Uzbuna bjesni već dvije sedmice do sada i ne pokazuje znake da jenjava. Izrael je uzdrman do srži – da li je to odgođeni 'plan razdruživanja'? Da li je to ubijanje demonstranata uza zid? Ne, to je pjesma.
Poput pobožne hrišćanke, Naomi Šemer je na samrti priznala najveći greh svog života: njena besmrtna pesma, 'Zlatni Jerusalim', kopija je baskijske uspavanke koju je nekoliko godina ranije čula od španskog pevača.
Kako je to ispričala, melodiju nije ukrala svjesno, već ju je apsorbirala u svoju podsvijest i uzela je za svoju. Bila je to, kako je rekla, 'radna nesreća'. Potrudila se i da naglasi da je preinačila osam nota melodije, tako da po zakonu ima pravo na honorare koje je primala 38 godina.
Dobro. Može se desiti bilo kome. Vidite ili čujete nešto, to ulazi u vaš nesvjesni um, a kada se kasnije pojavi, vjerujete da je to vaša vlastita ideja. Ali u ovom slučaju dogodilo se nešto ozbiljnije: nekoliko puta su je u prošlosti pitali o sličnosti pesama, a ona je ljutito reagovala, negirajući bilo kakvu sličnost, pa čak i napadala ispitivače. Ali u svom pismu priznanja, upućenom bliskom prijatelju, uoči smrti, priznala je da ju je bol kajanja grizao u stomaku i da joj je možda izazvao smrtonosni rak.
Do sada, bolna, ali ne baš važna priča. Tekstopisac pogreši, njena pesma se ispostavi da je plagijat. Osim što ona nije bila obična tekstopisac, a ova nije obična pjesma.
Naomi Shemer je simbol onoga što se nostalgično naziva 'prelijepa Eretz Izrael'. Rođena je u socijalističkom kibucu na obali Tiberijadskog mora i slavila je pejzaž zemlje u rečima i muzici. Čak i kada se udala za ekstremnog desničara i postala ikona tog trenda, levičari su joj se nastavili diviti zbog njene skromnosti, angažovane ličnosti i kvaliteta njenih pesama.
Ali pjesma je bila važnija od autora pjesama. Ne samo zbog svog kvaliteta, već i zbog svoje izvanredne istorije.
Prije tačno 38 godina, uoči Dana nezavisnosti 1967. godine, Shemer je učestvovao na izraelskom takmičenju pjesama. Za ovu priliku napisala je pesmu – tekst i muziku – i insistirala da je otpeva nepoznati mladi pevač. Samo još jedna pjesma, samo još jedan festival. Ali u trenutku kada se pjesma začula u sali i na radiju, nešto se dogodilo. To je dirnulo duše svih koji su to čuli.
Čak i tada bi ostala samo prelijepa pjesma, da šestodnevni rat nije izbio nekoliko sedmica kasnije. Izraelska vojska je osvojila istočni Jerusalim, vojnici su stigli do Zapadnog zida, ostatka drevnog jevrejskog hrama. Izrael je zapljusnula opijenost pobjedom, začinjena polureligijskim misticizmom.
'Zlatni Jerusalim' je preko noći postao vrhunski izraz nacionalnog raspoloženja, simbol pobjede koja je viđena kao iskupljenje, druga nacionalna himna.
I sam sam u tome vidio priliku. Bio sam član Kneseta u to vrijeme. Ne volim – u najmanju ruku – našu nacionalnu himnu. Napisana je prije više od sto godina i izražavala je čežnju jevrejske dijaspore za zemljom Izraelom. To je prije himna rasute vjersko-etničke zajednice nego himna suverene države.
Još gore, više od 20% građana Izraela uopšte nisu Jevreji i nije zdravo da se toliko građana ne može identifikovati sa himnom i zastavom svoje države. Inače, melodija himne HaTikvah ('Nada') je takođe bila 'pozajmljena', ali to niko nikada nije pokušao da sakrije. To je rumunska pastirska pjesma (sa verzijom koja se pojavljuje u Moldau, simfonijskoj poemi češkog nacionalnog kompozitora Bedriha Smetane).
Mislio sam da bih, ako bih predložio pjesmu Naomi Shemer kao nacionalnu himnu, mogao postići konsenzus za ideju promjene postojeće. Nisam bio zadovoljan sa nekoliko nacionalističkih fraza koje su dodate u pjesmu, ali sam vjerovao da to možemo promijeniti usput.
Uneo sam predlog zakona u tom smislu. Govornik je insistirao da dobijem saglasnost autora. Tako sam je sreo u kafiću u Tel-Avivu. Mislio sam da sam primetio izvesno oklijevanje s njene strane, što tek sada shvatam. Na kraju mi je dozvolila da saopštim da se ne protivi toj ideji.
Predlog zakona nikada nije stavljen na glasanje, ali je tokom godina 'Zlatni Jerusalim' uživao nezvanični status druge nacionalne himne, a posebno kao himne Šestodnevnog rata.
To je ono što sadašnju galamu čini više od skandala oko pjesme i njenog autora. 'Zlatni Jerusalim' je doživio istu sudbinu kao i Šestodnevni rat.
Tom ratu prethodile su tri sedmice rastuće, nervozne tjeskobe, kada su gotovo svi Izraelci – od članova vlade do posljednjeg građanina – vjerovali da su država i njeni stanovnici u smrtnoj opasnosti.
Vojske Egipta, Sirije i Jordana bile su spremne – tako se činilo – da napadnu njegovu teritoriju sa tri strane i iskorijene je s lica zemlje, kada je izraelska vojska prva napala, porazila sve tri i osvojila ne samo ostatak Palestine , ali i Sinajskog poluostrva i Golanske visoravni.
Godinama kasnije, istoričarima je postalo jasno da nije bilo stvarne opasnosti za državu, da susjedne zemlje nisu imale namjeru da napadnu, već samo da blefiraju, da pobjeda Izraela nije bila nikakvo čudo već rezultat pedantnih priprema, posebno od strane Zračne snage. Ali mit je opstao do danas.
Tokom borbi i narednih dana to je izgledalo kao klasičan odbrambeni rat. Niko nije ni razmišljao o stalnom zanimanju. Bilo je jasno da ćemo vrlo brzo biti primorani da napustimo okupirane teritorije, kao što se dogodilo nakon rata na Sinaju 1956. godine. Pitanje je bilo kome ih vratiti: Vlada i većina stranaka su razmišljali o Jordanu i Egiptu, dok sam ja i oni koji su dijelili moje ideje, uključujući u to vrijeme nekoliko vojnih generala, predlagali da ih predamo palestinskom narodu, tako da kako bi im se omogućilo da uspostave državu Palestinu. Dok se to ne dogodi, vjerovalo se da će živjeti pod 'benignom okupacijom'.
Od tada je prošlo 38 dugih godina. 'Benigna okupacija' se odavno pretvorila u brutalan i ružan režim ugnjetavanja. Proročanstvo profesora Yeshayahua Leibovitza, da će nas okupacija skroz pokvariti i pretvoriti u narod eksploatatora i ljudi iz tajnih službi, užasno se obistinilo. Od 'prelijepog Eretz Izraela' nije ostalo ništa osim zamorne nostalgije, čiji je zastavnik Naomi Shemer. Mala i galantna država, progresivna i (relativno) egalitarna, poštovana od strane sveta, postala je okupatorska i pljačkaška država, talac zaluđenih doseljenika, puna unutrašnjeg nasilja i 'svinjskog kapitalizma' (fraza koju je skovao Šimon Peres, jedan od oni koji su najodgovorniji za ovu situaciju.) Širom svijeta ideja o bojkotu Izraela sve više raste.
Ono što je tada izgledalo kao božansko čudo, sada više liči na pakt sa đavolom.
Izrael je zemlja izgrađena na mnogim simbolima i mitovima. Šta može biti simboličnije od uništenja mita o Šestodnevnom ratu, nakon čega sada slijedi kolaps mita o 'Zlatnom Jerusalimu', simbolu tog rata u pjesmi?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati