Poslovni svijet se diže oko Zakona o slobodnom izboru zaposlenih. EFCA bi olakšala radnicima da se udruže u sindikat, obavezujući kompanije da priznaju sindikat kada većina radnika potpiše ovjerene sindikalne kartice. Time bi se zamijenila uobičajena praksa glasanja na izborima za sindikalno predstavništvo, koji traju nekoliko mjeseci i sprovode se tajnim glasanjem. The Wall Street Journal ovo naziva "antidemokratskim",[I] ali poslodavci, a ne sindikalni organizatori, daju mišiće na sindikalnim izborima. Realnost leži u dvije riječi: "Otpušten si."
U nedavnom izvještaju, Centar za ekonomska i politička istraživanja izračunao je da poslodavci otpuštaju impresivnog jednog od pet sindikalnih aktivista tokom sindikalnih predizbornih kampanja.[Ii] Koristeći konzervativnu metodu izračunavanja koju su razvili ekonomisti Univerziteta u Čikagu, izvještaj zaključuje da radnici koji se zalažu za sindikat općenito imaju jednu prema pedeset šansi da budu otpušteni od strane svog poslodavca tokom kampanje za sindikalne izbore, ali je malo vjerovatno da će poslodavci otpustiti radnike nasumično, ili jednostavno za izražavanje prosindikalnih stavova. Poslodavci maksimiziraju povratak na nezakonito otpuštanje fokusirajući se na sindikalne aktiviste.” The časopis izostavlja tačno kako će tajni glasački listići zaštititi radnike nakon što budu spremni za podršku sindikalizaciji.
I prije nego što ovo odbacimo kao nejasnu matematiku od nekih liberalnih pametnjaka, treba reći da je to već neko vrijeme poznato u poslovnom svijetu. BusinessWeek, koji nije poznat po pro-sindikalnoj dogmi, prije nekoliko godina je izvijestio da su pristalice sindikata otpuštane na 25% izbora za sindikalno predstavništvo, u skladu sa cifrom CEPR-a.[Iii] Otpuštanje radnika zbog toga što su pro-sindikalni protivno je saveznom zakonu prema Zakonu o radnim odnosima iz 1935. godine, a časopis ih čak naziva “ilegalnim otpuštanjem”. Ali kazna za nezakonito otpuštanje radnika prilično je niska za kompanije, i iznosi zaostale plate i vraćanje na posao, mnogo manje nego što firma štedi otpuštanjem organizatora i sprečavanjem sindikalnog udruživanja.
Naravno, ovakva široka nezakonitost bila bi dočekana sa šokom i zgražanjem da je u pitanju bilo ko osim korporativne zajednice. U stvari, poslovna štampa već neko vrijeme pokriva ovo kršenje zakona, izvještavajući još 1994. da je “malo američkih menadžera ikada prihvatilo pravo sindikata na postojanje, iako je to zagarantovano Wagnerovim zakonom iz 1935. godine... američka industrija je izvršila jedan od najuspješnijih antisindikalnih ratova ikada, nezakonito otpuštanje hiljada radnika zbog korištenja svojih prava na organiziranje... kada se menadžment pridržava zakona, sindikati ne pobjeđuju ni približno tako često. Članstvo u sindikatima u javnom sektoru, gdje federalni, državni i lokalni zvaničnici ne pokušavaju tako očajnički da razbiju ili izbjegnu sindikate, je poraslo.”[Iv] Ko zapravo vodi antidemokratske izbore ovdje?
Ali tu nije kraj. Pored otpuštanja, korporativna Amerika je sastavila duboku kutiju alata za bacanje ključeva u sindikalne izbore. Čak i rekordne novine New York Times odnosi se na „dugotrajne, skupe, suprotstavljene“ kampanje u kojima „kompanije često otpuštaju pristalice sindikata i koriste video zapise, velike sastanke i sesije jedan na jedan kako bi izvršili pritisak na zaposlene da glasaju protiv sindikalizacije“.[v]
BusinessWeek detaljnije opisuje da je „Pojačana korporativna moć zaustavila rast sindikata... Sindikalni izbori su danas tipično toliko iskrivljeni da je većina sindikata gotovo odustala od njih,” otuda i težnja za priznavanjem provjere kartice. “Većina poslodavaca odustaje kada se pojave organizatori rada, koristeći sve, od obaveznih antisindikalnih sastanaka do montiranih video zapisa na kojima se vidi kako navodni sindikalni nasilnici tuku radnike, uz potporu letaka i pisama radničkim domovima.”[vi] Ipak, „većina ovih taktika je legalna“ i pored nezakonitih otpuštanja imaju „smrzavajuće dejstvo“ na radnu snagu. Na ovaj način, “kompanije su često u mogućnosti da okrenu zaposlene protiv sindikata, iako je sve veći broj Amerikanaca u nacionalnim anketama u posljednje dvije decenije rekao da bi se pridružili jednom.”
Najzanimljivije od svega, časopis zatim razbija antisindikalnu taktiku koju poslodavci koriste tokom priprema za sindikalne izbore, uključujući „obavezne antisindikalne sastanke za zaposlene” u 92% izbora, pri čemu se „nadređeni sastaju pojedinačno sa zaposlenima kako bi omalovažili sindikat” na 78% izbora i tako dalje. A ako ovi propadnu, gazde uvijek mogu izbiti palicu, jer su kazne tako male u odnosu na uštede od raspada sindikata.
Druge taktike su se razvile kako je kapital postao pokretniji. Kate Bronfenbrenner sa Univerziteta Cornell otkrila je u studiji o nekoliko stotina sindikalnih izbora da je “više od polovine svih poslodavaca prijetilo zatvaranjem cijele ili dijela pogona tokom organiziranja… Stopa pobjede na izborima [sindikata] povezana s kampanjama u kojima Prijetnje zatvaranjem pogona koje je poslodavac napravio je, sa 38 posto, znatno niže od stope pobjede od 51 posto koja se nalazi u jedinicama u kojima nije bilo prijetnji.”[vii] \ t Dakle, globalizacija je dodala novu strelu korporativnom tobolcu maltretiranja koji razbija sindikate.
Pisanje u Harvard Law Review, profesor Paul Weiler je primijetio da „Tako raširen obrazac zastrašivanja poslodavaca ima posljedice koje sežu daleko izvan jedinica u kojima se otpuštanja zapravo dešavaju. On njeguje okruženje u kojem će zaposleni vrlo ozbiljno shvatiti čak i suptilna upozorenja o posljedicama ulaska u sindikat.” Weiler opisuje posljednje godine kao "spremno povećanje prisile od strane poslodavaca".[viii] \ t
Ove taktike prinude dokazuju da će težnja radničkog pokreta za priznavanjem provjere kartica u stvari vjerovatno dovesti do sindikalnih izbora više demokratski, jer izbjegavaju dug period pripreme za izbore u kojem biznisi koncentrišu svoje zastrašivanje, držeći sredstva za život ljudi iznad njihovih glava. Bacanje tajnog glasanja – koje zaposleni i dalje mogu birati ako to želi većina – je previše loše, ali predstavlja izbornu samoodbranu. Teško je tvrditi da je pritisak saradnika organizatora veća prijetnja poštenim izborima od sposobnosti vašeg šefa da sruši čekić. Pritisak vršnjaka ne podnosi ružičaste omaške.
Ekonomski efekti su ozbiljni. Poslovni svijet smatra da je bio uspješan u svom „ratu protiv sindikata“, jer je povratak radničkog pokreta za koji se nadao zastao. Ovo je vjerovatno u velikoj mjeri doprinijelo sve većoj razlici između produktivnosti i plate – razlika između bogatstva koje radnici stvaraju i iznosa koji primaju zauzvrat porasla je tokom posljednjih decenija. Sindikati su u istom periodu u padu, a u svome napominje Institut za ekonomsku politiku State of Working America 2008-09 da, iako nije postojao jaz između stopa rasta produktivnosti i naknade radnika tokom 1970-ih, od ranih 1980-ih razlika se povećavala u svakom ekonomskom oporavku. U našoj poslednjoj ekspanziji, od 2002-2007, jaz je bio 2.2% — produktivnost je porasla za 2.2%, a kompenzacija nije uspela da raste.[ix] Ovaj period kompenzacije koji ne drži korak sa produktivnošću korelira sa „ratom protiv sindikata“ i njegovom prinudom i nezakonitim otpuštanjem, te opadanjem zastupljenosti američkih sindikata.
Ovo poslovno vođeno smanjenje gustine sindikata smanjuje plate i beneficije, ali i lišava društvo dodatnih beneficija sindikalizacije. Sindikati mogu pružiti mjesto za okupljanje ljudi, razmjenu iskustava i solidarnost jedni s drugima. Nije iznenađenje da poslovna štampa izvještava da sve veći broj američkih neupravljačkih radnika kaže da bi glasali za sindikat, dostižući 47% radne snage prije nekoliko godina.[X] Amerikanci imaju dovoljno zdravog razuma da vide vrijednost organizacije za obične ljude da se suprotstave organizaciji vlasnika. Sindikalizacija također može potaknuti ekonomski rast, jer se prihod preraspoređuje na ljude koji će ga trošiti, umjesto da se špekuliraju valutama ili prebacuju nekretnine.
Na kraju, američke krokodilske suze zbog tajnog glasanja odvraćaju pažnju od „iskrivljenih” izbora na kojima „pojačana korporativna moć” može da prisloni pištolj na glave radnika. EFCA je za sada u zakonodavnom limbu, sve dok republikanski filibuster ne bude savladan.[xi] \ t U međuvremenu će poslovni svijet insistirati da je provjera kartica prepreka slobodnim izborima, a kao i uvijek njen glas je prilično pojačan. Ali ako su sindikalni izbori nedemokratski, to je zbog toga što poslodavci krše pravila i prave primjer organizatora. Namještanje glasanja sa „jezivim efektom“ otpuštanja i zastrašivanja je ono što tjera radnike da svoje sindikalne iskaznice drže blizu prsluka.
Rob Larson ima petnaest minuta da očisti svoj sto i napusti zgradu. On je docent ekonomije na Ivy Tech Community College u Bloomingtonu, Indiana i bloguje na http://theprofitmargin.blogspot.com.
[I] Wall Street Journal, Business Beats Card Check—Za sada, 26. mart 2009.
[Ii] Centar za ekonomska i politička istraživanja, Odbacivanje sjekire: Ilegalna otpuštanja tokom predizbornih kampanja za sindikate, 1951-2007, mart 2009.
[Iii] BusinessWeek, Može li ovaj čovjek uštedjeti rad? 13. septembra 2004.
[Iv] BusinessWeek, Zašto su Americi potrebne sindikate, ali ne takve kakve sada ima, 23. maja 1994.
[v] New York Times, Nakon Push For Obama, Sindikati traže nova pravila, 8. novembar 2008.
[vi] BusinessWeek, Može li ovaj čovjek uštedjeti rad? 13. septembra 2004.
[vii] \ t Kate Bronfenbrenner, Neugodan teren: Utjecaj mobilnosti kapitala na radnike, plaće i sindikalno organiziranje, septembar 2000.
[viii] \ t Harvard Law Review, Obećanja održati, jun 1983.
[ix] Institut za ekonomsku politiku, State of Working America, 2008-09, 2009.
[X] BusinessWeek, Može li ovaj čovjek uštedjeti rad? 13. septembra 2004.
[xi] \ t Wall Street Journal, Laburisti bi mogli biti otvoreni za izmjene zakona sindikata, 25. mart 2009.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati