Možete li reći ZNetu, molim vas, o čemu govori vaša nova knjiga? Šta pokušava da komunicira?
U Razgovoru s Afrikom: Politika promjene, pokušavam ukazati na potrebu aktivista u Africi i drugdje da obnove prijeko potreban radikalni dijalog. U nadolazećoj knjizi izdavačke kuće Kimaathi (Looking at America: A Malignant History), pratim rast aktiviste do agitatora i konačno do revolucionara, između ostalog. Ili bolje rečeno, razmišljam o suptilnim, ali dalekosežnim nijansama svakog pojma. U Conversing with Africa, ova ideja je veoma živa.
Trenutno mi se čini da smo se zadovoljili urezivanjem prostora unutar vladajućih istorijskih opresivnih zakona i agitacijom iz njih. Zanima me i razgovor s novom generacijom aktivista koji pokušavaju odgovoriti na Fanonov poziv „Svaka generacija mora iz relativne nejasnoće pronaći svoju misiju – ispuniti je, ili je izdati.
Tvrdim da je ono što smo zaista izgubili naša sposobnost da sanjamo, da se projektujemo u budućnost zasnovanu na istoriji ugnjetavanja i otpora. Ovo zahtijeva analizu zašto smo se umorili od sanjanja. Stoga na prošle pokušaje promjena u Africi i drugdje gledam kao na način da kažem da smo ovdje pogriješili. I što je još važnije, to je ono što možemo učiniti upravo danas. Gledam, između ostalih, kinesku, rusku, grenadsku i haićansku revoluciju. Govorim i o primjeru Tomasa Sankare iz Burkine Faso. Također gledam na ANC Južne Afrike, dogovoreno političko rješenje i kako južnoafrički primjer pada daleko od ideala revolucionarne demokratije. Tvrdim da je važno smjestiti afričke borbe u druge borbe, posebno one u Latinskoj Americi.
Osnovno pitanje je značenje nezavisnosti ili demokratije ako ljudi nastave živjeti u istim uvjetima prije izbora, ili ako se sloboda može postići u liberalnim afričkim vladama koje su neokolonijalne. U knjizi me zanimaju i dvojna pitanja istorije i uloge intelektualca u društvu, afrička filozofija kao oruđe oslobođenja, svest tlačitelja i potlačenih i budućnost radikalnog panafričkog vodeću teoriju ka praktičnom kraju afričkog jedinstva. Stoga govorim o Afrikanistima (i sugeriram da i oni pate od Saidovog orijentalizma) i afričkim intelektualcima koje su njihovi zapadni kolege proglasili historiju mrtvom. Govorim i o istoriji obeleženoj događajima pod istorijskim zakonima. Tvrdim da se historija može shvatiti samo kao živa, kao dio sadašnjosti, osim ako se ne privedu kraju historijski zakoni koji upravljaju određenim događajem ili ako se kontradikcije u njima ne privedu kraju. Afrički ili afrički intelektualac koji tada tvrdi da historija više nije relevantna, historiju je shvatio samo kao puki protok linearnog vremena. Panafrikanizam za koji tvrdim da treba razumjeti Fanonove zamke nacionalizma i zaista postati revolucionarna teorija sa svime što to podrazumijeva. Ovo je zahtijevalo iskren pogled na jučerašnji panafrički koncept kako su ga razumjeli WEB DuBois i Kwame Nkrumah.
U suštini, pokušavam da saopćim potrebu za dijalogom koji je istovremeno radikalan, iskren, koji ne zazire od istorije, od našeg sopstvenog saučesništva u našoj smrti, izdaje i što je najvažnije dijaloga koji se želi projektovati na budućnosti putem kontinuiranog i obnovljenog otpora.
Možete li reći ZNetu nešto o pisanju knjige? Odakle dolazi sadržaj? Šta je doprinelo da knjiga bude to što jeste?
Knjiga je napisana naletima, ne energijom, već tragajućom svešću. Udarao sam u mnoge zidove od samog početka. Želeo sam da se pozabavim afričkim stanjem sa pozicije koja je bila svesna naše bogate istorije otpora. Ipak, uz nekoliko izuzetaka, nije bilo mnogo radikalnih političkih teorija napisanih nakon revolucionara poput Fanona, Cabrala ili Thomasa Sankare. Dakle, veliki dio posla je otišao na praćenje prošlih pokušaja promjena samo da bi udarili u zid kada je u pitanju revolucionarno razmišljanje kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih.
Želeo sam da priznam da, iako se svet zaista promenio (šta je sa padom Sovjetskog Saveza i globalizacijom siromaštva?), još uvek moramo da budemo informisani o fundamentalnom odnosu između tlačitelja i potlačenih, eksploatisanih i eksploatatora i ugnjetavanja i otpor. S vremena na vrijeme dolazio bih do toga da ne znam i morao bih se vratiti na dasku za crtanje ili bolje rečeno improvizirati (u džez smislu) na jednom. (Za mene, ovo je bio najbolji dio pisanja Conversing with Africa za istinski – i čitalac to možda neće vidjeti – to je u pravom smislu bio dijalog ili razgovor sa istorijom. Razgovor posustaje, okleva, ima izazova i suprotstavljanje izazovima, skupljanje misli, nove misli dok, na ovom sastanku, ono što je trebalo reći konačno ne nađe način da se kaže).
Sadržaj knjige je zasnovan na prethodnim pokušajima promjene. Informira ga i kriza koja je pratila takozvani 'drugi vjetar promjena'. (Svakako da ćemo biti pod teškim pritiskom da proglasimo MMF i Svjetsku banku kao agente demokratije dok divljaju po cijelom kontinentu). Kao i James Baldwin, slažem se sa idejom pisca kao svjedoka svog vremena, zapravo nemogućnosti pisanja izvan njihovog vremena. Stoga je veliki dio knjige pokušaj da se prošlost uključi u sadašnjost. Ili bolje rečeno, to je pokušaj da se ocrta dislokacija sadašnjosti iz prošlosti kako su je ispričali naši intelektualci, dok se u stvarnim terminima prati afrička prošlost i sadašnjost na onome što je zaista bila neprekidna tračnica eksploatacije od pojave ropstva.
Koje su vaše nade za “Conversing With Africa”? Čemu se nadamo da će doprinijeti ili postići, politički? S obzirom na trud i aspiracije koje imate za knjigu, šta biste smatrali uspješnim? Šta bi vas učinilo sretnim u cijelom poduhvatu? Šta bi vas ostavilo da se zapitate da li je vredelo svo vreme i trud?
Što se tiče suočavanja sa onim što neki nazivaju novim oblikom imperijalizma, pažljivijim pregledom otkriva se da iako je situacija postala strašna, to zapravo nije nova pojava. Kolonijalizam, iako nije usavršio ideju kapitalne dobiti kao pokretača nacionalne politike, dobro je shvatio da su međunarodni monopoli pravi put. Samo ropstvo je bilo korporativna afera (vidi Eric Williams, Slavery and Capitalism u kojem on prati profit od ropstva do još uvijek postojećih korporacija. Walter Rodney u Kako je Evropa nedovoljno razvijena Afrika i naravno Lenjinov imperijalizam: Najviša faza imperijalizma također govore do ne tako skromnih početaka modernih transnacionalnih korporacija. Međutim, naslov knjige može se obrnuti i glasiti Kapitalizam: Najviša faza imperijalizma). Latinska i Centralna Amerika, (vidi Neizbježne revolucije Waltera La Fabera), također ukazuju na to kako međunarodne korporacije zaista mogu zamijeniti vlade ili bolje rečeno kako vlade postaju spuštene u ulogu da daju siguran prolaz međunarodnom novčanom toku.
Borba, uz rizik prevelikog pojednostavljivanja, mora biti ono što je oduvijek bila; mora biti i lokalno i međunarodno. Na primjer, Ogoni iz Nigerije čija je borba protiv eksploatacije Shell-a i devastacije njihove okoline dovela do očiglednog pogubljenja Kena Saro-Wiwe globalna je i istovremeno lokalna borba. Nadam se da će Razgovor s Afrikom lokalizirati, ali i internacionalizirati borbu.
Šta bih smatrao uspjehom knjige? Sada je to teško. Moja publika, kao što sam rekao u predgovoru, je marginalizovana, to je razgovor sa marginalizovanima u Africi i drugde. U predgovoru navodim da, iako su oni koji imaju koristi od našeg ugnjetavanja dobrodošli da prisluškuju, nisam se pretvarao u publiku i svrhu knjige. Slijedeći Fanonov primjer, govorim o tlačiteljima, ali nikada o tlačitelju. Prva stvar od koje sam se u stvari izostavila je objektivnost. Ako knjiga može poslužiti kao stol za sastanke, ako pridonese ponovnom rasplamsavanju radikalnog diskursa i preokrene neke od teoretskih ustupaka koje smo napravili (kao što je marksizam mrtav kao da je ikada postojao izvan iscrpljujućeg marša kapitalizma, radikalni diskurs pripada oni koji nisu uhvatili korak s vremenom samo zapad može spasiti Afriku, Afrika pati od bolova rasta itd.), onda bih to smatrao uspješnim.
Ali nadam se da će to učiniti mnogo više na način da nagriza političku apatiju koja je, izgleda, pogodila članove moje generacije. Moj lični osjećaj je da Afrikanac postaje radikaliziran s vremenom. Ako se generacija prije radikalizirala nakon izdaje nezavisnosti (ono što su neki nazivali neovisnošću 'zastave' jer kolonijalizam nije napravio nikakve ekonomske ustupke), smatram da se moja generacija radikalizira neuspjehom Multi -Partijska država. Postoji priznanje, kao što sam rekao u knjizi, da je zapadna demokratija postala makro kapitalizma i na Zapadu i u Africi. Problem je u tome što je istorija već telegrafisala neuspeh uboda iz 1990-ih u promene u Africi. Stoga knjige koje svjedoče o ovoj drugoj izdaji postaju sve važnije ako zaista želimo preuzeti inicijativu, definirati i implementirati promjenu za sebe.
Na osnovu čega bih pomislio da cijeli projekat nije vrijedan toga? Moja obuka je u poeziji. Pretpostavljam da se u poeziji, kao svojevrsnom odbrambenom mehanizmu od prilično nemilosrdnih kritičara, nauči da jednostavno pišete što je moguće bolje kako biste odali najveće poštovanje prema temi, a takođe i prema kojoj publici. Odatle, vaš komad je van vaših ruku. Na kraju krajeva, postoji umetnost, pa čak i radost prosipanja mleka. Ali još važnije, moje čitanje istorije ilustruje da sve dok ne govorite u njenoj slepoj tački gde postoje samo potrebe i životni vek vaše generacije, sve dok se ne pretvarate da istorija ne postoji sa svim svojim lepota i ružnoća, tvoje pisanje će biti u redu. Zato se samo nadam da se Conversing with Africa neće naći u ravnoj jakni slepe tačke istorije.
Razgovor s Afrikom: Politika promjene Mukoma Wa Ngugija
Da biste naručili knjigu u Sjedinjenim Državama, kontaktirajte Rainbow Bookstore, 426 West Gilman Street, Madison WI 53703, telefon 608-257-6050 ili putem e-pošte [email zaštićen]. http://www.rainbowbookstore.org/
Za naručivanje knjige u Africi ili za više informacija o nadolazećim naslovima kontaktirajte Kimaathi Publishing House na http://www.kimaathipublishing.com/or i-mejl [email zaštićen]
Autor se može kontaktirati na [email zaštićen].
PS/Imajte na umu da bi od kraja januara knjiga trebala biti dostupna u vašim lokalnim knjižarama, ali u međuvremenu naručite svoj primjerak u knjižari Rainbow
Mukoma wa Ngugi je diplomirao političke nauke i engleski jezik na Albright Collegeu i magistrirao kreativno pisanje na Univerzitetu u Bostonu. Njegovi radovi su se pojavili u: Step into a World: A Global Anthology of New Black Writing, John Wiley & Sons, 2001, One Hundred Days, Barque Press, 2001, Brick Magazine, Wisconsin Literary Review, Zmag.org i Chimurenga Journal između ostalih . U koautorstvu je sa Wanjiku wa Ngugijem 2000. godine napisao “Svjest prije zore”, predstavu koju je izvela Kimaathi Theatre Group na Univerzitetu Rutgers, New Brunswick. On je voditelj WORT-ove radio književnosti, a nedavno je bio i koordinator emisije “Prema Africi bez granica” na Univerzitetu Wisconsin, Madison. Izdavačka kuća Kimaathi izlazi i njegova druga knjiga, A Malignant History: Looking at America.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati