[preveo Justin Podur]
Program nove kolumbijske vlade uključuje:
-Reforma rada koja smanjuje plaće preko noći i prekovremenog rada
-Penziona reforma koja povećava starosnu granicu za penzionisanje za 1/3
-Smanjenje plata u javnom sektoru za 30%, preko noći, jednom uredbom
Ove promjene su uznemirile radnike i njihove sindikate, koji su za 24. septembar proglasili dan protesta i 16-satni štrajk državnih radnika.
Vladin program je jednostavan: više posla za manju platu, a manje poslova za rad. To jednostavno dovodi politiku proteklih deset godina do krajnosti. Zakone koji su donijeli ove 'reforme', Zakon 50 i Zakon 100, novi predsjednik je iznio pod izgovorom smanjenja nezaposlenosti. Umjesto toga, predvidljivo su je povećali.
Štrajk, posebno u okolini Bogote, doveo je do zastoja rafinerija nafte, aerodroma, sudova, bolnica i vladinih ureda. Škole su zatvorene, a u 10 sati ujutro nastavnici i učenici su se pridružili marševima koji su bili zabranjeni, ali su kasnije bili dozvoljeni. Marševi su samo u Bogotu doveli 150,000 ljudi: bilo je i velikih marševa u Kaliju, Barankilji, Pereiri, Pastu, Barankabermeji i drugim gradovima.
Samo mesec dana ranije, direktorstvo Centralnog nacionalnog sindikata radnika (Central Unitaria de Trabajadores ili CUT) glasalo je sa 32-30 protiv pridruživanja Nacionalnoj agrarnoj mobilizaciji planiranoj za 16. septembar. Nacionalni savet kampesina shvatio je da će nova vlada nastaviti neoliberalne politike koje su uništile nacionalni poljoprivredni sistem, povećale uvoz hrane i koncentrirale vlasništvo nad zemljom putem prisilnog raseljavanja.
Kampesini su nastavili sa pripremama za mobilizaciju. Uribeova vlada je potvrdila njihova predviđanja: insistirala je na pridruživanju Zoni slobodne trgovine Amerike (FTAA) FTAA. Pridruživanje FTAA bi dodatno pogoršalo nacionalnu poljoprivrednu situaciju, uklonivši minimalne zaštite na unutrašnjem tržištu Kolumbije. To bi također onemogućilo sudske postupke za zaštitu kolektivnih ekonomskih, socijalnih, ekoloških i kulturnih prava. Uribe je također iznio ratnu politiku koja će samo povećati prisilno raseljavanje campesina, naredio je fumigaciju malih uzgajivača koke i maka, i želi ukinuti nekoliko preživjelih nacionalnih agrarnih institucija koje pomažu malim uzgajivačima.
U početku, jedine nacionalne organizacije koje su odgovorile pozivu kampesina na mobilizaciju bile su naftni radnici (Union Sindical Obrero, USO), zdravstveni radnici (ANTHOC) i studenti. Nacionalni Campesino savjet (Consejo Nacional Campesino, CNC) je u svom pozivu na dan protesta popratio Udruženje za spašavanje poljoprivrede, udruženi pokret campesina, malih i srednjih poslovnih ljudi u ruralnim preduzećima.
Na regionalnom nivou, međutim, postojali su znakovi od samog početka pokreta koji je trebao postati nacionalni po obimu: u Cauca, Valle, Huila, u regijama kafe, studenti, radnici i kampesini su se pripremali da se pridruže mobilizaciji iz u trenutku kada je CNC objavio svoj poziv.
Dana 16. septembra CNC je mobilizirao više od 100,000 kampesina u 15 odjela (**Odjel u Kolumbiji je administrativna jedinica poput države u SAD-u ili provincije u Kanadi). U Cundinamarci je mobilizacija trajala do sljedećeg dana. U dijelovima Tolime i glavnog grada Chocoa, trajali su 4 dana, u Cauci 6 dana, au Huili 7 dana.
Ni campesinos nisu bili sami: postojala je ogromna podrška sindikata koji su se pridružili velikom maršu u Bogoti. Uribeova vlada je objavila rat radnicima i iskra je zapaljena od uhvaćenih kampesina, širom zemlje.
Vlada je pribjegla najprljavijim metodama da spriječi protest. Ministarka odbrane, Martha Lucia Ramirez, izjavila je da su unionisti i campesinos djelovali po "naređenjima gerilaca". Vojska je išla od kuće do kuće u agrarnim zonama da upozori kampesine da je bolje da ne marširaju, nudeći nagrade za vođe mobilizacije i zadržavajući nekoliko njih. Paravojske su pretile svakoj zajednici koja je učestvovala i nastavila da pljačkaju zalihe hrane od onih koji su marširali – nešto što je uradila i vojska. Vojska je takođe pretražila kuće u Espinal-u, Tolima, na osnovu 'stanja unutrašnjeg meteža' koje je proglasila vlada. Tvrdili su da traže 'opasno terorističko oružje': zalihe hrane za kampesine na maršu.
Međunarodne posmatrače pozvali su kampesini koji pripadaju međunarodnoj organizaciji Via Campesina. Tri španska aktivista, dvojica koji su pratili kampesine u Chalanu, Sucre, i treći koji je bio sa kampesinima u Tolimi, deportovani su. Nekoliko Belgijanaca je privedeno, ali pušteno nakon međunarodnog skandala izazvanog deportacijama Španaca.
Gnjev vlasti obrušio se na štrajkajuće kontrolore letenja, sudije i vatrogasce, čiji je štrajk proglašen nezakonitim i sankcionisan. Ali najgora kazna izrečena je kampezima iz Cauca, koji su bili lišeni vode za piće (mnogi su bili prisiljeni da piju prljavu vodu i razboljeli se), napadnuti od strane policije za nerede sa 27 ranjenih, terorisani od strane paravojnih formacija, a njihove vođe su privedene – od kojih su neki nestali.
Dana 20. septembra održan je sastanak sindikata, kampesino organizacija brojnih kvartovskih organizacija koje se bore za stanovanje i građanskih pokreta. Donijeli su jednoglasnu odluku da se Vladi postavi jedan set zahtjeva i, ako ti zahtjevi ne budu ispunjeni, da se obaveže na generalni štrajk, 'nacionalni građanski zastoj'. Završena je uspješna i potisnuta kampesino mobilizacija. Približava se još jedan talas narodnih mobilizacija.
Na pomolu bi moglo doći do takve epidemije u Argentini, potaknute novim vladinim 'ratnim porezima', fiskalnom krizom, nepodnošljivim rasipanjem resursa u servisiranju duga – sve su to pokazatelji zemlje čija ekonomija, čak i prema direktoru nacionalnog planiranja, tone 'kao Titanik'.
Umjesto da učini i najmanju gestu da čuje upozorenje narodnih organizacija o ovoj kobnoj ekonomskoj politici, vlada je proglasila prve dvije zone vojne diktature, u kojoj je vlast zapravo u rukama admirala i generala iu kojoj ulazak i izlazak je strogo kontrolisan dozvolama. Dvije zone imaju značajna nalazišta nafte i Chevron, Cepsa, Harken, Repsol i Occidental imaju ugovore tamo.
Predsjednik Uribe to možda ne shvaća, ali on je imitacija Matatigresa u Costaguani (Costaguana je Kolumbija u knjizi Josepha Conrada, 'Nostromo') koji, ne sluteći da će se zemlja raspasti zahvaljujući ulaganjima transnacionalnih kompanija, pokušava smiri ove investitore govoreći im:
“Gospodine, nemate straha. Nastavite tiho da pravite svoje autoputeve – svoje željeznice, svoje telegrafe. U Costaguani ima dovoljno bogatstva da platite za sve – inače vas ne bi bilo. Ha! ha! Ne obazirite se na ovu malu pikardiju mog prijatelja Montera. Uskoro ćete kroz rešetke čvrstog drvenog kaveza gledati njegove farbane brkove. SÃ, señores! Ništa se ne plašite, razvijajte državu, da radite, da radite!”
Hector Mondragon je aktivista i ekonomista koji radi s raznim domorodačkim i kampesin organizacijama u Kolumbiji.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati