U drugoj rezoluciji koja je očigledno osmišljena da se pripremi za rat protiv Irana, Predstavnički dom SAD-a, u pretežno dvostranačkoj 401–11 glas, donio je odluku (H.R. 568) pozivajući predsjednika da se suprotstavi svakoj politici prema Iranu “koja bi se oslanjala na obuzdavanje kao opciju kao odgovor na iransku nuklearnu prijetnju”.
Svojom ranijom odlukom da donese račun koja je zapravo nastojala zabraniti bilo kakve pregovore između Sjedinjenih Država i Irana, ogromna dvostranačka većina u Kongresu je u suštini rekla predsjedniku da ništa osim rata ili prijetnje ratom nije prihvatljiva politika. Zaista, čini se da je žurba za usvajanjem ovog zakona bila osmišljena da potkopa tekuće međunarodne pregovore o iranskom nuklearnom programu. Prema iransko-američkom analitičaru Jamal Abdi, istaknuti kritičar i iranskog režima i politike SAD-a, motivacija za rezoluciju bi mogla biti da se „otrovaju ti razgovori signaliziranjem Iranu da je predsjednik slab, izolovan u zemlji i da nije u stanju ispuniti svoje obaveze za pregovaračkim stolom jer je Kongres jastreba će ga nadvladati.”
“Crvena linija” predsjednika Obame prema Iranu – tačka u kojoj bi njegova administracija razmotrila poduzimanje vojne akcije protiv zemlje – bila je stvarna nabavka nuklearnog oružja od strane reakcionarnog režima. Jezik ove rezolucije, međutim, značajno snižava ljestvicu proglašavajući neprihvatljivim da Iran jednostavno ima „nuklearno oružje sposobnost” — ne nužno nikakvo stvarno oružje ili aktivni program nuklearnog oružja. Neki članovi Kongresa tvrde da Iranci, budući da imaju stručnost i tehnološke kapacitete za razvoj nuklearnog oružja, već imaju "sposobnost za nuklearno oružje". Jastrebski senator Joe lieberman (I-CT) je to tvrdio "svako će sam odrediti šta [sposobnost] znači."
U slučaju da je postojala bilo kakva sumnja u namjeru Kongresa da koristi ovaj jezik, kada je senator Rand Paul (R-KY) ponudio pojašnjavajući amandman na sličnu klauzulu u nedavnoj rezoluciji Senata – izjavljujući da „ništa u Zakonu neće se tumačiti kao objava rata ili odobrenje upotrebe sile protiv Irana” — i republikanski i demokratski sponzori su po kratkom postupku odbacili amandman.
Pukovnik Lawrence Wilkerson, bivši šef kabineta državnog sekretara Kolina Pauela, primetio je kako "ova rezolucija glasi kao isti muzički list koji nas je uveo u rat u Iraku i mogao bi da bude preteča rata sa Iranom. To je zapravo tanko prikriveni napor da blagoslovi rat."
Kao liberalna cionistička grupa Amerikanci za mir sada primjećeno, zakon sugerira da „osim ako sankcije neminovno dovedu do toga da Iran dobrovoljno zatvori cijeli nuklearni program (i na neki način izbriše nuklearno znanje iz mozga svojih znanstvenika), vojna sila će biti jedina opcija dostupna Obaminoj administraciji i će biti neizbježan u bliskoj budućnosti.”
Iako nije pravno obavezujuća, rezolucija politički ograničava predsjednikove opcije. Kao stručnjak i bivši službenik Capitol Hilla MJ Rosenberg je primetio, Nacrt zakona je "smišljen da predsjedniku veže ruke iranskoj politici". I, kao iu slučaju Iraka, jezik takvih neobavezujućih rezolucija se lako može ugraditi u obavezujuće zakonodavstvo, pozivajući se na presedan onoga što je ranije doneseno.
Kraj zadržavanja
Od ogromnog je značaja insistiranje rezolucije da obuzdavanje, koje je decenijama bila osnova američke odbrambene politike, više ne bi trebalo da bude politika SAD u suočavanju s potencijalnim prijetnjama. Iako je odvraćanje možda bila prihvatljiva politika kao odgovor na hiljade moćnog sovjetskog nuklearnog oružja postavljenog na interkontinentalne balističke raketne sisteme usmjerene na Sjedinjene Države, danas se smatra da je odvraćanje na neki način neadekvatno za suočavanje sa zemljom u razvoju sposobnom razviti male i sirovi nuklearni uređaji, ali nemaju sisteme za dostavu dugog dometa.
Zaista, ovaj široki dvostranački konsenzus protiv odvraćanja označava trijumf neokonzervativne politike prvog udara, koja se nekada smatrala krajnjom marginom kada je prvi put artikulisana 1980-ih.
Ovo opasno prihvaćanje neokonzervativne vojne politike sada je tako široko prihvaćeno od obje strane u Kongresu da je glasanje o rezoluciji obavljeno u skladu s procedurom poznatom kao "suspenzija pravila", koja je osmišljena za nekontroverzne zakone koji se usvajaju brzo uz malo debate. . Zaista, s obzirom na ozbiljne implikacije ovog zakona, upadljivo je da nije bilo nijedno saslušanje u Kongresu prije glasanja.
Rezolucija također pokazuje da je velika većina demokrata, poput republikanaca, prihvatila koncept “dominacije punog spektra”, doktrinu iz Bushove ere da ne samo da bi Sjedinjene Države trebale spriječiti pojavu još jedne suparničke globalne supersile kao što je Kina, ali bi se također trebao oduprijeti pojavi čak i regionalne sile, kao što je Iran, koja bi potencijalno mogla odvratiti jednostrane američke vojne akcije ili druge projekcije američke dominacije.
Ograničavanje predsjednika
Za Kongres je bez presedana da tako energično pokušava da ograniči nevojne opcije predsjednika u vanjskoj politici. Na primjer, 1962. čak ni najdesničarski orijentirani republikanci u Kongresu nisu se zalagali za zakon koji je insistirao na tome da predsjednik Kennedy isključi druge opcije osim napada na Kubu ili Sovjetski Savez tokom kubanske raketne krize. Ono što bi moglo motivirati Kongres je činjenica da je, birajući Baracka Obamu 2008. godine, američki narod doveo u Bijelu kuću otvorenog protivnika američke invazije na Irak koji ne samo da je povukao američke borbene snage iz te zemlje već je obećao da će “promijeniti način razmišljanja” – ideja da bi Sjedinjene Države mogle jednostrano ratovati protiv naftom bogatih bliskoistočnih zemalja koje nisu prihvatile američku dominaciju – to je omogućilo rat u Iraku. Čini se da su i demokratski i republikanski jastrebovi odlučni da natjeraju ovog umjerenog predsjednika da prihvati njihovu neokonzervativnu agendu.
Odvraćanje, kada se radi o nuklearno naoružanoj stranci, zaista je rizična strategija. Međunarodna zajednica zaista ima interes da spriječi Iran da razvije nuklearno oružje, kao i da prisili Indiju, Pakistan i Izrael da razoružaju svoje već postojeće arsenale. Trebalo bi koristiti sva razumna diplomatska sredstva za stvaranje i održavanje zone bez nuklearne energije u tom nestabilnom regionu.
Međutim, ideja da odvraćanje od Irana ne bi uspjelo jer bi klerikalno vodstvo zemlje, koje kontrolira oružane snage, odlučilo pokrenuti ničim izazvan nuklearni napad na Izrael ili Sjedinjene Države - i stoga pozvati masovnu nuklearnu odmazdu koja bi izazvala fizičko uništenje cijele njihove zemlje - krajnje je smiješno. Daleko realniji rizik o kojem treba brinuti je ogromna devastacija koja bi nastala kao rezultat američkog rata protiv Irana.
Prava "prijetnja" od Irana je da ako ta zemlja postigne nuklearnu sposobnost, tada bi imala odvraćanje od napada SAD-a koji je bio nedostupan njenim neposrednim susjedima na istoku (Afganistan) i zapadu (Irak), na koje su oba izvršila invazija Snage koje predvode SAD. Čini se da su i demokrate i republikanci ujedinjeni u svom uvjerenju da nijedna zemlja ne bi trebala stati na put jednostranoj projekciji vojne sile od strane Sjedinjenih Država ili njihovih saveznika.
Zaista, ova rezolucija nije o nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država, niti o sigurnosti Izraela. Radi se o nastavku američke hegemonije nad naftom najbogatijom regijom na svijetu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati