Novinar koji prvi dođe na ideju za istraživačku priču, napiše je i preda uredniku i kaže mu da priča neće biti objavljena. Pita se zašto, ali sljedeći put je dovoljno oprezan da prvo provjeri sa urednikom. Urednik mu je rekao da bi bilo bolje da ne piše tu priču. Treći put se seti ideje za istraživačku priču, ali ne gnjavi urednika njome jer zna da je to glupo. Četvrti put mu više ne pada na pamet ta ideja.” (Nicholas Johnson, bivši američki federalni komesar za komunikacije)
Otrovno lišće smokve
U prvom dijelu ovog medijskog upozorenja pokazali smo kako su “opasne ideje” podložne napadima koji uključuju “dosluge između štampe i moćnih”, prema riječima bivšeg reportera Mercury Newsa Garyja Weba.
Teško je zamisliti važniji izazov ideji da živimo u slobodnom društvu, ali da li se o tome ikada ozbiljno raspravlja u mejnstrimu? Godinama su zelene grupe i grupe za ljudska prava gladne publiciteta – željne da se suprotstave korporativnoj dominaciji gotovo svega – ćutale o korporativnom vlasništvu nad medijima; ili su to tretirali kao sporednu stvar, a ne kao pitanje koje određuje šta mnogi ljudi znaju i vjeruju o svim pitanjima.
Godine 1995. jedan od nas je upitao Charlesa Secretta, tadašnjeg direktora Friends of The Earth UK: „Mislite li da u osnovi imamo slobodnu štampu?“ Secrett je odgovorio: “Ima problema, ali oni nisu važni.” (15. jun 1995.) Peter Melchett, tadašnji šef Greenpeace-a UK, odgovorio je: „Sve u svemu, mislim da rade prilično dobar posao.”
Trebamo samo sebi postaviti nekoliko jednostavnih pitanja: Ko zaista vodi velike medijske korporacije? Šta znamo o njima, njihovim savezima i ciljevima? Koje zaštitne mjere postoje za zaštitu javnosti od mogućnosti dosluha između gigantskih medijskih korporacija, drugih gigantskih korporacija i srodnih centara političke moći? Koje su kontrole i ravnoteže na raspolaganju kako bi se spriječili moćni mediji koji podržavaju establišment da jednostavno objave rat zviždačima i drugim disidentskim glasovima?
Čak i trenutak razmišljanja otkriva da su ovi problemi potpuno skriveni u mraku – javnost nema pojma bilo šta, mi bismo sugerirali, postoje li ove mjere zaštite ili kako bi mogle funkcionirati. U stvari, oni ne postoje. Rezultat je da “opasne ideje” stalno “nestaju” iz mainstream medija.
Jedna od ovih ideja je upravo mogućnost da bi mediji mogli biti strukturalno pristrasni da isključe „opasne ideje“. Američki medijski analitičar, Robert McChesney, piše:
„Sasvim je u redu bahatiti medije zbog njihove navodne 'liberalne' pristrasnosti: zaista, našim eterom dominiraju desničari milioneri koji neprestano iznose takve tvrdnje bez osjećaja ironije. Ali strogo je zabranjeno da postoji iskrena analiza implikacija kontrole korporativnih medija na naše novinarstvo, kulturu i demokratiju.” (McChesney, iz predgovora za The More You Watch, The Less You Know, Danny Schechter, Seven Stories Press, 1997, str.20)
Diskusija nije formalno zabranjena, samo na snazi – takve iskrene analize jednostavno se ne pojavljuju. U decembru 2000. David Edwards je pitao urednika Guardiana, Alana Rusbridgera, zašto je to slučaj:
David Edwards: „Nije li zapanjujuće, s obzirom na važnost ovog pitanja – pritisak oglašivača, bogatih vlasnika i matičnih kompanija – zar to ne bi trebalo da bude fundamentalna tačka rasprave kada su mediji u pitanju u mejnstrim štampi?“
Alan Rusbridger: „Da, ali, mislim, slažem se, ali možete nekako razumjeti razloge zašto se to ne dešava.”
DE: "Znači, o tome se ne može raspravljati?"
(pauza 8-9 sekundi)
AR: “Hm…”
DE: "Mislim, da li biste mogli da razgovarate o tome ako želite?"
AR: „O, da. Rekao bih da je to nešto što radimo prilično redovno. Ali onda nismo u vlasništvu… Mi smo u vlasništvu trusta; mi nemamo vlasnika. Dakle, mi smo u svojevrsnoj jedinstvenoj poziciji da možemo razgovarati o ovakvim stvarima.”
DE: „Tačno. Ali inače mislite da je to razlog zašto se o tome ne raspravlja?”
AR: "Da."
DE: Nisu li implikacije tog odsustva izvanredne za ideju da imamo slobodnu štampu?
AR: “Hm, pa, nijedna štampa na svijetu nije potpuno besplatna po toj definiciji. Ali mislim da je britanska štampa relativno slobodna, iako radi u okviru prilično ograničenog konsenzusa.”
Kasnije se Edwards vratio na stvar s posebnim osvrtom na Guardian:
DE: „Šta bi vas spriječilo da analizirate pritiske na slobodnu štampu oglašivača i korporativnih mašina za paljbu i tako dalje? Šta bi te spriječilo da to uradiš?”
AR: „Mislim da nas ništa ne bi zaustavilo. Mislim da imamo.”
DE: “Ali ranije ste rekli da se to ne radi 'iz očiglednih razloga'.”
AR: „Prilično je očigledno da Telegraph neće objavljivati gomilu tekstova o zlonamjernom uticaju vlasnika. Tako da možete vidjeti zašto se osjećaju ograničenim da o tome razgovaraju.”
DE: „Ali izgleda da ste sugerisali da se to odnosi na štampu generalno. Zar se to ne odnosi i na Guardian?”
AR: "Da ne razgovaramo o ovim stvarima?"
DE: “Da ste pod pritiskom da ne razgovarate i o njima.”
AR: "Ne."
DE: “Pa zašto o njima nisi razgovarao?”
AR: „Pa, mislim da jesmo (smijeh). Moj osjećaj je… nije vijest…”
DE: “Ali sami ste rekli da nikada niste vidjeli sistemsku analizu.”
AR: „Ne, ne u novinama [sic], nisam. Ali mogao bih vas vratiti kroz deset godina Guardiana i mogao bih pronaći brojne članke na ovu temu.” (David Edwards, intervju s Alanom Rusbridgeerom, 22. decembar 2000. Vidi Intervjue: www.medialens.org)
U stvarnosti, u rijetkim prilikama kada se trend uzdrma, a mediji poput Guardiana bave se pitanjem medijske pristrasnosti, opseg diskusije je toliko ograničen da postaje uglavnom besmislen. Ovo ima korisnu posljedicu promoviranja privida otvorenosti i poštenja bez značajnog podizanja svijesti javnosti, ili ometanja kontrole elite nad medijima.
Bacanje kamenja u medijski staklenik
Dana 22. aprila, o pristrasnosti medija o Iraku raspravljalo se u Guardianu u članku Davida Millera: 'Zauzimanje strane – Anti-ratni pokret optužuje BBC da je imao proratnu pristrasnost; vlada kaže da je bilo previše pogodno za Bagdad. Pa tko je u pravu?'
Miller je ograničio svoj fokus na izvještavanje BBC-a, iako su ITN, Channel 4, i zaista cijeli štampani i elektronski mediji, uključujući Guardian, krivi za izuzetno ozbiljne propuste i izobličenja. Miler je svoj selektivni fokus opravdao pisanjem za BBC: "Bila je to jedina novinska organizacija osim Suna koja je bila na meti antiratnih demonstranata."
To je možda tehnički tačno kada se radi o demonstrantima koji zapravo protestuju ispred zgrada, ali nije poenta – stotine antiratnih demonstranata preplavile su novinare i urednike Guardiana, Observera i drugih medija protestima zbog njihovog izvještavanja o ratu ( znamo jer smo primili kopirane mejlove), a mnogi antiratni demonstranti objavili su svoju odluku da bojkotuju Observer.
Pažnja u Millerovom članku dodatno je ograničena tako što se gotovo u potpunosti fokusirala na izvještavanje o samom ratu – prijeratnom izvještavanju je odobren samo jedan pasus:
„BBC-ju je bilo teško da se snađe u nivou javnog protivljenja ratu u Iraku. Rat je razotkrio ozbiljnu nepovezanost između političke elite i javnosti, tako da uobičajeni metod osiguravanja 'ravnoteže' – intervjuisanje političara – nikada neće biti dovoljan. Drugi kanali, uključujući čak i lagani program Večeras na ITV-u, isprobali su nove načine pristupa opoziciji, dok je BBC upozorio svoje više rukovodstvo, u povjerljivom dopisu od 6. februara, da 'bude oprezni' u pogledu emitiranja neslaganja.”
Istina je da BBC-jeva verzija “ravnoteže” – intervjuisanje političara establišmenta i odobrenih komentatora establišmenta koji govore otprilike istu stvar – nikada neće biti dovoljna (rijetko je). Ali pogrešno je sugerirati da je bio potreban kontroverzni rat da bi se nadvladala i razotkrila BBC-jeva verzija “ravnoteže”, ili da je ITV prošao mnogo bolje.
U svom klasičnom radu o britanskim medijima, Power Without Responsibility, James Curran i Jean Seaton citiraju komentatora Stuarta Hooda, koji objašnjava da su i BBC i komercijalna TV uvijek „tumačili nepristrasnost kao prihvatanje tog segmenta mišljenja koji predstavlja parlamentarni konsenzus. Mišljenje koje je izvan tog konsenzusa ima poteškoća u pronalaženju izraza”. Curran i Seaton dodaju da se medijana prihvatljivog mišljenja može promijeniti, “ali konsenzus, kada se jednom postigne, uvijek dijele obje kompanije”. (Curran i Seaton, Moć bez odgovornosti – Štampa i emitovanje u Britaniji, Routledge, 1991, str.200)
Štaviše, spominjanje neuspjeha BBC-jevog tradicionalnog “balansa” uz hvaljenje performansi drugih kanala, malo govori o strašnoj mjeri u kojoj su britanski mediji u cjelini potisnuli istinu uoči rata.
BBC i ITV – kao i ostali mediji, uključujući i Guardian – šutjeli su s poštovanjem, dok su političari beskrajno obmanjivali britansku javnost. Važne laži – da je prošlo iskustvo pokazalo da je rat bio neophodan za sprovođenje razoružanja Iraka, da je njegovo navodno oružje za masovno uništenje predstavljalo ozbiljnu pretnju, da postoji „moralni razlog za rat“ i da vlade SAD/UK čine „očajne napori da se pronađe diplomatska alternativa” ratu – prošli su gotovo bez ikakvih problema od strane BBC-a i medija općenito.
Bilo je malo ili nimalo pokušaja da se ozbiljno ispitaju moralne akreditacije samozvanih “oslobodilaca”. Nisu spomenuti objavljeni vladini dokumenti koji otkrivaju dugu i krvavu historiju SAD/UK-a odabiranja, postavljanja, naoružavanja i podrške diktatorima širom Trećeg svijeta u svrhu podrške profitu i moći, niti dugu historiju naše podrške suzbijanju nezavisnih demokratskih pokreta koji ugrožavaju pristup Zapada resursima Trećeg svijeta. Malo ili nimalo pominjano je očigledno licemjerje Zapada koji osuđuje Irak dok podržava vlade, često saveznice, poput Turske, Kolumbije, Alžira, Indonezije i Rusije, s jednakim ili lošijim stanjem ljudskih prava posljednjih godina.
U pismu kao odgovoru na Millerov prilog, Richard Sambrook, direktor vijesti BBC-a, napisao je da su „protivnici rata dobili priliku da izraze svoje stavove“. (Pismo, Guardian, 23. april)
Sambrook je nesumnjivo iskren u svom mišljenju, ali pozivamo čitaoce da jednostavno pogledaju ZNet (www.zmag.org), pravičnost i tačnost u izvještavanju (www.fair.org) i zaista naša vlastita arhiva medijskih upozorenja (www.medialens.org) i zapitaju se u kojoj mjeri su stavovi i glasovi koje tamo nalaze ikada izraženi u vijestima BBC TV-a.
Naravno, Sambrook je tehnički u pravu – protivnici rata su „dali priliku da izraze svoje stavove“. Ali to bi bio slučaj da su dva protivnika rata dobila priliku da jednom izraze svoje stavove. Kritičari medija ne tvrde da se disidentski glasovi nikada ne čuju – mi tvrdimo da se oni prolazno čuju, a zatim zagluše kakofonijom mišljenja i pristrasnosti establišmenta.
Millerov članak se nastavio fokusirati na probleme s BBC-jevim izvještavanjem o ratu: lažne priče koje je objavio BBC – nepostojeći Scuds, rano zarobljavanje Umm Qasr, Nassiriya i Basra, priče koje potječu od vojske SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva – korištenje izraza kao što je “oslobođenje” za opisivanje američkih i britanskih pobjeda; „koalicija“ je ograničila neupotrebu upozorenja prilikom izvještavanja.
Jesu li to zaista najvažnije mane u medijskom izvještavanju o ratu, ili BBC-jevom izvještavanju o ratu? Čini nam se da bi BBC mnogo toga mogao odbaciti kao zabunu „ratne magle“, a rezultat onoga što je za mnoge ljude razumljiva sklonost 'navijanja za domaću stranu', od strane novinara u životu -preteće situacije.
Zapravo, mediji su gotovo u potpunosti propustili da prenesu užas krvoprolića, ili kako je ono nanijeto naciji koja već pati od strašne bijede nakon 12 godina genocidnih sankcija SAD/UK (naša odgovornost za ovu patnju je zakopana pod tvrdnjom da je 'Sadam' kriv za sve probleme Iraka). Nismo imali osjećaj da je ovo invazija motivirana pohlepom i strateškim interesima (stalne vojne baze u regiji izvan Saudijske Arabije, na primjer), ili da je Irak nacija koja je još uvijek uništena nakon našeg posljednjeg masovnog napada na regiju koja je dugo trajala Zapad je zloupotrebio u sebične ciljeve. Bilo je jasno da su mediji odlučili da je ovo 'naša' invazija i da mi, kao Britanci, trebamo da 'stanemo iza trupa'.
U važnom paragrafu, Miller primjećuje, kao što smo i mi primijetili, BBC-jev odgovor na 'pobjedu':
“Kako je Bagdad pao 9. aprila, novinari BBC-a jedva su se mogli suzdržati u žurbi da podrže pobjednike. Ovo je bilo 'opravdanje' strategije i pokazalo je da je Blair bio 'u pravu', a njegovi kritičari 'pogrešili'. Ovdje je BBC objavio verziju događaja vrlo sličnu onoj u vladi.”
Ali Miller ne pominje gotovo identičan odgovor viših novinara Guardiana i Observera na iste događaje. Nedavno smo pregledali, na primjer, nastup Huga Younga, Jonathana Freedlanda, Timothyja Gartona Asha, Andrewa Rawnsleya i drugih.
Konačno, Miller piše:
“Bilo je gotovo kao da BBC i vijesti Channel 4 izvještavaju o različitim ratovima. U noći koju je Channel 4 vodio sa ubistvom 13 civila u Mosulu od strane američkih marinaca, BBC je tu priču prenio na kraj vijesti. ITN je pratio bogatstvo jedne porodice iz Bagdada tokom cijelog rata. Takve inovacije su izostajale na BBC vijestima.”
Osim izolovanih primjera superiornog izvještavanja, Channel 4 News izvještava iz istog osnovnog skupa propagandnih pretpostavki kao i BBC – to svakako ne zaslužuje posebno spominjanje na ovaj način. Slično tome, ITN je možda objavio pregršt izvještaja o sudbini jedne porodice u Bagdadu, ali učinak ITN-a, poput BBC-ja, doveo je do propagande establišmenta koja prikriva vitalne istine na način koji je pomogao da se rat omogući. ITN je, ipak, dao ovu zapanjujuću izjavu još 19. decembra prošle godine:
“Izgleda da više nije pitanje hoćemo li napasti Irak, već kada i kako. Šta se dalje dešava? Kakav je raspored za rat?” (Owen, Večernje vijesti ITN-a, Večernje vijesti, 19. decembar 2002.)
Kada je u januaru u iračkom bunkeru pronađeno 11 praznih artiljerijskih granata, stručnjak za ITN je izjavio:
“Pravi pištolj koji se dimi bio bi, naravno, kada bi se otkrilo da jedna od tih granata još uvijek sadrži kemijsku smjesu.” (ITV Lunchtime News, 17. januar 2003.)
Masovni napad od 200,000 vojnika na zemlju od 26 miliona osiromašenih ljudi bio bi opravdan otkrićem jedne artiljerijske granate kalibra 122 mm sa dometom od 4 milje. ITN ne zaslužuje pohvale za ovakav nastup. Channel 4 i ITN nisu učinili gotovo ništa da razotkriju očigledne obmane i zapanjujuća licemjerja na način koji je bio sasvim uobičajen na progresivnim internet stranicama.
Dublji problem sa Millerovim člankom – problem sa kojim se suočavaju svi pošteni novinari gdje god da pišu u mainstreamu – je to što se pojavljuje u Guardianu, ali ne spominje Guardian. Millerov članak ostavlja utisak da Guardian promoviše otvorenu i iskrenu diskusiju o medijskoj pristrasnosti. Ali to nije tako. U stvari, Millerov članak izbjegava mnoga od najozbiljnijih pitanja o tome kako su mediji u dosluhu s nepoštenom vladom da nas odvedu u rat – izuzetno ozbiljno kršenje naše demokratije – i, što je ozbiljno, dozvoljava Guardianu da optužujućim prstom upire u druge medije dok je i sam kriv za sličnu pristrasnost.
Svjesni smo pritisaka s kojima se Miller suočava – spominjanje Guardianovih propusta ne bi bilo dobrodošlo u njegovom članku. Problem s kojim se disidenti suočavaju je taj što se čini da je bolje objaviti dio istine u nacionalnim novinama, a ne nikakvu, i tako zauvijek dopuštamo 'liberalnoj' štampi da objavljuje razvodnjene verzije medijske pristranosti kao da je i sama oslobođena pristrasnost. Ovo pomaže da se prikrije izuzetan obim u kojem ti isti mediji manipulišu javnošću u podršci ciljevima establišmenta. Štaviše, pogled na jedan medij koji kritikuje drugog stvara lažan utisak da nas konkurentski pritisci i unutrašnji sukobi štite od sistemske medijske pristrasnosti.
U medijima se razumije da je kritikovati medije domaćina koji pružaju tako vrijednu ekspoziciju i publicitet krajnje neukusno i da će zasigurno dovesti do pada u naklonost novinara. Uz svu priču o 'profesionalnom novinarstvu', odnosi s medijima su izvanredni po tome što su zapravo mnogo bliži društvenim odnosima – novine ili časopisi se posmatraju kao neka vrsta 'prijatelja'. Ako povrijedite osjećaje svoje prijateljice – ili, još gore, njene interese – vaš prijatelj će se prirodno osjećati povrijeđenim i može prekinuti odnose. Možda je od vitalnog značaja za demokratiju i slobodu da povrijedite osjećaje i interese vaših prijatelja, ali to nije poenta – zaposleni ne kritikuju proizvod kompanije. Ova neobična personalizacija korporativnih medija/individualnih novinarskih odnosa ima snažan uticaj na ono što novinari smatraju sposobnim da napišu.
Zapanjujući rezultat je da ne znamo ni za jednog novinara koji piše u mejnstrimu koji je spreman da svoje medije domaćine podvrgne ozbiljnoj i trajnoj kritici. Budući da su ovi mediji dio širih, profitno vođenih korporativnih medija, novinari, uz časne izuzetke, također nerado kritikuju medijski sistem u cjelini, jer bi to jasno podrazumijevalo implicitnu kritiku vlastitih medija.
Povremeno lišće smokve na stranu, imamo li danas slobodnu štampu? Gary Webb daje odgovor:
„Naravno da imamo. Slobodno je prijaviti sve seksualne skandale koje želi, sve vijesti sa berze koje možemo podnijeti, svaku novu zdravstvenu modu koja padne na kocku, i svaki brak ili razvod slavnih koji se dogodi. Ali kada su u pitanju prave loše i prljave stvari – priče kao što su Tailwind, Oktobarsko iznenađenje, masakr u El Mozoteu, korporativna korupcija ili umiješanost CIA-e u trgovinu drogom – tu počinjemo uviđati granice naših sloboda. U današnjem medijskom okruženju, nažalost, takve priče nisu ni otvorene za diskusiju.” (Borjesson, ur., op., cit., str. 310)
Uskoro slijedi drugi dio…
Više članaka Davida Edwardsa
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati