Neposredno prije Božića 1986., Larry Cohen, koji je upravo imenovan za organizacionog direktora Komunikacionih radnika Amerike (CWA) nakon zapanjujućih uspjeha u New Jerseyu tokom 10 godina kao radnički organizator, suočio se s krizom koja je postala poznata kao „ Božićni masakr.”
Radnici u pozivnom centru MCI u Southfieldu, Mich., podnijeli su peticiju za izbore Nacionalnog odbora za radne odnose (NLRB) kako bi CWA potvrdili kao njihov sindikat. Ali umjesto da im dopuste da odluče žele li sindikat, kao što zakon obećava, ili se čak bore za „ne“ glas, kao što većina poslodavaca čini, MCI je jednostavno zatvorio centar i otpustio 500 radnika, dovodeći svakog posebno da povrati ličnu imovinu.
„Shvatio sam da uspeh koji smo imali u Nju Džersiju zaista nije moguć u velikim razmerama ako ne izgradimo širok pokret“, rekao je Koen. “Sistem je već bio pokvaren. Neće to popraviti jedan sindikat. Radnički pokret to neće popraviti... Bilo je prekasno i borba je trebala biti oko zaposlenih Amerikanaca, a ne oko sindikata.”
Kao odgovor na krizu u MCI-u i drugim korporacijama, kao što su Eastern Airlines, Cohen i drugi radnički i progresivni lideri osnovali su Poslovi sa pravdom sljedeće godine kao mreža koalicija radničke zajednice – koja sada broji 46 u 24 države – koja je, što je najvažnije, tražila od svakog člana da se založi da će „biti tamo“ kao podrška nečijoj borbi pet puta tokom sljedeće godine.
Poslovi sa pravdom su od tada evoluirali, a nedavno su se spojili sa Američka prava na poslu, prvenstveno onlajn grupa koja se bavi istraživanjem i zalaganjem za prava na organizovanje rada. Danas se njena lokalna ogranka razlikuju po djelotvornosti, ali predstavljaju važne veze s lokalnim zajednicama u širem pokretu za demokratiju i ekonomsku pravdu. Dana 29. novembra, organizacija je proslavila svoju 25. godišnjicu odavanjem počasti Cohenu, svojim finansijerima i dvije uzorne organizacione kampanje – Pravda za domare i Pravda u Smithfieldu.
Danas je Cohen predsjednik CWA i još uvijek gradi koalicije. Dana 10. decembra on upoznao u Washingtonu, D.C. s vođama NAACP-a, Greenpeacea, Sierra Cluba i nekih 70 drugih progresivnih grupa za sazivanje “demokratske inicijative.” Još uvijek neimenovana grupa će pokrenuti svoj kolektivni mišić oko pitanja kao što su finansiranje kampanje, pravo glasa i filibusterska reforma.
Cohen je za Working In These Times razgovarao o lekcijama iz proteklih četvrt stoljeća io tome šta misli da radništvo i saveznici sada moraju učiniti.
Šta ste se nadali da će Jobs With Justice moći učiniti kada ste počeli prije 25 godina?
Tada smo imali tri cilja: organiziranje i pravo na pregovaranje, životni standard radnika i sigurna radna mjesta. Gledajući unazad, izgleda da je to prilično dobra lista, ali nažalost ta lista je danas veća nego ikad, i nalazimo se, barem u našem sindikatu, koji tvrdimo da ne samo da trebamo izgraditi pokret za ta pitanja već i za demokratiju.
Danas imamo niže realne plate nego što smo imali tada, ne samo sindikalne plate – sindikat je možda malo bolji – već i za Amerikance općenito. Što se tiče sigurnosti posla, imamo najnesigurnije poslove u istoriji ove zemlje – u smislu restrukturiranja, offshoringa i outsourcinga. A mi imamo najgora organizaciona i pregovaračka prava od bilo koje demokratije. Praktično smo na istom nivou sa Meksikom i Kolumbijom.
Dobre vijesti koje Jobs With Justice mogu proslaviti je mnogo dobrog koalicionog rada, puno progresivnih glasova poput vašeg u tom periodu od 25 godina, ali nažalost po bilo kojem mjerilu, dok su se zemlje poput Južne Afrike i Brazila podigle u to vrijeme, mi smo i dalje ide unazad.
Šta mislite, koje su neke od najvažnijih tačaka u radu Jobs With Justice?
Sveukupni vrhunac je da su neki od lokalnih lidera nesebični ljudi koji su uradili nevjerovatan posao u svojim zajednicama, od Oregona do Bostona, Sjevera i Juga. Lekcije o organizaciji iz tog rada su sjajne, a rezultati su napravili ogromnu razliku u pokretanju naših vlastitih cjenkanja i organiziranja kampanja, najnovije Verizon. Ali to nije bilo samo za naš sindikat ili samo sindikate, već sve od partnerstva s Nacionalnim savezom domaćih radnika do sjajnog rada sa Young Dreamers [borbom za prava imigranata] za rad na reformi zdravstvene zaštite i vođenje rada na Zakonu o slobodnom izboru zaposlenih i prava na pregovaranje i organizovanje 25 godina, i stvaranje velikih koalicija.
Pokrenuli ste organizaciju kao koaliciju radničke zajednice za podršku sindikalnim radnicima Eastern Airlinesa.
To je bio jedan od pokretača. Drugi okidač — za mene — bio je taj što je MCI zatvorio pozivni centar u Southfieldu u Michigenu uoči izbora za NLRB.
U početku je upravni odbor bio uglavnom neradnički. Bilo je jakih komponenti rada, ali svako je mogao da se aktivira u ovome. Nije bilo kao u filmu s oznakom X kada ste bili dijete i niste mogli ući. Veliki dio radničkog pokreta je takav. Ali svako ko je bio predan i aktivan mogao se uključiti, formirati lokalnu koaliciju i biti lider.
Kako biste ocijenili uspjeh organizacije, naučene lekcije, stvari koje biste radili drugačije?
Ključna [lekcija iz toga za] danas je partnerstvo, što je ono što pokušavamo da uradimo, da izgradimo pokret za demokratiju – to je razlika ovde [od pre 25 godina] – i ekonomsku pravdu sa 50 miliona Amerikanaca. Nijedna organizacija neće voditi taj [pokret], a zapravo su nam potrebni milioni ljudi da se organizuju na sve vrste načina da se to dogodi.
Ono što smo saznali je plan desnice da se, po mom mišljenju, uništi demokratija. Prava na kolektivno pregovaranje bila su na prednjoj strani tog napada. Sada bismo rekli da su dijelovi demokratije preteča. Ne možemo se samo nadati da će do njih doći. One su fundamentalne, otprilike onoliko koliko su ikada bile u istoriji ove zemlje – izvlačenje novca iz politike; novac nije govor; korporacije nisu ljudi. Mnogi [problemi s korporativnom političkom moći] počeli su s razbijanjem sindikata 40-ih godina. Sudovi su gledali na drugu stranu i rekli da su to prava slobode govora, a sada je to počelo da proganja cijeli politički sistem.
Danas imamo najgora pravila Senata ikada. Nadamo se da će se uskoro napraviti mali korak u tom pogledu [da se promijene pravila filibustera]. Reforma [o glavnim pitanjima] je blokirana 10 godina na bilo koji smislen način zbog načina na koji Senat radi. Imamo vizije o tome šta su ljudi radili 1960-ih s građanskim pravima, ne shvaćajući da naša vlada više ne djeluje na isti način zbog ovog prodornog uticaja superbogataša i desničara.
Čini se da poslovi sa pravdom nisu krenuli kako se očekivalo. Koje su bile prepreke?
Kakve god da je bilo prepreka, mislim da ih sada nema. Mislim da se više radi o tome kako ohrabriti ljude da ustanu i uzvrate. To je problem sa kojim se svi suočavamo, ne samo Poslovi sa pravdom. U početku su postojala neka unutrašnja pitanja [radničkog pokreta] oko stvaranja ovakve vrste unutrašnjeg prostora i direktnog djelovanja. Mislim da ih sada nema.
Bilo je mnogo uspjeha, ali pravi problem je nastavak izgradnje novih organizacionih oblika koji uvjeravaju ljude da mogu biti jedan od miliona, a ne jedan od hiljada. Prije dvadeset pet godina biti jedan od hiljada je možda bilo dovoljno za pobjedu u određenim borbama, ali sada to moraju biti milioni. Okvir je sada mnogo širi.
Čemu se nadate da će radnički pokret napredovati, posebno nova demokratska koalicija koju gradite sa CWA?
Na tom putu postoji mnogo mjerila. Količina posla koji će biti potrebna je monstruozna, a ja sam prilično skroman u pogledu izgleda za to.
Ali više nego prije dvadeset pet godina, [u ovom novom pokretu za demokratiju i ekonomsku pravdu] postojala bi veza između političkog pokreta na svakom forumu – ne samo na izborima – i radnih mjesta. A koalicioni pokret se mora okupiti kako bi više ličio na Arapsko proljeće nego na bilo šta što smo doživjeli.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati