Dok se svijet povlači od brzog širenja novog koronavirusa i njegove povezane bolesti, COVID-19, svakodnevni život mnogih ljudi se mijenja. Dok mjere koje je nametnula vlada nastavljaju eskalirati, ne mogu a da ne primijetim mnoge sličnosti između mobilizacije za ublažavanje COVID-19 i onih predloženih za ublažavanje klimatske krize. Neki su to govorili COVID-19 bi mogao zaustaviti zamah za klimatsko organiziranje, ali tvrdim da napori za ublažavanje COVID-19 predstavljaju neočekivani plan za to kako bi brza promjena u suočenju s klimatskom krizom mogla izgledati. Zapravo, trenutna situacija bi nam trebala dati nadu u našu sposobnost da se nosimo s brzim promjenama i potaknuti nas da prepoznamo svoju otpornost.
Krize vrste
Na površini, postoji niz upadljivih sličnosti između COVID-19 i klimatske krize. Oba događaja su događaji čiji se efekti odvijaju u jednom eksponencijalna moda. Pokazalo se da su klimatske promjene samopojačavajuće, događaj pozitivnih povratnih informacija što u velikoj mjeri podsjeća na širenje COVID-19 i drugih epidemija u zajednici. Nadalje, i klimatske promjene i COVID-19 su krize čiji su učinci počeli izvan Sjedinjenih Država. Ostrvske države, obalni gradovi i globalni jug su linije fronta efekata klimatske krize. Dok su poplave, uragani i šumski požari opustošili industrijalizirane imperijalne nacije kao što su SAD, dugoročni efekti stići će na naš prag kasnije od drugih. Konačno, oba su događaja na koja su naučnici upozoravali medije i politička tijela, koristeći mučne statistike i analize, da se na kraju ignorišu dok ne bude prekasno. Općenito, COVID-19 i klimatska kriza su oba događaja koji će neminovno dovesti do teških posljedica koje se same pojačavaju, čiji rast i pogoršanje uzrokuju upravo institucije koje su srž svakodnevnog života, a čije ublažavanje zahtijeva reviziju tih istih svakodnevnih rutine, a sve istovremeno pokušavajući da pravedno računa za one sa manje resursa i privilegija.
Upečatljive sličnosti između mobilizacije COVID-19 i mobilizacije zbog klimatske krize pokazuju šta su nacije spremne i sposobne da urade u vanrednim situacijama.
Unatoč iskorijenjenju svakodnevnog života koje je neophodno zbog takvih kriza, vidjeli smo da COVID-19 vodi do brzih promjena i mobilizacije širom svijeta. Putovanja su bila suspendovan u mnogim regijama jer su letovi prizemljeni i javni prijevoz postaje sve nesigurniji. Institucije koje podržavaju velika okupljanja ljudi jesu završni kako bi se izbjeglo širenje zajednice. Mnogi aspekti rada premješteni su u a daljinski model tako da radnici mogu održavati udaljenost jedni od drugih i izbjeći infekciju. Oni su politički potezi za garantovanje izgubljenih plata radnicima koji su zbog krize prisiljeni da napuste posao — čak idu toliko daleko da pokušavaju osigurati plate za one koji bi mogli ostati bez posla zbog ekonomskih previranja. Međunarodna saradnja polako se kreće ka višoj tački, kao što neke nacije shvataju koordinacija je neophodna kako bi se osigurala sigurnost u odnosu na nacionalni ponos. Širom svijeta, pojedinci su primorani da se vrlo brzo privikavaju na značajne promjene.
Ove reorganizacije svakodnevnog života imaju odjeka u pozivima na mobilizaciju kao odgovor na klimatsku krizu. Jedan od najvećih izvora emisije ugljenika je iz transport. Iako potpuno obustavljanje letova nije cilj strategije ublažavanja klimatskih kriza, značajno smanjenje nepotrebnih letova bit će dio plana. Institucije će morati učiniti svoje poslovanje održivim, što može zahtijevati slična usporavanja ukupne produktivnosti. Čitave industrije kao što su industrija fosilnih goriva i industrija proizvodnje oružja više neće biti održive u održivoj ekonomiji. Radnicima u takvim industrijama će na sličan način biti zagarantovana pravedna tranzicija jer njihovi poslovi postaju zastarjeli. U velikoj mjeri, nacije koje učestvuju u globalnoj ekonomiji moraju sarađivati kako bi osigurale tranziciju koja ne koristi samo industrijaliziranim, imperijalnim nacijama. Sve u svemu, svi ćemo se pojedinačno morati naviknuti na promjene u načinu na koji živimo svoje živote.
Upečatljive sličnosti između mobilizacije COVID-19 i mobilizacije zbog klimatske krize pokazuju šta su nacije spremne i sposobne da urade u vanrednim situacijama. Nažalost, mobilizacija klimatske krize ovisila bi o tome da nacija i njeni političari priznaju da je rastuća prijetnja klimatskim promjenama hitna kao i COVID-19. Veliki dio odbijanja mobilizacije protiv klimatske krize počiva na takozvanoj nerealnoj prirodi takve mobilizacije. Međutim, nakon mjera poduzetih za COVID-19, čini se da je takvo odbijanje otkriveno kao lažno i neopravdano.
Skupi, nerealni socijalizam
Gorka ironija mobilizacije COVID-19 trebala bi izgledati očigledno onima koji se bore za sistemske promjene kao dio svoje svakodnevne rutine. Ideje koje često zagovaraju organizatori klimatskih promjena, kao što su obustava putovanja, usporavanje rasta ili garancija stop-gap plaće radnika tokom mobilizacije, guraju se preko puta. Te iste ideje političari često odbacuju kao nezamislive koji poriču izvodljivost takvih mjera kako bi izbjegli diskusiju o sistemskim promjenama. Očigledno, ovakve mjere se sankcionišu kada efekti takve krize mogu doći do moćnika. Sada će čak i obični pojedinci biti suočeni sa realnošću da se tako brza mobilizacija vlade može izvršiti, i da je vrijedna truda, u krizi. Neke od najpopularnijih kritika klimatske politike, poput Green New Deala, propale su nakon odgovora vlade na COVID-19. Čak i hiperbolizovani pozivi odvoz aviona (što Green New Deal ne bi) odjednom ne izgleda previše ludo nakon katastrofe na našem pragu. Kada bi se COVID-19 širio hamburgerima, mogli biste se kladiti da bi mediji izbjegavali libertarijanske podsmijehe jer vam vlada oduzima kulinarske slobode. Miljenik stručnjaka, trošak Green New Deala, izgleda sasvim u okvirima mogućnosti nakon hitnog pokušaja ekonomskih stimulacija od strane Federalnih rezervi u skladu sa $ 1.5 biliona, i predloženi stimulans za 850 milijardi $. I naravno, nema vremena za stvaranje novog crvenog straha dok pandemija preplavljuje naciju. Ili to, ili mnoštvo autoritativan vlada intervencije ovaj put se ne uklapaju baš u okvire socijalističke prijetnje.
Trebali bismo iskoristiti ovu priliku da oblikujemo narativ na način koji pokazuje izvodljivost brzog odgovora odozgo prema dolje na klimatsku krizu.
Ako ništa drugo, odgovor na COVID-19 nam pokazuje da se nacije širom planete mogu mobilizirati u najkraćem mogućem roku. To pokazuje da pritisak javnosti i zakonodavaca koji su na strani naroda može potaknuti da mobilizacija bude pravedna. To pokazuje da se tipični argumenti protiv Green New Deala primjenjuju kada je to zgodno, ali propadaju pod bilo kakvim ozbiljnim pritiskom. Zaista, zagovornici Green New Deala često slušaju Mobilizacija iz Drugog svetskog rata kao referentnu tačku koja pokazuje da je naša nacija ranije postigla slične podvige. Većina danas živih ljudi tada nije bila živa i možda ne mogu zamisliti takvo iskorijenjenost svakodnevnog života. Reakcija na COVID-19 sada predstavlja najnoviji i visceralni primjer masovne nacionalne mobilizacije. Zajedno sa političkom klimom koja gura široku pravdu, ovaj brzi odgovor je pod velikim pritiskom da uključi više mjera za one koji imaju najmanje i koji bi mogli biti najviše povrijeđeni. Ljudi su očigledno spremni da odgovore na pravedan način, a sada lideri osećaju kako je to kada nemaju kontrolu nad delovima svog života. Ovo bi trebalo da stoji kao referentna tačka za sve organizatore klime dok raspravljamo o održivosti brze mobilizacije.
Međutim, postoje neke važne razlike između ove dvije krize koje će stajati kao prepreka djelovanju uprkos ovom primjeru brze reorganizacije. Kao prvo, učinci klimatske krize više ovise o klasi nego efekti COVID-19. Iako je istina da ni virusi ni klimatske promjene ne mare za klasne granice, širenje COVID-19 bilo je toliko brzo da nije došlo do toga da su ga bogataši izbjegavali, a svi ostali patili. Ipak, imućni ili slavni su bili u mogućnosti da se testiraju, dok su običnim radnicima mnogo sistematičnije uskraćivane takve mjere. Zbog sporijeg odvijanja klimatske krize, bogati su to već učinili postavljen da prebrodi oluje dok su svi ostali podložni njihovim efektima. Drugo, dok je industrija morala da okrene novčić s obzirom na krizu COVID-19, industrije za proizvodnju fosilnih goriva i oružja se svim silama trude da izgledaju kao razbojnici prije nego što budu prisiljene pristati na strukturne promjene kako se klimatska kriza pogoršava. Štaviše, put ka ublažavanju klimatske krize zahtijeva mnogo više restrukturiranja institucija, ekonomije, infrastrukture i politike nego što svjedočimo za COVID-19. Prebacivanje kompanija na obnovljive izvore energije, izgradnja pametne mreže, intenzivno pošumljavanje, prelazak na poljoprivredu u zajednici, itd. su sveukupno mnogo više remont nego politike koje promiču socijalno distanciranje. Konačno, kao ironija, klimatska kriza je spremna da utiče mladi ljudi najviše dok COVID-19 nesrazmjerno utiče stariji ljudi. S obzirom na demografiju naših predstavnika, ne bi trebalo biti iznenađenje da COVID-19 dobiva veći odgovor od klimatske krize.
Uprkos razlikama između njih, odgovor na COVID-19 je jasan primjer održivosti brzih promjena odozgo prema dolje u suočavanju s katastrofom. Kada se kriza COVID-19 neizbježno uspori, političari koji oklijevaju da se pozabave sistemskim promjenama stavit će svoje drugo lice i izmisliti neki izgovor zašto je bilo u redu brzo se mobilizirati ovaj put. Trebali bismo iskoristiti ovu priliku da oblikujemo narativ na način koji pokazuje izvodljivost brzog odgovora odozgo prema dolje na klimatsku krizu. Trebalo bi dodatno navesti ovaj trenutak kao trenutak u kojem je pokazana otpornost i moć ljudi da se kolektivno ispune. Iako, dok mobilizacija COVID-19 ima značajnu cijenu za prosječne ljude, mobilizacija za ublažavanje klimatske krize će zapravo doći do sićušan trošak za većinu ljudi; s najvećim teretom koji nose ključni industrijski magnati, radnici tih istih industrija, te javne i privatne institucije.
Mali troškovi, veliki dobici
Dok klimatska kriza predstavlja veće izazove, u smislu restrukturiranja svakodnevnog života, mjere koje se poduzimaju za COVID-19 su mnogo veći poremećaj za većinu ljudi. Osim što će biti lakše, prilagođavanja poduzeta za ublažavanje klimatske krize dovela bi do jačih ekonomija, infrastrukture i većeg kvaliteta života.
Mobilizacija za Green New Deal zaista predstavlja veliku pobjedu za vrlo male troškove, čak i manje troškove nego što su ljudi spremni platiti za ublažavanje COVID-19.
Istina, većina ljudi koji prelaze na novi status quo kroz zakone kao što je Green New Deal ne bi morali mnogo odustati. A garancija javnih poslova omogućio bi visoko plaćen, sindikalni posao svakome ko bi ga izgubio tokom tranzicije. Osim toga, dogovor koji je uključivao univerzalnu zdravstvenu zaštitu bi nalagao da novozaposleni imaju zagarantovano zdravstveno osiguranje. Sa promjenama u našem izgrađenom okruženju kao u Green New Deal za javna stanovanja, planiranje usmjereno na zajednicu vjerovatno bi vožnju automobila učinilo nerealnim i nepoželjnim, što bi nam olakšalo vožnju manje. Poboljšani i pristupačni javni prevoz, za razliku od vožnje svuda, takođe bi bio lak izbor za mnoge. Transkontinentalni ili čak interkontinentalni zeleni tranzitni sistem mogao bi biti veliko poboljšanje u odnosu na nepouzdano, monopolizirano i često frustrirajuće putovanje avionom. Mogli bismo i manje letjeti, a više uživati u putovanjima. Svaka progresivna mala ili velika pobjeda bi dodatno učinila višegodišnje promjene psihološki podnošljivim, jer vidimo prednosti i kratkoročno i dugoročno uprkos promjenama u svakodnevnom životu. Čini se da prednosti reorganizacije za ublažavanje klimatskih kriza lako nadmašuju kratkoročne neugodnosti na način koji nije zajamčen odgovorom na COVID-19.
S obzirom na Green New Deal scenario, oni koji bi se zaista morali najviše promijeniti su vlasnici kapitala: oni koji posjeduju proizvodnju ili imaju značajan udio u velikim industrijama koje nevjerovatno zagađuju okoliš. Vlasnici preduzeća, iznajmljivači i javne institucije morali bi ulagati u renoviranje infrastrukture i praksi kako bi postali održiviji. Gotovo polovina ukupnih emisija ugljika u SAD dolazi iz same zgrade, tako da bi postojao veliki pritisak na vlasnike kapitala da obezbijede zgrade i pomjere ih prema standardima efikasnosti. Rukovodioci u proizvodnji fosilnih goriva i oružja, nažalost, bili bi primorani da pronađu nove načine da potroše svoje milione ili milijarde dolara, ili da smišljaju nove planove za povećanje svojih planina bogatstva. Svakako, tragedija vredna blokiranja promene.
Sve u svemu, svaka mobilizacija zajednice dolazi sa obnovljenim osjećajem solidarnosti i javnog života za revitalizaciju duha nacije – ogromna pobjeda za demokratiju i slobodu. Mobilizacija za Green New Deal zaista predstavlja veliku pobjedu za vrlo male troškove, čak i manje troškove nego što su ljudi spremni platiti za ublažavanje COVID-19. Zamislite da su po izlasku iz pandemije sve institucije usvojile politike za plaćeno bolovanje, univerzalno zdravstveno osiguranje je prepoznato kao ključno za sprečavanje nove krize, rekonstruisana internet infrastruktura tako da je velika brzina dostupna svima uz minimalne troškove, a radna nedelja bio je skraćen tako da se omogući vrijeme za lično fizičko i mentalno zdravlje kako bi se ojačao kolektivni imuni sistem nacije. Slični pojmovi su samo dio onoga što bi se dobilo mobilizacijom Green New Deala. Čini se da je izbor jasan.
Pomicanje naših granica — model za promjene
U neočekivanom preokretu događaja, trebali bismo pustiti uspješne odgovore na COVID-19 kao model za rješavanje vanredne situacije klimatske krize koja se razvija. Naš odgovor i otpornost na mobilizaciju COVID-19 trebali bi nam pokazati da mi, obični ljudi, možemo podnijeti određenu nelagodu u kratkom roku ako nam se pomogne da prebrodimo to i ako služi dugoročnoj misiji. Trebali bismo vidjeti da se naši zakonodavci i vlada mogu brzo mobilizirati u slučaju vanrednih situacija; i nije kao da se nacija preko noći transformisala u brutalnu autokratiju. Mentalitet „izravnavanja krivulje“ takođe treba primeniti na efekte eksponencijalne povratne informacije klimatske krize koje se samopojačava: delujte sada da sprečite najgore.
Sa toliko toga za osvajanje datih mobilizacija kao što je Green New Deal, uz znatno manje troškove za prosječne ljude, izbor se čini očiglednim. Sve što stoji na putu je nevoljkost moćnih i narativ koji im služi. Moramo kontrolisati narativ. Ova kriza i odgovor na COVID-19 trebali bi biti moćni podaci za organizatore koji grade političku volju neophodnu za dobivanje odgovora na klimatsku krizu. Ova tragedija je neočekivana i poražavajuća, tako da ne smijemo dozvoliti da lekcije naučene iz ovog trenutka budu uzalud.
Nick Rabb je doktorant na Univerzitetu Tufts i organizator pokreta Sunrise i Massachusetts Peace Action.
Ovaj članak je prvi put objavljen u Age of Awareness, online zbirci priča koje pružaju kreativne, inovativne i održive promjene u obrazovnom sistemu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
hvala puno na ovome, Nick. Isprintaću ga i detaljno pročitati. 🙂