Sirene i psovke iz Šarlotsvila odjekivale su previše čujno čak i ovde u dalekoj Nemačkoj. Bilo je potrebno malo mašte; kako dobro poznajemo ovakva brutalna lica, iskrivljena mržnjom, rasističkim epitetima i prijetnjama! Ponekad smo čak čuli i ružne riječi na njemačkom: Sieg Heil!
Ovakvi scenariji, ne samo kao odjeci iz prošlosti, postali su dio života današnje Njemačke. Gotovo svakog vikenda, u nekom gradu ili gradu, vidimo kako rasisti i neonacisti marširaju, sa svojim tvrdim čizmama, svojim zastavama i strašnim transparentima, toliko nalik onima u Virdžiniji. Ponekad samo mali, tvrdokorni ili privatni skup uz nacionalističke pjesme koje eskaliraju u tekstove o plinu i jevrejskoj krvi. Ali i velike gužve; prije četiri sedmice, u Themaru, dosad nepoznatom gradiću u Tiringiji, okupilo se 6000 ljudi na “rok koncertu”. Jedan sponzor, koji drži nacistički restoran u blizini, prodavao je majice sa oznakom “HTLR”. Puno ime je službeno tabu, ali, objašnjava on sa uvrnutim smiješkom, znači samo “Domovina-Tradicija-Odanost-Poštovanje”. Ko može da prigovori na to? Ili na cijene od 8.80 eura – kada svi znaju da je 8 slovo H u abecedi, a 88 šifra za Heil Hitler! Ili “1933” – godina kada su nacisti preuzeli vlast. Sve je legalno, sudsko ok. Čak je i veliki parking bio rezervisan za njih.
Čak i građani vrlo pristojnog izgleda mogu se pridružiti maršu, kao u Drezdenu svakog ponedjeljka dvije godine. „Ko mi? Rasisti? Želimo samo da branimo 'njemačku kulturu' od prodora tih 'islamista!'” S parolama, pjesmama, samo povremeno bakljama i oružjem. Sebe su nazivali PEGIDA – “Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada”. Tada je osnovana stranka od atraktivnog mladog preduzetnika i starijeg, uglednog profesora; AfD – Alternativa za Njemačku. Neki mediji ga već tretiraju tako pošteno – samo malo povoljno – i uskoro će imati nekoliko desetina mjesta u nacionalnom Bundestagu; već je zastupljen u mnogim lokalnim i državnim zakonodavnim tijelima. Kao i muškarci u čizmama ili pjevači u majicama, njeni glavni glasači, njen osnovni program je “Mrzi neprijatelje”! U Charlottesvilleu su neprijatelji ponekad Jevreji, ali uglavnom crnci ili muslimani, ali uvijek ako je moguće slabiji, siromašniji – i nekako drugačiji – u boji, odjeći, vjeri. I u Njemačkoj isto: ponekad Jevreji, ali uglavnom Turci ili, sa nedavnim izbjeglicama, Arapi, Afrikanci, Afganistanci. Dovoljno je pokrivati glavu hidžabom: "Muslimanin, islamski neprijatelj!"
Dok rulja iz Charlottesvillea nalazi da brani tradiciju poput onih Roberta E. Leeja ili generala Nathana Forresta, neki Nijemci imaju novije modele. Ove subote u Berlinu se navršava 30 godina od smrti Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa, koji se, kako piše na jednoj majici, "držao svojih principa do kraja". Nacistički marš treba podsjetiti na (srušeno) mjesto gdje je bio zatočen. Svake godine mu se odaje počast, ali ovoga puta, veoma velika, u Berlinu. Koliko ih dolazi na marš? Policija, koja će ih štititi, procijenila je 1000 i naglašava njihova stroga pravila: samo jedna zastava na svakih 50 marša, samo jedan bubanj na svakih sto. Bez glasnog nabrajanja imena antifašista! I nema eksplicitnih pohvala za Hessa. Ali nema sumnje u njihove namjere, za sada ili za budućnost!
Koliko će ih biti da im se suprotstave? Antifašisti obično nadmašuju naciste! Ali u tom udaljenom gradiću u Tiringiji samo 1000 je bilo tamo da se suprotstavi 6000. Policija kao i uvijek pokušava držati dvije grupe razdvojene, ali nekako se često čini da štiti pravo puta disciplinovanih, urednih marširaju naciste dok brzo hapse neposlušne antifašiste koji pokušavaju da im prepriječe put.
U poređenju sa Charlottesvilleom, postoje razlike, ali previše sličnosti. Nijedan istaknuti njemački zvaničnik ne rizikuje da hvali pronaciste; Hitler, Hess i svastika su zakonski tabu, i jedva da postoje "lijepe statue i spomenici" koje treba spasiti.
Ali i ovdje, ne na Tviteru, nego u vrlo uglednim medijima, ima državnika koji osuđuju ne samo pronaciste već i “ekstremiste s lijeve i desne strane”. Oni "Antifas" su takođe loša grupa. Ponekad razbiju prozore i zapale automobile.
Zaista, takve stvari se dešavaju s vremena na vrijeme, i predstavljaju istinski problem, pogotovo zato što postoji sumnja, povremeno potkrijepljena činjenicama, da iza maski i balaklava nisu samo ljuti antinacisti već neki koji vole olupine, neki koji vole alkohol i možda, bacajući prvo kamenje ili baklje, neki agenti provokatori koji daju medijima ono što im je potrebno, a ignorišu ili blate veliku većinu koja maršira da se suprotstavi rasizmu i fašizmu – a koji bi čak mogli, vrlo mirno, ovdje srušiti rasističku zastavu ili statuu a tu.
Iza pažljivo sročenih osuda "i ljevice i desnice" neki stariji Nijemci koji su preživjeli čuju zastrašujuće odjeke, prisjećaju se prošlosti Njemačke sa užasom i sa tjeskobom očekuju naprijed, ne samo za Njemačku. Oni znaju kuda takve čizme, salutiranje ravnom rukom – i „neutralnost“ mogu dovesti.
Na njemačkim izborima 24. septembra naša nasmijana, razumna i dobrodušna Angela, tako dugo prijateljski raspoložena prema izbjeglicama i majčinski prema svim dobrim Nijemcima, čini se da će vrlo vjerovatno pomoći svojoj stranci da ponovo pobijedi. Ona je velika suprotnost Trampu; čak se i otvoreno ne slaže s njim.
Ali oh, njeni poručnici! Dok se ministar saobraćaja Alexander Dobrindt nisko klanja svojim prijateljima u automobilskoj industriji koja je pogodna za zagađenje, ministar finansija Schäuble nastavlja da cijedi do posljednjeg eura iz siromašnijih zemalja južne Evrope i slama svaki otpor. Ministrica odbrane Ursula von der Leyen poziva na više milijardi za odbranu, šalje trupe u pustinje Malija, planine Afganistana i, što je još opasnije, do granica Rusije u dometu Kalinjingrada i Sankt Peterburga. Sa svakim novim skandalom o tradicijama iz nacističke ere u svom Bundeswehru ona poziva na ponovno čišćenje – koje nekako nikad ne uspijeva. A ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière, nakon lažnih, iskrivljenih izvještaja o “neredima” u Hamburgu, osuđuje demonstrante, naglašava samo nekoliko nasilnih i predlaže da “trebamo zahtijevati od njih da se javljaju policiji u redovnim intervalima i ako bude potrebno , nosite elektronske monitore za gležanj” dok se kreće ka produženju trajnog praćenja svih – do posljednjeg telefonskog poziva, e-pošte ili posjete javnom mjestu. Nedavna curenja informacija su ukazivala na misteriozne veze između policije ili ekvivalenta FBI-a sa ubistvima protiv stranaca. Ko bi na kraju bio definiran kao “ljevičarski ekstremisti”? I oni koji demonstriraju o klimi, za mir i solidarnost?
Ne, Njemačka nema tačan ekvivalent kabali Bijele kuće; njeni lideri su visoko obrazovani i oprezni u svojim govorima. Ali rastuće prijetnje u obje zemlje su previše slične. Opasnosti, posebno ako bi neka velika kriza ponovo udarila, su razlog za uzbunu.
U obje zemlje – i drugdje – postoji hrabro protivljenje takvim prijetnjama. Mnoge organizacije se opiru rasizmu, represiji, masovnom gomilanju naoružanja i provokacijama – i patnji onih koji su pogođeni neimaštinom u zemlji ili inostranstvu. Mnogo je herojskih modela u prošlosti – u Njemačkoj i SAD-u. Rastuće jedinstvo – u njihovom duhu – možda je jedini ključ za zaključavanje vrata silama mržnje i krvoprolića, od Šarlotsvila do Tiringije, od Vašingtona do Berlina.
POSTSCRIPT:
Nacisti su došli da obilježe spomen na nacističkog vođu Hessa, mnogo manje nego što se očekivalo. Antifašisti – LINKE (levica), Zeleni, SPD, crkve i antifašističke grupe – nisu uspeli da okupe ogromnu gomilu na ovom mestu na periferiji grada, ali su ostvarili jasnu većinu, dovoljno veliku da zaustave planovi nacista, koji su marširali manje od 500 metara i morali su da se zaustave, prekinu sastanak na lokalitetu Hess i povuku se u stanicu. Osim nekoliko manjih tuča pesnicama nije bilo nasilja. Taj dan je bio pravi poraz za naciste.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati