Pa, sezona debata je došla i prošla. Poput mnogih Amerikanaca, uložio sam šest sati gledajući sve četiri debate - tri između Kerryja i Busha i jednu sa potpredsjedničkim kandidatima. Ne mogu biti jedini koji je mislio da su svaki put sve dosadniji. Kako je svaki kandidat postajao sigurniji u formatu, tako su postajali i oprezniji, oslanjajući se na kraju gotovo u potpunosti na vremenski testirani govorni materijal. Barem smo dobili jednu debatu u kojoj su obični građani postavljali pitanja – tačku u kojoj su debate bile najbliže probijanju kroz format dvobojnih konferencija za štampu. Debate su takođe naglasile, u ovoj sezoni kampanje, potpuni propust naših medija da pažljivije istraže tvrdnje kandidata, posebno predsjednika Busha. Nijedno pitanje nije to pokazalo jasnije od rata u Iraku, jedne teme koja se najčešće pominje u debatnim pitanjima i odgovorima — čak se i uvukla u debatu o unutrašnjoj politici u srijedu navečer. Ipak, bez obzira na sve riječi koje su se prenijele u vezi s Irakom, neobično se malo pažnje poklanjalo onome što se tamo događa na terenu.
U nekoliko tačaka, na primjer, Bush je iznio tvrdnju da će 120,000 iračkih snaga sigurnosti biti obučeno do kraja ove godine. To je jednostavno smiješno, ali nisam čuo niti vidio da je jedan medijski račun osporio Busha o njegovim brojevima. NATO je trebalo da se uključi i počne sa obukom iračkih trupa; tek su nedavno postigli dogovor o tome kako da strukturiraju svoju misiju, i neće biti u funkciji u Iraku do kraja godine - tačke u kojoj, prema Bushu, treba završiti obuku Iračana . Problem je u tome što Francuska, Njemačka i Rusija odbijaju da pošalju bilo kakve trupe u Irak, čak i kao dio NATO kontingenta, tako da SAD moraju ići okolo i tražiti nekoliko vojnika ovdje i nekoliko trupa tamo iz manjih zemalja NATO-a.
Zatim, tu je problem logistike, sa mešavinom trenera koji govore različite jezike, imaju različite kulture, koriste različito oružje i imaju vrlo različite ideje o tome šta čine ljudska prava. Trenutno, trupe iračke nacionalne garde patroliraju ulicama Bagdada i drugih gradova u Toyotinim pikapovima, sa šest ili sedam momaka u svakom vozilu i gotovo nijedan od njih nema pancire. Kada ih pogodi bomba pored puta, mrtvi su. Nije ranjen. Smrt. Je li čudo zašto neki od njih navodno mijenjaju stranu?
U međuvremenu, izvještaj objavljen prošle sedmice u isto vrijeme kada i Duelferov izvještaj nije privukao gotovo nikakvu pažnju, ali baca razna svjetla na ono što se zaista događa u Iraku. U izvještaju State Departmenta raspravljalo se o iznosu novca koji je do sada utrošen na obnovu u Iraku. U januaru je Džordž Buš rekao da će američka vlada potrošiti 12.7 milijardi dolara na obnovu iračke infrastrukture do 1. oktobra 2004. Pa, 1. oktobar je došao i prošao, a SAD su potrošile samo 1.22 milijarde dolara — manje od 7 odsto iznosa dodeljenog za rekonstrukcija u Iraku.
Još šokantniji je bio pregled načina na koji je potrošeno tih 1.22 milijarde dolara. Procjene se razlikuju, ali konsenzus je sljedeći: 30 posto je plaćeno za osiguranje, 6 posto za profit isplaćen izvođačima kao što su Halliburton i Bechtel, 12 posto za osiguranje i zaposlenike koji nisu irački (tj. američki rukovodioci), 10 posto je preusmjereno na Koalicije Privremene vlasti i Ambasade SAD za njihove režijske troškove, i, užasno, 15 posto je izgubilo zbog korupcije, prevare i lošeg upravljanja. To ostavlja malenih 27 posto za projekte rekonstrukcije, ili ukupno 329 miliona dolara – samo 2.5 posto od prvobitnih obećanja od 12.7 milijardi dolara.
Poređenja radi, 4.4 milijarde dolara prvobitno je planirano za popravku iračkog električnog sistema i 2.3 milijarde dolara za vodovodne projekte i kanalizaciju - dvije najkritičnije potrebe u zemlji. I dok se George W. Bush hvali kako smo izgradili bolnice u Iraku, on opet samo mašta; od 286 miliona dolara predviđenih za zdravstvenu zaštitu u Iraku, potrošeno je samo 2 miliona dolara.
Konačno, dok je još novca za rekonstrukciju u planu, on ostaje tamo; radovi na rekonstrukciji u Iraku su praktično zaustavljeni i neće se uskoro nastaviti. To je jednostavno preopasno, posebno za strance.
Kao iu slučaju Afganistana, obećanje izbora u Iraku u januaru je negdje između šarade i okrutne šale. Sunitima je gotovo zagarantovano da će bojkotirati proces, kandidiraju se samo kandidati koje je odobrila Amerika, a cijela stvar je nameštaljka za legitimizaciju vlade koja u očima gotovo svih Iračana nema nikakav legitimitet. To je poziv na građanski rat.
Depresivno? Naravno. Ali i lako provjerljivo, što čini stalnu sposobnost predsjednika Busha da vrti svoje ružičaste fantazije bez ozbiljnog medijskog izazova još više zabrinjavajuća. Dovoljno je loše što imamo glavnog komandanta koji je ili u velikoj zabludi ili namjerno laže, ignorirajući mračne obavještajne izvještaje koje prima svaki dan.
Ali još je gore što on vrti ove fantazije uz malo direktnog izazova od Johna Kerryja i bez teškog ispitivanja od strane naših nacionalnih medija. Dobija besplatnu vožnju, a sa manje od tri sedmice do izbora, nema opravdanja za to.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati