Koji izlaz: ZANU PF, MDC ili Moyo's Third Way?
Ako je ZANU PF povrijeđen stanjem ekonomije i sankcijama koje predvode SAD, tako je i MDC. Na sankcije je pozvao MDC. Međutim, sankcije funkcionišu kada je većina stanovništva protiv postojeće vlade, kada je jedino predviđeno rešenje potpuna promena i kada ljudi pod tom vladom nemaju šta da izgube. Međutim, za razliku od aparthejda u Južnoj Africi, ovi uslovi nisu postojali u Zimbabveu u trenutku kada su Sjedinjene Države usvojile Zakon o demokratiji i ekonomskom oporavku Zimbabvea 2001. godine[13].
Pozivanjem na sankcije [14] MDC bi u najboljem slučaju mogao samo da konsoliduje svoju bazu moći i otuđi pristalice ZANU-PF. Osim ako se MDC nije nadao američkoj intervenciji, nije mogao pod datim okolnostima prikupiti kritičnu masu koja mu je bila potrebna da učini Zimbabveom neupravljivim, čime bi ZANU-PF izbacio iz kancelarije. Takav potez zavisio je od otuđenja velikog broja pristalica ZANU-PF od ZANU-PF, ali je umjesto toga uspio samo u jačanju njihove lojalnosti ZANU-PF. U Južnoj Africi, crna većina nije imala šta više da izgubi, a podjednako je važno podržavala ANC Čak i ako su neki sumnjali u poziv na sankcije, dugu istoriju agitacije ANC-a i žrtvovanja života i tela u njihovo ime i nalog izgradio dovoljno povjerenja da bi maksima u nedoumici bila pogriješiti na strani ANC-a. Nasuprot tome, MDC ne može povući pristalice ZANU-PF-a u svoj tabor, a ni učvrstiti svoje pristalice dok prolaze kroz teškoće stvorene sankcijama – nije izgrađeno dovoljno povjerenja između stranke i naroda.
MDC pozivajući na sankcije bez prethodnog procenjivanja gde se nalazi u odnosu na Zimbabveance i njihovu istoriju borbe, dok istovremeno ima podršku samo urbanog segmenta stanovništva koji za razliku od aparthejda u Južnoj Africi ima šta da izgubi, suprotno od desilo se ono što je nameravalo. Shvaćena je stranka MDC koja je stvorila uslove koji oduzimaju hranu sa stola gradskih radnika i dovode srednju klasu u nesigurnu situaciju. Kao rezultat toga, pozicija MDC stranke je oslabila do te mjere da nije bila u stanju iskoristiti vladine tragične gluposti poput operacije Čišćenje – priliku koju bi bilo koja druga stranka iskoristila. Sankcije su tada podstakle ZANU-PF dok su se pokazale kao podjele za MDC stranku. Ukratko, pozivanje na sankcije je bila greška.
MDC stranku muče i problemi sa imidžom zbog svojih bliskih veza s bijelim farmerima i vladama Busha i Blaira. “Želimo promjenu režima u Zimbabveu. Ali želimo promjenu režima putem glasanja, a ne metka”, rekao je Morgan Tsvangirai evropskoj publici. Jezik promjene režima je pozajmljen od Blaira i Busha. Zapravo, u tanko prikrivenom pozivu Zapadu da interveniše, koji je istakao Crni komentator, citiran je Morgan Tsvangirai koji kaže da „Zimbabve mora da se posmatra kao test za Afriku, da bi se lideri i ljudi suočili sa rešenošću skitnički i nelegitiman režim†. Crni komentator iznosi sljedeće zapažanje: 'Najopasnije optužbe se tiču finansiranja MDC-a, i po ovom pitanju, BC se slaže, Tsvangirai su iskvarili imperijalisti, i to besramno [15]†. U zemlji koja je stekla nezavisnost tek 1980. godine i u kojoj je sjećanje na kolonijalizam još živo, ova bliska veza s Blairom i Bushom u vrijeme kada su uključeni u ilegalnu okupaciju Iraka, samo otuđuje MDC od pristalica u Zimbabveu i vani. Irak se prisjeća osvajanja, okupacije i implementacije indirektne vladavine. Bliska veza MDC-a sa Blairom i Bushom pruža platformu za indirektnu vlast u kolonijalnom sjećanju i sjećanju.
U međunarodnim medijima, kao iu Zimbabveu, bilo je diskusija, pa čak i nade o trećem putu koji vodi Jonathan Moyo. On je promoviran i kultivirao se kao mesija koji će razdvojiti političko more Zimbabvea i odvesti narod na treći put. Jonathan Moyo je bio ministar informisanja ZANU-PF-a i navodno je prekršio stranačka pravila kandidirajući se za mjesto u parlamentu kao način odmazde protiv ZANU-PF-a nakon što se osjetio po strani od strane Mugabea u debati oko potpredsjedništva. On sam tvrdi da se jednostavno umorio od načina na koji je ZANU-PF izdao demokratske ideale. Treći način sebe razumije kao pružanje odmora od Mugabea dok nastavlja s politikom koja teži jednakosti. Upravo po ovoj osnovi, također se razlikuje od MDC-a koji razumije kao predstavljanje interesa bijelih farmera u Zimbabveu. Treći put nastoji da se predstavi kao predstavlja najbolje od oba svijeta.
Ali zbog toga što je bio nepokolebljiv pristalica Mugabea, pristalice ZANU-PF-a i MDC-a sumnjiče Jonathana Moyoa da je preskočio brod. Kao ministar informisanja, bio je vrlo vidljiv i skorašnja uspomena na njega je kao nepokolebljivi branilac ZANU-PF. Za pristalice ZANU-PF-a, pokazao je da može biti nelojalan. Za pristalice MDC-a, on je već kompromitovan zbog svoje bivše lojalnosti ZANU-PF-u. Ali jedini način na koji može stvoriti treći put je razdvajanje dvije strane. Kao što mi je jedna osoba rekla, problem nije samo što obje strane stoje na apsolutnim stavovima, već i njihovi sljedbenici. Kako je rekao, pristalice ZANU-PF-a bi umrle za Mugabea, a pristalice MDC-a bi ubile Mugabea. Ipak, Moyo mora biti u mogućnosti da dobije dovoljno pristalica iz oba tabora kako bi formirao održivu stranku. Čak i ako ima neke pristalice ZANU-PF, neće ih dobiti dovoljno da ga dovede za politički sto jer ZANU-PF ima svoje pristalice u ruralnim područjima koja su direktno imala koristi od preraspodjele zemlje – neće napustiti brod . Morat će ili diskreditirati MDC ili sklopiti savez s njim. Pokušavajući poništiti MDC on će zvučati kao ZANU-PF. Formiranjem saveza on će zvučati kao MDC. Jonathan Moyo u ovoj fazi ostaje u pozadini.
Baza podrške ZANU-PF-a je u ruralnim područjima gdje ljudi sada imaju nešto zemlje i među ratnim veteranima. Sa većinom stanovništva u ruralnim područjima, čak i kada bismo MDC-u dali punu podršku gradskom stanovništvu, rezultat bi bio skoro pa ćorsokak koji blago ide u prilog ZANU-PF. Ratni veterani u svakom društvu su uvijek moćna grupa – oni su amblem narodnog nacionalizma, nacionalne svijesti i društvo se ponosi u mjeri u kojoj prepoznaje njihov doprinos. Za razliku od zemalja poput Kenije koje su pokušale sahraniti svoj rat za oslobođenje zajedno sa svojim nacionalnim herojima poput Dedana Kimaathija u neobilježenim grobovima u nadi da će izdaja njihove borbe ostati sahranjena s njima, Zimbabve slavi svoje borce za slobodu. Svake godine postoji trodnevna proslava vikenda koja, između ostalog, uključuje cjelonoćnu muzičku proslavu, Dan nacionalnih heroja i predsjedničku posjetu hektaru posvećenom onima koji su umrli. Zajednica veterana nije starija od Zimbabvea koji je stekao nezavisnost 1980. Njihov rat tek treba da se izgubi zbog letargije mlađih generacija koje teže da odbacuju iskustva starije generacije jer gube svoju neposrednost. S obzirom na relativnu mladost ratnih veterana, oni će postojati još mnogo godina držeći i vlast i opoziciju pod kontrolom u pogledu ostvarivanja snova o nezavisnosti.
ZANU-PF, Preventivne sankcije i javno mnijenje
Ako je globalizacija išta učinila, dodatno je zamaglila granice između jakih i slabih nacija, a slabije nacije su sve ranjivije. Ako razmišljamo o globalizaciji kao o sljedećoj fazi imperijalizma koji počinje ropstvom, ako zamislimo da je globalizacija jednom za svagda žigosala svijet u američkom dvorištu, slijedi da javno mnijenje SAD teži više od javnosti Zimbabvea mišljenje. Ono što su Sjedinjene Države pod Bushom shvatile je da sve dok se američki građani slažu ili ne miješaju u njihovu vanjsku politiku, međunarodno mišljenje ne može biti najvažniji faktor. Uostalom, ko stvarno kontroliše novac koji održava Ujedinjene nacije na površini? Ko zaista kontroliše Svjetsku banku, bukvalno banku koja svake godine ostvaruje milione dolara profita i stoga je u skladu sa svojim zapadnim sponzorima? Stoga, putem međunarodnih finansijskih organizacija i implicirane prijetnje direktne vojne ili ekonomske akcije, Bush može ignorirati svjetsko mišljenje. Uostalom, šta oni zaista mogu učiniti da ga zaustave? Preventivni rat ili ekonomska akcija je krajnji rezultat carstva koje više nije samozatajno, koje više nema iluzija o tome šta mora učiniti da bi ispunilo imperijalnu sudbinu.
Tradicionalno, na sankcije su se pozivali glasovi većine potlačenih; sada su postali oružje jakih protiv slabih. Južna Afrika je tokom borbe protiv aparthejda apelovala na građanstvo SAD-a i na kraju primorala Regana, koji je preferirao strateško angažovanje, što će reći da ne čini ništa osim da nastavi profitabilne odnose, da proglasi sankcije. Ali budući da građani SAD gledaju na Mugabea očima medija i Busha, Zimbabve se ekonomskim pritiskom može zaustaviti ili obuzdati da zarazi druge siromašne nacije bolešću preraspodjele. U ovom slučaju, sankcije Zimbabvea, poput rata protiv Iraka, su preventivne. U ovom trenutku ZANU-PF je silom oduzeo farme bijelim farmerima, potkopao osnovu privatne svojine i naturalizirao vlasnička prava bijelih, koje god radnje nakon toga preduzele bile su u suprotnosti sa ideologijom Busha. Preraspodijeli demokratski ili preraspodijeli autokratski, Bush, a samim tim i Zapad će proglasiti Zimbabve odmetničkom državom.
Ali umjesto da shvati količinu protivljenja s kojom će se suočiti i uključiti u zapadno javno mnijenje kao dio neophodne odbrane od Busha i co., i stoga opravdati svoje postupke ispravno ili ne, ZANU-PF je izašao na pamet. Svako ko je izrazio zabrinutost, legitimnu ili nelegitimnu, bio je odmah otpušten. Mnogo prije nego što je Zapad digao opsadu, ZANU-PF je, okrenuvši leđa međunarodnom javnom mnjenju, započeo vlastitu opsadu. ZANU-PF je toliko izgubio podršku među ljudima na Zapadu da sankcije gotovo da nisu izazvale žamor.
Možda će filozofija Look East barem podstaći ekonomiju Zimbabvea, iako će to zavisiti od toga da li će Kinezi ulagati u Zimbabve kao prijatelji ili kao rizični kapitalisti. Ali kako stvari stoje, kinesko prisustvo se može osjetiti u Harareu. Neki od javnih autobusa su kineski kao i avioni koji lete za Viktorijine vodopade. A termin Look East postao je dio svakodnevnog jezika. Nije jasno koliko su Kinezi voljni da se angažuju u Zimbabveu, ali na bilo kom nivou, koliko sam mogao da procenim, oni su na duge staze.
Ali, kako god Zimbabve krenuo, promjene su nepovratne i pokušaj da se Zimbabve vrati u dane prije preraspodjele zemlje bit će uz veliku ljudsku cijenu. Ako se složimo da je preraspodjela zemljišta neophodna komponenta demokratije kao rezultat oštrih nejednakosti koje postoje u zemljama poput Kenije, Južne Afrike i Zimbabvea, možda je naš posao da osiguramo da Zimbabve napreduje i da proces preraspodjele zemljišta ima koristi oni koje je kolonijalizam i neokolonijalizam razvlastio. Na pitanje reverzibilnosti koje sam postavio gospođi Mutumbwa, ona je rekla: “Niko mi više nikada neće uzeti moju zemlju – Umrijet ću ovdje boreći se ako bude potrebno†. Nisam našao razlog da sumnjam u nju.
Zimbabve, Afrika i dijaspora i demokratija sa sadržajem
Šta god neko mislio o Mugabeu, ZANU PF, MDC-u i svim akterima u Zimbabveu, važno je imati na umu da Zimbabve također djeluje kao metafora za i druge afričke zemlje. Otuda, kao što sam rekao u uvodu, nevoljkost afričkih lidera koji su se zakleli da će braniti život i imovinu (čiji život? čije vlasništvo?) strahuju da će Zimbabve pokrenuti pozive na zemljišnu reformu u njihovom dvorištu. U tom smislu, možda Zimbabve podsjeća na Kubu – ona ostaje, s pravom ili ne, simbol traganja za demokratijom sa sadržajem, demokratijom koja u sebi sadrži jednakost, univerzalnu zdravstvenu zaštitu, zemlju i preraspodjelu bogatstva – koja u osnovi u sebi sadrži klicu da se ljudska društva mogu urediti na takav način da elita ne napreduje na račun siromašne većine.
Simboliziranje potrage za demokratijom sa sadržajem ovdje su ključni pojmovi. Bez obzira na to što se dešava na terenu u Zimbabveu, Zimbabve u Africi je onaj koji dovodi u pitanje šta su i kolonijalna nezavisnost i višestranačje učinili boljim materijalnim uslovima afričkih marginalizovanih. Šta god da se dogodi u Zimbabveu, osim ako se pitanja zemlje i slobode ne pozabave na način koji je svestan kolonijalne istorije, budućnost ostaje mračna. U tom smislu Zimbabve se može natjerati da ponudi rješenje ili može biti primoran da postane simptom haosa koji dolazi u ostatku Afrike.
U Keniji se borba za slobodu vodila na dvije tačke – zemlja i sloboda. U trenutku sticanja nezavisnosti, kada je postalo jasno da je vjetar promjena uveo neokolonijalizam, zemlja je postala metafora slobode. Zemlja i Sloboda su postale jedna te ista stvar. Povratiti zemlju znači povratiti slobodu, a povratiti slobodu znači povratiti zemlju. Ono što se dešava u Zimbabveu imat će efekta na cijelu Afriku. Zimbabve je pokrenuo debatu o (neo)-kolonijalizmu i preraspodjeli zemlje u zemljama poput Namibije, Južne Afrike i Kenije, da spomenemo samo neke.
Mugabe i ZANU-PF izgubili su veliku podršku u dijaspori. Više od svega o čemu sam razgovarao sa raznim ljudima u Zimbabveu, najviše je uzbunila ova. Organizacije i vođe aktivista koji govore protiv Mugabea imaju dugu istoriju političkog aktivizma protiv unutrašnje i vanjske politike Sjedinjenih Država koja globalizira marginalizaciju. Oni su svoj posao radili od strane Afrikanaca, Afroamerikanaca i marginaliziranih u dijaspori. Godine 2003., otvoreno pismo [16] Mugabeu pod naslovom "Izjava o Zimbabveu" napisao je i potpisao William Lucy, predsjednik Koalicije crnih sindikalaca Willie Baker, izvršni potpredsjednik, Koalicija crnih sindikalaca Salih Booker, izvršni direktor , Africa Action Bill Fletcher, Jr., predsjednik, TransAfrica Forum i organizacije poput Black Radical Congress. U otvorenom pismu djelimično se navodi da potpisnici 'političku represiju koja je u toku u Zimbabveu smatraju nepodnošljivom i u potpunoj suprotnosti sa vrijednostima i principima koji su bili temelj vaše oslobodilačke borbe i naše solidarnosti s tom borbom'. Opadajuća podrška nije samo među naprednjacima u dijaspori koji imaju besprijekorne rezultate u svojoj borbi za ljudsku pravdu, već i među Afrikancima, iako sporije. Wole Soyinka, bivši zatvorenik savjesti i dobitnik Nobelove nagrade, nedavno je rekao da je “Predsjednik Mugabe bio tipičan za "lutove i čudovišta" koji se drže vlasti u Africi [17]†i pozvao na sankcije. Kao i Desmond Tutu.
Po mom mišljenju, mora postojati dijalog o Zimbabveu između nas koji, uprkos različitim pozicijama zauzetim o Zimbabveu, i dalje se nedvosmisleno protive imperijalističkim i rasnim instinktima koji informišu i Busha i Blaira i koji su posvećeni društvu u kojem ekonomska a politički aranžmani rade za većinu iu kojima se rješavaju historijske nepravde. Ukratko, oni od nas koji smo posvećeni demokratiji sa sadržajem treba da vodimo dijalog o Zimbabveu. U stvarima u kojima se smisao osporava ovisno o nečijoj situaciji i gdje milioni života zavise od toga čije značenje pobjeđuje, dijalog nikada ne bi trebao biti zatvoren. To ne znači da neko napušta svoje gledište. To prije znači posmatranje naših različitih ideologija kao polazišta. Ako Zimbabve ne bude vraćen na Berlinsku konferenciju, a Bush i Blair neprestano guraju svjetsko mišljenje u smjeru u kojem se to može učiniti pod krinkom demokratije, jednostavno se moramo vratiti za naše progresivne stolove i ponovo otvoriti dijalog.
Zaključak: Međunarodni festival knjige u Zimbabveu i ljudska prava
Pošto sam počeo sa pričom sa mog putovanja u Zimbabve na Međunarodni sajam knjiga u Zimbabveu, završiću sa jednom. Festival je bio iz dva dijela, Indaba na koju sam bio posebno pozvan, a to je bila svojevrsna konferencija i sam sajam. Tema Indabe bila je 'Ljudska prava u Africi'. U Indabi se vrlo mali broj učesnika fokusirao na Zimbabve budući da je tema pozvala učesnike da se presele van Zimbabvea i pogledaju afričke filozofske sisteme i kako je uklopljena ideja ljudskih prava. Bilo je to uzbudljivo vrijeme jer iako sam dosta vremena posvetio afričkoj filozofiji, vrlo rijetko sam naišao na ono što se može loše nazvati primijenjenom afričkom filozofijom. Ovdje je bio problem, kako se afrička filozofija, politička ili na neki drugi način, nosi s tim? Jedan od izlagača je ustvrdio da, iako se ekvivalentni izraz za ljudska prava ne može naći u većini afričkih jezika, sam koncept je postojao i konceptualiziran je u pojmu umuntu – čovječanstva – svakako zanimljiva ideja. Ovo je govorilo o istim pitanjima koja muče feminizam, marksizam, socijalizam, pitanja seksualnosti itd. u vezi s tim što je afričko, a što zapadno, zapravo pitanje koje u svojoj potrazi za autentifikacijom zaboravlja pogledati konceptualno bogatstvo pred sobom. Stoga sam od sponzora, organizatora, panelista i učesnika očekivao da će debata biti poticajna i korisna.
Ali da skratimo priču, bili smo obaviješteni, čak i prije nego što smo napustili Zimbabve da su nevladine organizacije koje finansiraju (većina njih zapadne) uznemireno zaprijetile da neće financirati sljedeći sajam knjiga 2006. Posebno su tražili da Abafour Ankomah , uredniku New African-a biti zabranjeno da prisustvuje još jednom sajmu knjiga. Organizatore koje smo obavijestili donatori optužuju da su pozvali samo ljude koji su pro-Mugabeovci. Postojala su dva, tri, možda čak i četiri lista koja su govorila Zimbabveu i izašla u odbranu politike ZANU-PF u kontekstu ljudskih prava. Ali ogroman broj novina je govorio i raspravljao o terminu Ljudska prava kako se odnosi na Afriku. Htjela bih sugerirati da je to ono što je najviše zabrinulo donatore. Afrikanci iz različitih zemalja su se okupili i razgovarali jedni s drugima – Zimbabve je jednostavno pružio priliku. Ankomahove završne riječi, dio sinteze Indabe, počivale su uglavnom na izdaji Kwamea Nkrumaha u Gani i njegovom panafričkom snu u vezi sa Zimbabveom. Ali na kraju krajeva, postoje načini na koje pitanja preraspodjele zemlje i pravde prethode Zimbabveu. Afrikanci su dovodili u pitanje zapadne intrige u Africi mnogo prije nego što je Mugabe postao gromobran za sve što u Africi ide loše.
Danas se postavljaju pitanja jer kolonijalizam tek treba da iskupi svoju istoriju i naslijeđe nejednakosti vraćanjem onoga što je uzeo. Dakle, za mene, inherentno u pitanjima kojima se Indaba bavila bilo je pitanje ljudskih prava i sredstava za njihovo ostvarivanje. Kako je jedan moj prijatelj jednom rekao „umoran sam od toga da mi govore da imam ljudska prava kada nemam ekonomska sredstva da ih praktikujem“. Da li bismo se u Indabi trebali pretvarati da je pitanje ljudskih prava i prakse svojstveno Zimbabveu? Da li je trebalo da govorimo o ljudskim pravima unutar prazne demokratije i van demokratije sa sadržajem?
Kasnije su nam rekli da su donatori, kada je predložena tema ljudskih prava, čestitali organizatorima jer su bili sigurni da će to biti pozornica na kojoj će učesnici moći da napadnu vladu Zimbabvea. A kada se to nije dogodilo, i uprkos debati koja je govorila o toliko neophodnih pitanja koja se odnose na Afriku, odgovor donatora je bio da zapreti gašenjem festivala. Platforma je već zatvorila debatu mnogo prije nego što smo tamo stigli. Nešto nije u redu. Donatori su imali namjeru diskreditacije vlade Zimbabvea kroz proxy rat u kojem smo mi, voditelji, trebali biti korišteni kao pješadija. Kada je to propalo zbog nesreće da su ljudska prava afričko, a ne samo pitanje Zimbabvea, zaprijetili su da će zapaliti cijelo mjesto. Ovo je užasno i jednostavno neprihvatljivo. Bez obzira ko to radi. To je ilustracija onoga što se dešava kada dođemo do razgovora o Africi sa našim idejama ne kao polaznim tačkama već kao završetkom. U našem dijalogu o Zimbabveu, moramo učiniti bolje od ovoga i od samog početka proglasiti otvoreni poziv i platformu.
Mukoma Wa Ngugi (mukomangugi @ yahoo.com) je autor knjige Conversing with Africa: Politics of Change i nadolazeće A Malignant History: Looking at America. On je također koordinator organizacije Ka Africi bez granica.
izvori
1. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/africa/1878846.stm
Bijeli farmer ubijen u Zimbabveu
2. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/africa/4140990.stm
SA 'učiti iz' zapljene zemljišta
3. http://news.bbc.co.uk/1/hi/programmes/this_world/4630665.stm
Krvava bitka Južne Afrike za zemlju – Clifford Bestall
4. http://www.thepetitionsite.com/takeaction/467037131
5. http://news.bbc.co.uk/2/hi/africa/4273890.stm
S Afrička bijela farma će biti zaplijenjena
6. http://www.guardian.co.uk/congo/story/0,12292,1370528,00.html
“Broj mrtvih u Kongu do 3.8 miliona†– Guardian
7. http://hrw.org/english/docs/2005/06/02/congo11041.htm
DR Kongo: Zlato podstiče ogromna zločina nad ljudskim pravima – Human Rights Watch
8. http://allafrica.com/stories/200509290746.html
„Trenutak istine za vladu Ugande“ – Peter J. Quaranto i Michael Poffenberger
9. http://web.amnesty.org/library/Index/engAMR510202000
SAD: Mumia Abu-Jamal — Amnesty International poziva na ponovno suđenje
10. http://web.amnesty.org/library/index/ENGAMR511601999
APEL ZA OSLOBOĐENJE LEONARDA PELTIERA – Amnesty International
11. http://www.vanguardngr.com/articles/2002/features/law/law307102005.html
Prisilne deložacije su skandal za ljudska prava – Vanguard
12. http://www.cnn.com/2005/WORLD/africa/10/04/botswana.bushmen.ap/
Bocvana: Policija je pucala na Bušmane
13. http://thomas.loc.gov/cgi-bin/bdquery/z?d107:SN00494:@@@L&summ2=m&
Prijedlog zakona kojim se predviđa tranzicija ka demokratiji i promovira ekonomski oporavak u Zimbabveu
14. Rezultat ovog zakona i takozvanih pametnih sankcija koje je EU primenila protiv Zimbabvea mogu se iskoristiti da zavrnu ruku donatorskim agencijama u pogledu davanja kredita Zimbabveu i narušili su poverenje investitora u Zimbabve.
15. http://www.blackcommentator.com/51/51_zim.html
Debata o Zimbabveu neće biti ugušena.
16. http://www.zmag.org/content/showarticle.cfm?SectionID=2&ItemID=3731
Izjava o Zimbabveu
17. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/africa/4703021.stm
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati