Čuvši samo naziv Murovog najnovijeg filma, Kapitalizam: ljubavna priča, znao sam da to jednostavno moram vidjeti. I sada kada imam, mogu reći, bez oklijevanja, da je to zaista "must-see". Međutim, dok sam gledao film, moram priznati da sam osjetio nelagodnu napetost. S jedne strane, bio sam potpuno impresioniran onim što sam čuo - Mooreovim imenom "kapitalizam" identificirao i tretirao ga tako objektivno da ga zapravo naziva "sistemom". Ipak, bio sam vrlo svjestan kako bi prosječan američki građanin mogao primiti ovaj film. Šta bi za njih bile zvučne poruke? Kakav bi bio vjerovatni konzervativni odgovor? Koji bi prevagnuo?
Problemi
Kada ljudi izađu iz bioskopa i budu pitani o filmu od strane porodice i prijatelja, vjerujem da će se vjerovatno sjetiti jedne od najhrabrijih poruka filma — da ckapitalizam je "zlo". Dok Moore ovaj argument iznosi provokativno (čak i ide toliko daleko da se konsultuje sa nekoliko katoličkih svećenika i biskupom, koji raspravljaju o istome), ne mogu reći da se slažem. Kapitalizam nije zlo. Kapitalizam nije dobar. Kapitalizam je amoralan. "It," da tako kažem, u suštini je vođen tržišnim sistemom - što će reći, od strane ljudskih bića. Ako je kapitalizam zlo, i ako ga pokreću ljudska bića, treba stoga zaključujemo da su sama ljudska bića sama po sebi zla? Dedukcija ove prirode je opasna utoliko što zaobilazi razumno (i daleko uvjerljivije) argument da kapitalizam pogoršava i intenzivira ljudski kvalitet bića samopoštovanje - do tačke - i umjesto toga vodi nekoga, potencijalno, do zaključka da je čovječanstvo's inherent "zlo," možda porijeklo od vreme Adama i Eve, je neminovno proizveo sistem koji upregne ovo zlo i vodi ga, manje-više, prema društveno produktivnim funkcijama. Ako neko prihvati ovaj argument, onda najbolje čemu se možemo nadati, vjerovatno, da li su to ljudi (posebno kapitalisti) nastojat će donijeti pobožne, pobožne izbore radije nego pohlepan, destruktivni izbori. Opasnost je, naravno, da je čitav argument protiv kapitalizma zapravo pomračen argumentom o ljudskosti'inherentno zlo i, što je još važnije, moć radničke klase - i čovečanstvo uopštenije - svjesno otcijepiti kapitalizam je podređeno. Drugim riječima, entitet koji bi trebalo da bude na volanu u ovoj debati, ljudsko biće, brzo se smešta na zadnje sedište. Iz tog razloga, Moore je trebao izbjegavati argument koji bi mogao dovesti do zaključka da su ljudska bića inherentna i neizbježna "zlo" (za razliku od jednostavno "samopoštovanje," što, naravno, nije nužno društveno destruktivno).
Ugledao sam Moorea na Billu Maheru's show, Real Time, i on je nažalost propustio priliku da razjasni ovu zagonetku. Maher je rekao da 1% stanovništva možda uzima 90%. "pita," kako Moore tvrdi, ali to u preostalih 99% čine jednako sebični, pohlepni ljudi, pa zašto onda moramo kriviti kapitalizam? Očigledno, ovo nije neuobičajen pogled, ali skoro sam mogao vidjeti Mura'mozak radi na formiranju odgovora. Vjerujem da se spremao reći nešto u stilu:
"Da, sigurno postoje neki strašno sebični ljudi iz radničke klase koji bi radili potpuno iste stvari kao i 1% najbogatijih da im se pruži prilika za to. Ali ono što moramo shvatiti je to ti ljudi nisu stvoreni u vakuumu. Ckapitalizam je sistem koji nas tjera da se takmičimo jedni protiv drugih. To nas pretvara u ove sebične ljude; to pogoršava problem, i ne nudi apsolutno nikakav lijek osim da jednostavno savjetujem da morate 'uradi ono što moraš,' čime se problem još više produžava. Stoga često imate ljude iz radničke klase okrenute jedni protiv drugih - nego protiv bogatih 1% (kome su, sasvim predvidljivo, pozavidjeli) - jer, jednostavno rečeno, to je lakša borba. Za ljude iz radničke klase da se razbesne kada je predmet straha 'državno blagostanje' nastaje je dokaz da kapitalizam efektno služi stvoriti kapitalistički orijentisani pojedinci od svakodnevnih radnika - čak i ako ovi radnici su nedovoljno plaćeni, prezaposleni i popustljivilukavo iskorišćen."
Ovo ja mislim (ili at najmanje nade) Moore je više-manje htio reći. Činjenica da jeste'tona Real Time nije strašno velika stvar, ali bi mu bilo korisno da malo više istraži ovu tačku u filmu. Da je to učinio, možda bi se čak i uključio u radikalnu ljevicu's razumevanjem "otuđenje" i kako se to ne samo dešava između klase, ali u i njih. To što kapitalizam može, upravo na ovaj način, u suštini funkcionirati kao "škola", moćan je koncept koje Moore nije prenio tako uvjerljivo koliko je mogao.
Drugi problem ima više veze sa Mooreom'vrlo je upotreba te riječi "socijalizam," i način na koji on brka (ili, barem, prikazuje na zbunjujući način) različite pojmove socijaldemokratije i demokratskog socijalizma. U jednom trenutku u filmu karakterizira 2008 Američki izbori kao glasanje između "socijalizam" i "kapitalizam." On naziva kapitalizam zlim, ali onda prikazuje dugi segment FDR-a's zalaganjem za tzv "Ekonomska povelja o pravima." Skreće pažnju na Njemačku i Japan'ustave i njihove odgovarajuće odredbe "ekonomska prava," samo da bi se onda založio za zamjenu kapitalizma sa "demokratija." Nepotrebno je reći, FDR'Njegova politika, Njemačka i Japan su sve kapitalističke. Drugim riječima, Moore ne uspijeva prenijeti razliku između onoga što je jednostavno "upravljanog kapitalizma" i šta je "socijalizam" — i, što je još važnije, koji on se zapravo zalaže. Ovo postaje još zbunjujuće kada, u jednom trenutku, Moore identificira senatora Bernarda Sandersa kao socijalistu. Doduše, i Sanders se identifikuje kao a "demokratski socijalista," ali u filmu je nejasno u kojoj mjeri Sanders kapitalizam smatra neupravljivim. Ono što on, i Moore, čini se da najviše zagovaraju tokom filma su radnici' zadruge i veće ekonomske odredbe za Amerikance - ni jedno ni drugo nije nužno "socijalistički."
Bill Maher'Završne, šaljive riječi upućene Mooreu, kada je završio intervju, u osnovi su bile, "Nadam se da ćete zaraditi milione dolara od svog filma i postati bogati izvan svojih najluđih snova." Ovo će vjerovatno biti trenutni, podrugljivi prijekor mejnstrim Amerike - da je Moore, snimajući finansijski uspješan film protiv kapitalizma, besramno licemjeran. Nažalost, oni koji dođu do ovog zaključka će propustiti i/ili namjerno previdjeti mnoge od filmova'vrijedne bodove. Međutim, ovaj argument ima jedno zrno važnosti s obzirom na moj (i mnoge druge') viđenje kapitalizma kao amoralnog, a ne zlog. Uostalom, kapitalizam je ono što je omogućilo Michaelu Mooreu da producira filmove koje ima. The "profitni motiv," što je u filmu žestoko klevetano, zapravo je ono što je Mooreu omogućilo da svoj film prikazuje u bioskopima širom zemlje i širom sveta, dok se manje poznati filmski stvaraoci moraju zadovoljiti sa mnogo manjom publikom. Kapitalizam je ono što je postavilo reklame i reklame za Moorea's filmovima na televizorima i kompjuterima bukvalno posvuda, promovirajući njegov film, stvarajući potrošače za novi proizvod. Kapitalizam je ono što će na policama videoteka posvuda staviti DVD verziju Kapitalizam: ljubavna priča. Kapitalizam je pomogao razvoju a "tržište" za sve Michael Moore's provokativnim filmovima. Da ti filmovi nisu imali finansijski uspjeh kakav jesu, Moore'njegovi filmovi nikada ne bi imali priliku da dopru do tolikog broja ljudi. Ako je kapitalizam bio zlo, onda čak i ovaj ishod - ogromnu popularnost Michaela Moorea's filmovima - bi nužno bilo zlo. Zbog toga mi - i Moore - treba izbjegavati nazivati kapitalizam zlim, kao da je neka mistična sila izvan planete stvorila sistem koji proizvodi samo nemoralne rezultate. Ono što je istaknutije - provokativnija tačka - je da je kapitalizam bezumna, nemarna, amoralna institucija kojoj mi kao ljudska bića, svjesno ili podsvjesno, dopuštamo postojanje; dozvoliti da vodimo naše postupke, odnose, misli i težnje. Ovaj argument je očigledno daleko složeniji (i stoga manje pristupačan) od jednostavnog nazivanja kapitalizmom "zlo," ali u borbi protiv kapitalizma ključna je tačnost argumentacije.
The Prospects
Na stranu ove brige, Moore'film je šokantno izuzetan. Ne mogu lično da se setim još jednog velikog filma koji je tako otvoreno potresao klasnu svest. Čak i filmovi zasnovani na veoma provokativnim, politički motivisanim knjigama često su užasno nedostajali bilo čemu Kapitalizam: ljubavna priča ostvaruje. Filmska verzija filma Grožđe Wrath, na primjer, jedva zamišlja površinu klasne borbe sadržane u knjizi. Visoko cijenjeni Biće krv, ipak baziran na Upton Sinclairu'vatreni, neustrašivo antikapitalistički roman, ulje!, nije imao praktično nikakve veze sa knjigom. Sjedim u pozorištu i gledam Moorea'antikapitalistički magnum opus, sve dok je samo nekoliko stopa udaljen od drugog pozorišta u kojem se igrao Toy Story 2 u 3D, skoro mi je dalo đavolski osjećaj pobune. Sam boravak u tom ogromnom pozorištu, gledanje filma, za mene je ponekad bilo kao politička izjava sama po sebi.
Jedan od Moorea'Najzvučnija i najizazovnija tačka, posebno za Amerikance, jeste da su republikanci i demokrati krivi za u trenutnu finansijsku krizu, i za žurno donošenje TARP zakona. Istina, Moore (predvidljivo) ismijava Georgea W. Busha, dok slika Obamu u prilično optimističnom svjetlu. Ali to naplaćujem Kapitalizam: ljubavna priča je jednostavno još dva sata Moorea koji ismijava Republikansku stranku bilo bi neiskreno. Zapravo, Moore je vrlo kritičan prema senatoru Dodu (D-CT), koji se trenutno suočava sa izazovnim predstojećim izborima. Da su Moore jednostavno demokrate' verzija Rusha Limbaugha, malo je vjerovatno da bi učinio bilo šta što bi potencijalno moglo ugroziti demokrate' Većina od 60 glasova u Senatu. Na taj način on nudi potencijal "treće" perspektiva koja duboko osporava dihotomnu koncepciju politike koju mnogi Amerikanci i dalje drže - npr. konzervativac protiv liberala, republikanac protiv demokrata, za ovo protiv za ono, i tako dalje.
Kao što je ranije navedeno, ovo "treće" perspektiva nije dogmatska "socijalistički" u prirodi, ali nudi niz kritičnih tačaka koje bi mogle omogućiti mnogim Amerikancima da promijene svoje percepcije američke politike. I've raspravljali u prošlosti da je ovo jedina održiva strategija za kretanje ka socijalizmu u SAD, i Moore'film u potpunosti radi na tom cilju. Da milioni Amerikanaca nauče, možda po prvi put, da radnici mogu demokratski voditi firmu; da radnici mogu odbiti da se njihova fabrika zatvori bez najave i bez plaćanja; da građani zajednice mogu odbiti da prepuste dom banci; da je levica'Argumenti idu mnogo dalje od običnog batinanja republikanaca; da se napori koje sada osjećaju osjećaju posvuda i da ima još mnogo toga da se uradi, moćna je i ohrabrujuća perspektiva.
Ukratko, ideolog može provesti sate kritizirajući Moorea'film zbog njegovih teorijskih nedostataka i ideološke nedosljednosti. Ali za prosječnu osobu, vjerujem da će film biti, u najmanju ruku, trenutni početak razgovora - početak potencijalno radikalnog Amerikanca dijalog. i samo zbog toga, Kapitalizam: ljubavna priča je ogromno dostignuće.
John Kane trenutno predaje političke nauke na St. Joseph's College u New Yorku i može se dobiti na adresi [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati