Početkom januara u libijskom gradu Zliten eksplodirao je kamion bomba. Nasilje u Libiji je na takvom nivou da bi malo ko mogao da primeti ovu priču. “Libija” se prečesto pojavljuje s riječima kao što su “nasilje”, “haos”, “napad” i “bombardiranje”. Bombardovanje se dogodilo u staroj vojnoj bazi al-Jahfal, koja je sada centar za obuku policije. Najmanje 50 ljudi je ubijeno. Islamska država (IS) nije direktno preuzela odgovornost, ali je njen medij Aamaq to učinio u njeno ime. IS polaže pravo na veliki dio Libije, sa središtem oko njenog glavnog grada Sirta, rodnog grada Moamera Gadafija. Taj napad je vjerovatno nastao tamo.
U Iraku i Siriji, IS je teško pogođen zračnim napadima i – barem u Iraku – težinom iračke vojske i njenih savezničkih milicija. Ali u Libiji se IS osjeća relativno bez opasnosti. Različite političke frakcije su toliko podijeljene, unatoč nastojanju Ujedinjenih naroda za jedinstvom, da su najčešće jedni drugima za gušu umjesto da im smeta što su IS avioni iz Sjedinjenih Država povremeno bombardirali Libiju u pokušaju da ubiju vođe Al Kaide i IS-a . Ovi štrajkovi su nezakoniti – nisu došli uz dozvolu nijedne stalne vlade. Takođe su bili neefikasni. Italijani i Britanci su nestrpljivi da pošalju trupe u Libiju da se bore protiv IS Za to im je potrebno stvaranje vlade. To je bio zadatak UN-a. Nedovršeno je.
Od 2011. dobre vijesti iz Libije bile su rijetke. Haos je bio red dana. Odmah nakon što je bombardovanje Sjevernoatlantskog saveza (NATO) završilo, razne milicije na terenu koje su se borile protiv Gadafijeve vlade počele su da se bore jedna protiv druge. Tenzije su ostale visoke. Dijelovi tih pobunjenika koji su imali islamističko porijeklo – od kojih mnogi imaju korijene u Al Kaidi – zauzeli su dijelove istoka u svoju korist. Ubistva aktivista za ljudska prava, novinara i liberalnih političara postala su uobičajena. Strah je vrebao zemlju dok je pucnjava postala poznati zvuk širom pejzaža. Proizvodnja nafte je opala, a izbjeglice su pojurile prema italijanskom ostrvu Lampedusa u potrazi za skloništem.
„Voleo bih da odem“, rekao je novinar iz Tripolija ovom piscu 2013. godine, „ali gde bih otišao? Ovo je moja zemlja.” To je bio uobičajen osjećaj među onima koji su čak mogli zamisliti bijeg iz zemlje. Drugi, ogromna masa, nadali su se miru i normalnosti. Mnogi su krišom rekli da žale zbog pobune iz 2011. "Tada je barem bilo mirno", rekao je doktor koji je manje bio zainteresiran za politiku, a više ulagao u dobrobit libijskog naroda. Niko od ovih ljudi – u to vrijeme – nije se osjećao ugodno da ga citiraju. Činilo se da je odmazda iza ugla. Advokat Salwa Bugaighis, koji je otvoreno govorio, ubijen je iz vatrenog oružja 25. juna 2014. U Bani Walidu, njegov politički lider Amina Mahmoud Takhtakh otišao je u ilegalište kada su mu prijetili naoružani ljudi. Ove hrabre žene su odbile da budu ućutkane. Jedan je ubijen, drugi se morao sakriti.
Vanjske sile su intervenisale u politički život Libije. Zapad je podržao dijelove libijskog parlamenta, članove koji su pobjegli u istočne gradove Tobruk i Bayda gdje su uspostavili svoju vladu. U međuvremenu, u glavnom gradu Tripoliju tursko-katarske snage su se čvrsto držale. Libija je sada imala dvije vlade. Ali ovo nije bilo dovoljno. Nevaljali general, Khalifa Hifter, s istorijom koja ga povezuje sa Centralnom obavještajnom agencijom (CIA), započeo je rat protiv različitih islamističkih frakcija u istočnom gradu Bengaziju. Činilo se da ga podržavaju Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). Čak je i onima koji su pažljivo pratili Libiju postalo teško pratiti promjene i svađe i regionalna rivalstva koja su zahvatila zemlju. Dvije vlade zaprijetile su stvaranjem vlastitih centralnih banaka i ministarstava nafte. Naftne kompanije su uspostavile veze sa obe strane. Niske cijene nafte u ovom periodu značile su, međutim, da su kompanije rado čekale krizu.
Sredinom decembra 2015. godine dvije libijske vlade i drugi politički lideri sastali su se u Skhiratu u Maroku kako bi potpisali sporazum o podjeli vlasti. Ovo je bio jedan od onih prolaznih trenutaka nade. Podeljene između gradova Tripolija i Tobruka, dve vlade su odbijale da se dogovore od septembra 2014. Mrak je prošao zemljom. Svaka vlada imala je spoljne sponzore, podjednako nespremne na kompromise za dobrobit zemlje. Vakuum je omogućio da se pojave razne užasne političke snage, uključujući IS. Sporazum UN-a o podjeli vlasti predložio je izlaz iz zamke, iako su u to vrijeme ljudi s obje strane podjele odbijali prihvatiti bilo kakav sporazum. Činjenica da je izaslanik UN-a Bernardino Leon pregovarao sa UAE za posao dok se činilo da je prednost prepustio opunomoćenicima te zemlje nije umanjila nadu.
Islamska država
U nered prošle godine, preko tunisko-libijske granice i preko istočnih provincija Libije, došli su borci izvan zemlje i veterani Libijske islamske borbene grupe i Ansar al-Shariah. Zauzeli su Sirt do maja. Ove borce privukao je IS svojom smjelošću. Njihove vlastite grupe izgledale su sitno u poređenju sa velikim nacrtima IS-a. U Dernahu, na istoku, stariji ukorijenjeni ekstremizam morao bi biti iskorijenjen da bi se IS uspostavio. Čak iu Sirtu, autoriteti, kao što je selefijski sveštenik Khaled Ferjani, morali su biti ubijeni. Ustanak Ferjanijevih sljedbenika protiv IS-a ugušen je za nekoliko dana u avgustu 2015. Ferjanijeva džamija je preimenovana po Abu Musabu al-Zarqaviju, jordanskom militantu koji je osnovao Al Kaidu u Iraku, pretku IS-a. IS sa izgovorom da ukloni sve one koji su se tome protivili unutar grada. To je također omogućilo nekim bivšim Gadafijevim sljedbenicima da se pridruže, ne zato što su bili pretplaćeni na ideologiju kalifata, već zato što su je vidjeli (kako je izvor rekao ovom piscu) kao izlaz iz svoje izolacije. Bilo je zgodno reći da IS u Sirtu čine stranci. Ovo nije sasvim slučaj. Jedan od njegovih najočitijih vođa je Hassan al-Karami, koji dolazi iz Bengazija i tamo je bio povezan s Ansar al-Sharia.
IS nije bio u mogućnosti da preuzme kontrolu nad naftnim instalacijama koje se nalaze na libijskoj obali. Tokom posljednjih mjeseci 2015. IS je pokušao uništiti pumpne stanice u Mabruku, Dahri, Ghaniju, Bahiju i drugdje. Zajedno s napadom u Zlitenu početkom januara uslijedili su napadi na naftne luke Es Sider i Ras Lanauf, obje zatvorene od decembra 2014. IS je digao u zrak rezervoare za naftu na obje instalacije, uništivši hiljade barela sirove nafte. Libijska nacionalna naftna korporacija (NOC) objavila je očajničku poruku: “Mi smo bespomoćni i nismo u stanju učiniti ništa protiv ovog namjernog uništavanja naftnih postrojenja. NOK poziva sve vjerne i časne ljude ove domovine da požure spasiti ono što je ostalo od naših resursa prije nego što bude prekasno.” Ova poruka nije upućena nikome posebno. Malo je onih koji mogu nešto učiniti po tom pitanju.
Zvaničnici NOC-a posmatrali su kako IS gura strateške gradove duž pustinjskog ruba jugoistočno od Sirta, otvarajući im jasan put da zauzmu glavne luke. Zauzimanje Bin Jawada početkom januara poslalo je signal da je IS spreman krenuti prema naftnim gradovima. Osoblje obezbjeđenja za ove oblasti se razišlo. Naftnu odbrambenu gardu osnovala je vlada 2012. godine kada je ujedinjena. Ovi čuvari nisu plaćeni mjesecima. Njihov moral je izuzetno nizak. Vođa garde, Ibrahim Jadhran (čiji je brat u IS), pametno je iskoristio dvije vlade da izgradi vlastitu moć. Navodi se da je umiješan u šverc nafte iz Libije. IS i Jadhran su ranije pokušali sklopiti dogovor o kontroli nafte. Tada nisu bili uspješni, ali nije nevjerovatno da bi se u nekom trenutku mogli dogovoriti.
Crne zastave IS vijore se na teritoriji koju su ne tako davno bombardovali NATO avioni. Libija se nije oporavila od te "humanitarne intervencije". Novi izaslanik UN-a Martin Kobler i predsjednički savjet nove Vlade nacionalnog jedinstva pozvali su na jedinstvo protiv IS-a. Ovo je u domeni retorike. U igri je 48 milijardi barela nafte. Kao i budućnost Libije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati