD-u, već i za ostatak svijeta. Amerika u ekonomskoj krizi dovela bi svijet u još veću opasnost od američkih vojnih avantura od strane vlade koja bi tražila oba skretanja sa svojih domaćih nevolja, dok bi istovremeno tražila sredstva za jačanje svoje imperije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati