Sjedinjene Države su decenijama vodile rat protiv demokratije u Centralnoj Americi.
Danas međunarodni mediji prikazuju nedavni val antikorupcijskih, prodemokratskih protesta u Gvatemali i Hondurasu kao dio srednjoameričkog proljeća. Ovo takozvano proljeće se bori protiv strukturalne korupcije, nasilja i nekažnjivosti, što je u velikoj mjeri posljedica miješanja SAD u ove zemlje. Poučno je osvrnuti se na to kako je Washington reagirao na slične demokratske pokrete u prošlosti i kako je to oblikovalo trenutnu demokratsku krizu s kojom se region suočava.
Ono što je poznato kao prvo proljeće u Gvatemali dogodilo se nakon što je 1. jula 1944. godine narodni ustanak prisilio diktatora kojeg podržavaju SAD s vlasti s vlasti. Ono što je uslijedilo bilo je decenijsko koketiranje zemlje s demokratijom između 1944.-1954. Tokom ove decenije, predsednici Huan Jose Arevalo i Jacobo Arbenz Guzman pokrenuli su socijaldemokratske reforme, koje su uključivale usvajanje novog ustava i donošenje progresivnih reformi rada i zemljišta, na veliku žalost lokalnih elita i stranih kapitalističkih interesa, kao što je američki United Fruit Kompanija.
Ove demokratske reforme pokazale su se neugodnim za Washington. Uglavnom po nalogu United Fruit Company, koja je kao rezultat toga pretrpjela ogromne gubitke u profitu, 1954. CIA je planirala i izvela državni udar protiv predsjednika Arbenza. Ono što je uslijedilo bio je niz brutalnih vojnih režima i 36-godišnji unutrašnji sukob koji je započeo 1960. godine i ostavio preko 200,000 ubijenih, uglavnom domorodačkih Gvatemalaca, a desetine hiljada mučenih i nestalih.
U susjednom Hondurasu, Washington je bio ključan u usponu bataljona 316 odreda smrti. Razotkrivanje Baltimore Suna iz 1995. otkrilo je da ga je obučavala CIA, zajedno sa argentinskim stručnjacima za borbu protiv pobunjenika. U to vrijeme, vojna hunta koju podržavaju SAD, koja je na vlasti u Argentini, pokrenula je "prljavi rat" protiv vlastitog stanovništva, koje je koristilo vlastite odrede smrti da ubije, muči i nestane desetine hiljada svojih civila. Odred smrti u Hondurasu, koji je podržavao Washington, a u to vrijeme pomagao i podržavao američki ambasador John Negroponte, oteo je, ubio i mučio studente, sindikaliste, novinare, profesore koledža i druge aktere društvenih pokreta koji su smatrani subverzivnima. Njihovi zločini? Organizovali su se za radnička prava, pristupačno obrazovanje i slobodu za političke zatvorenike.
Honduras je takođe služio kao de facto vojna baza Sjedinjenih Država tokom Hladnog rata. Tokom pomenutog puča u Gvatemali, Honduras je bio poligon za obuku plaćenika koje podržava SAD, optuženih za rušenje demokratije. Decenijama kasnije, 1980-ih, isti argentinski treneri bataljona 316 su takođe obučavali ubilačke nikaragvanske paravojne grupe koje se bave trgovinom drogom poznate kao Kontrasi, koje je američki predsednik Ronald Regan uporedio sa „borcima za slobodu“ i „moralnim jednakim našim očevima osnivačima“. Kontraše su bile paravojne formacije Washington-a stvorene da terorišu Nikaragvu i svrgnu progresivnu sandinističku vladu, koja je 1979. godine smijenila diktatora Anastasia Somozu kojeg podržavaju SAD, a potom upravljala kako bi pomogla većinskom siromašnom stanovništvu zemlje i promovirala socijalnu pravdu. Godine 1986. Međunarodni sud pravde presudio je da je podrška Washingtona kontrašima, kao i drugim vojnim operacijama protiv Nikaragve, predstavljala „protivpravnu upotrebu sile“ ili ekvivalent terorizma.
Takođe tokom 1980-ih, SAD su pružile preko 4 milijarde dolara pomoći brutalnoj desničarskoj vladi i vojsci El Salvadora. Između 1979.-1992., zemlja je bila upletena u brutalni građanski rat u kojem su vojska vođena vlada i odredi smrti terorizirali civilno stanovništvo i borili se protiv ljevičarske pobune koju je predvodio Front nacionalnog oslobođenja Farabundo Martí (FMLN) koji je nastojao dovesti demokratiju nazad u zemlju.
U skorije vrijeme, SAD su podržale vojni puč u Hondurasu 2009. koji je uklonio umjerenog reformskog predsjednika Manuela Zelayu i zamijenio ga de facto režimom, ilustrirajući tako kontinuitet američkog imperijalizma u regiji od predsjednika Dwighta D. Eisenhowera do Reagana, do sadašnji američki predsjednik Barack Obama.
Demokratija u regionu je kontinuirano smatrana takvom prijetnjom da se ubojstvo, mučenje, femicid, genocid, nestanci i drugi akti državnog terora od strane despotskih saveznika Washingtona smatraju prihvatljivim kako bi se ugušila svaka vrsta demokratskih pobuna ili neslaganja. Činjenica da je Reagan posjetio Rios Montt i rekao da je on “čovek velikog ličnog integriteta” i da je posvećen “promoviranju socijalne pravde” jedan je primjer političke podrške koju je Washington pružio diktatorima i ratnim zločincima.
Pokazatelj uspjeha američkih vojnih doktrina u Centralnoj Americi je strukturno nasilje i siromaštvo i stalna nekažnjivost koji su potisnuli zemlje poput Gvatemale i Hondurasa kao banana republike da obezbjeđuju jeftinu radnu snagu i prirodne resurse američkom i transnacionalnom kapitalu. A Gvatemalom trenutno vlada predsjednik Otto Perez Molina, koji je bivši diplomac Škole Amerike i general za koji se vjeruje da je bio umiješan u masakre domorodačkog naroda u Gvatemali tokom unutrašnjeg sukoba u zemlji, dok je kasnije služio pod genocidnim diktatorom Efrainom Riosom Montt. Perez Molina se suočava sa potencijalnim datumom suda i mogućim opozivom, ne zbog prethodnih ratnih zločina ili kršenja ljudskih prava, već zbog njegove navodne umiješanosti u korupcijsku šemu.
Honduras, može se tvrditi, nije imao legitimne izbore od izbora 2009. koji su se desili samo nekoliko mjeseci nakon državnog udara. Izbori su održani dok je zemljom vladao de facto režim koji je pokrenuo nasilnu represiju protiv stanovništva zemlje protiv uzurpacije demokratije. Izabran je desničar Porfirio “Pepe” Lobo Sosa, prije nego što ga je naslijedio sadašnji predsjednik Juan Orlando Hernandez, koji je umiješan u korupcionaški skandal u kojem je njegova Nacionalna stranka ukrala milione dolara od državnog instituta za socijalno osiguranje kako bi finansirala izbore 2013. kampanja. Hernandez, koji se suočava sa pozivima birača da podnese ostavku (kao i njegov kolega Perez Molina), suočio se s optužbama posmatrača EU na izborima odmah nakon glasanja da su stvarni rezultati promijenjeni.
Ako su ove dvije zemlje u stvari na ivici „revolucionarnog trenutka“, kako je sugerirala feministkinja i aktivistica iz Gvatemale Sandra Moran za teleSUR, postavlja se pitanje: šta će biti odgovor Washingtona?
Iako Sjedinjene Države nisu slobodne koristiti golo varvarstvo koje su koristile i subvencionirale u prošlosti, prijetnja demokratskih reformi i dalje bi se mogla pokazati kao još veća prijetnja ljudima koji se zalažu za njih, ako je historija ikakav pokazatelj.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati