Zvona za uzbunu - nekako - zvone, Bloomberg izvještaja, u „najmodnijim kvartovima Bogote i Medelina“ u Kolumbiji.
Novoizabrani progresivni predsjednik Kolumbije upravo je predložio porez na bogatstvo, ni manje ni više nego prvog dana na funkciji. U Latinskoj Americi, u svijetu najneravnopravniji regionu, takav egalitarni potez bi normalno razbesneo i zapenio najprivilegovanije nacije. A nešto od te pjene se sigurno pojavljuje još od Gustava Petra, Columbia prvo lijevog predsjednika, predložio je svoj novi porez na velika bogatstva. Glavni izvršni direktor najvećeg kolumbijskog finansijskog konglomerata sada čak kaže da je to tako vidi „značajan rizik“ nacionalna berza „praktički će nestati“ pod Petrovom vladavinom.
Ali kolumbijski bogataši, uglavnom, malo pokazuju takve histerije. Jednostavno rečeno, najbogatiji Kolumbijci jednostavno ne osjećaju da njihov novi predsjednik može napraviti bilo kakav pravi pritisak na njihovu značajnu neto vrijednost. Petrov “nedostatak većine u Kongresu” i moćni kolumbijski ustavni sud i centralna banka, kao Financial Times ima utješno informisani globalni investitori, najvjerovatnije će “ublažiti sve radikalne impulse” nove administracije.
Nova Petrova uprava je u međuvremenu obilan uzrok za radikalizam. U 2019., posljednjoj punoj godini prije pandemije, nijedna velika tržišna ekonomija u svijetu nije imala viši nivo nejednakosti prihoda od Kolumbije. A nejednakost Kolumbije je ostala izuzetno ukorijenjena generacijama, uglavnom zato što su bogati u Kolumbiji uspjeli prenijeti veći dio svog bogatstva na svoje potomstvo nego bogataši bilo koje druge nacije. Jedan rezultat: 1 posto najboljih u Kolumbiji drži zapanjujućih 81 posto privatne zemlje svog društva, što je znatno iznad regionalnog prosjeka Latinske Amerike od 52 posto.
Porezni sistem Kolumbije ne čini gotovo ništa da naruši ovu duboko izraženu nejednakost. Porezi u Kolumbiji, studija Svjetske banke iz 2021 ističe, „smanji nejednakost, ali za vrlo malo: 0.5 od jednog procentnog poena.”
Ozbiljna i trajna nejednakost Kolumbije odgajala je generacije vlasti koje nisu činile ništa — za prosječne ljude. Kolumbija troši 30 posto manje na socijalna davanja od prosjeka Latinske Amerike i Kariba. Kolumbijski programi gotovinskih transfera i subvencije za gas, vodu i struju, dodaje Svjetska banka, također “pate od velikih curenja u domaćinstva s visokim prihodima”.
Suočen s nejednakošću ovaj duboko ukorijenjen, Gustavo Petro primećeno u svom prvom globalnom intervjuu za medije nakon predsjedničkih izbora u Kolumbiji u junu, došlo je vrijeme da se „napravi reforme, a ne da se stvari ostave onakve kakve jesu“. A te reforme, smatra Petro, moraju doći brzo. Na papiru, njegov predsjednički mandat traje četiri godine. U stvarnosti, on smatra, da ima samo jedan da napravi razliku.
“Reforme se ili rade prve godine”, objašnjava Petro, “ili se uopće ne rade.”
Šta moći Petro reforma u prvoj godini? On posebno cilja na poreski sistem Kolumbije. Porezi trenutno, objašnjava Petro, mogu tvrditi da su progresivni "do više srednje klase", jer viša srednja klasa plaća više poreza od srednje klase, a srednja više od radničke klase.
„Ali iznad više srednje klase leži nepravda“, kaže Petro. “Bankar plaća proporcionalno manje poreza od sekretarice u svojoj kancelariji. A to ne može biti.”
Porez na bogatstvo koji je Petro formalno predložio prvog dana u avgustu na funkciji nema nikakve sličnosti sa "porezom na bogatstvo" koji se nalazi u poreznom zakonu Kolumbije više od jednog stoljeća. Ovaj porez na starije osobe odnosi se samo na original nabavna cijena imovine poput dionica, obveznica i nekretnina i ne uzima struja vrednost u obzir. Za najbogatije u Kolumbiji, porez je u najgorem slučaju manji iritant.
Nasuprot tome, Petrov predloženi porez na bogatstvo primorao bi najbogatije Kolumbije platiti godišnji porez od 1 posto na svu vrijednost lične imovine preko 1.1 milion dolara, pri čemu se ta vrijednost zasniva na danas tržišne stope. Vrijednost imovine između oko 600,000 dolara i 1.1 milion dolara bi se suočila sa porezom od 0.5 posto.
Petrov porez na bogatstvo, kako je predloženo, pao bi na samo 0.02 posto najbogatijih stanovništva Kolumbije. Nešto širi dio najbogatijih kolumbijskih bi se našao sa znatno većim poreznim računima ako Petrovo predloženo povećanje poreza na prihod od dividende uđe u zakon. Petro također ima novi porez na neočekivane prihode za naftne i rudarske korporacije.
Donošenje bilo kojeg od ovih prijedloga ocijenilo bi se kao istorijski. U Kolumbiji, kao ekonomist istraživačkog centra iz Bogote María Fernanda Valdés posmatra, “nikada nismo imali reformu koja je bila fokusirana na to da se ljudi koji imaju najviše plate.”
Petrovi prijedlozi sada su privukli pažnju američke poslovne štampe, a počeli su se pojavljivati naslovi koji zvuče zloslutno. „Porezi će porasti za 200% za bogate Kolumbijce u Billu inspirisanom Thomasom Pikettyjem“, a Bloomberg izvještaj ranije ove sedmice objavio, pozivajući se na francuskog ekonomistu koji je postao najveći svjetski zagovornik oporezivanja velikog privatnog bogatstva.
Petrov poreski paket bi zaista povećao poreze koje najbogatiji Kolumbijci plaćaju godišnje za tih 200 posto - utrostručio njihov porezni račun, zapravo. Ali to povećanje od 200 posto govori više o tome koliko malo kolumbijski bogataši sada plaćaju poreze nego o radikalnosti onoga što Petro predlaže.
Po američkim standardima iz sredine 20. vijeka, porezne reforme koje Petro predlaže ostaju izrazito skromne. Nijedan dubok džep u Kolumbiji neće platiti više od 39 posto bilo kojeg dolara prihoda prema Petrovim prijedlozima. U Sjedinjenim Državama, porezna stopa na prihode preko 200,000 dolara - što je ekvivalent od oko 3.4 miliona dolara danas - dostigla 94 posto 1944. godine, a najviša poreska stopa u zemlji nastavila bi se kretati oko 90 posto u naredne dvije decenije.
Te najveće granične poreske stope u SAD sredinom stoljeća, primjećuju ekonomisti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, služio “da ograniči neumjereno, a posebno nezasluženo, gomilanje bogatstva.” U decenijama neposredno nakon Drugog svetskog rata, dodaju oni, Sjedinjene Države su se „približile koliko god bilo koja demokratska zemlja” ikada „nametanju zakonskog maksimuma prihoda”. Nejednakost u dohotku prije oporezivanja u zemlji “drastično se smanjila”.
I poslijeratni Japan, gdje su američki okupatori uveli najvišu poresku stopu od 85 posto, vidio je sličnu priču. Između 1950. i 1982. Saez i Zucman detaljno navode: „Japan je rastao jednom od najbržih stopa ikada zabilježenih“, u „jednoj od najupečatljivijih ekonomskih uspješnih priča svih vremena“.
U Sjedinjenim Državama, izbori Ronalda Reagana 1980. godine okončali su eru visokih poreskih stopa na visoke prihode. Najbogatiji američki, čak i prije nego što su uzeli u obzir rupe u zakonu, danas plaćaju poreze znatno ispod polovine najviše stope koja je bila na snazi tokom 1950-ih. Sadašnje niske porezne stope Kolumbije na visoke prihode u suštini odražavaju niske najviše porezne stope na visoke prihode u Sjedinjenim Državama.
Gustavo Petro i njegove kolumbijske pristalice s prosječnim primanjima sada su napravili važan prvi korak ka ukidanju hemisfernog nasljeđa Ronalda Reagana. Njihova borba će biti teška i iscrpljujuća. Poželi im sreću.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati