Juni 10, 2010
Možete li nam reći nešto o naselju u kojem živite i komuni?
Živim u bariju u sjevernom dijelu Karakasa i radim u nacionalnoj mreži koja gradi komune. Trenutno poslujemo u sedam država; većina komuna se nalazi izvan Karakasa.
Radimo sa zajednicama na izgradnji političkog prostora na participativan način. To je novo iskustvo u Venecueli. Iznad svega, komuna je politički prostor, a ne kao država ili župa; stvaraju ga ljudi za ljude.
Trenutno postoji mnogo komuna u izgradnji u ruralnim područjima, gdje su najjače. Svaka zajednica ima svoju stvarnost u zavisnosti od političke kulture i oblika proizvodnje na određenom lokalitetu. Na primjer, u obalnom području zajednica je posvećena ribarstvu, dok se u ruralnoj zoni proizvodnja zasniva na zemljištu.
Radimo na tome da otkrijemo koji elementi i principi ujedinjuju ova različita iskustva, koji su elementi isti uprkos činjenici da metode proizvodnje i kulture mogu biti različite. Organizujemo nacionalne sastanke na kojima zajednice sa sjevera, juga, istoka i zapada mogu podijeliti svoja iskustva i učiti jedni od drugih – greške kao i uspjesi.
Šta je glavni cilj komunasa?
Ciljevi komuna su različiti i imaju različite oblike. Prije nego što je zajednica postojala, postojale su sve vrste društvenih organizacija u kojima su ljudi učestvovali tražeći rješenja za svoje probleme, njihova kvartovska asocijacija, općinska vlast, itd. Cilj zajednica je nadograđivati ove procese i konsolidirati ih organiziranjem na osnovu teritorije na kojoj ljudi žive.
Za nas je komuna teritorijalni prostor, ali i politički prostor u kojem je cilj trajna izgradnja socijalizma, gdje ljudi sami preuzimaju svoje obrazovanje i političko formiranje. Učimo o “convivencia” (dobro živeti zajedno) i razrađujemo plan za određenu teritoriju. Ono što je novo u vezi sa procesom je da ljudi takođe razrađuju sopstveni plan formiranja.
Ljudi su veoma kreativni; najnapredniji rad sa ostalim susedima u ovom procesu na stvaranju stalnog prostora formacije. Državni službenici, koji su radili za državu, koji su odlazili u ove prostore, brzo su shvatili da ljudi sami za sebe razrađuju svoj plan.
Očigledno je da su neke zajednice naprednije od drugih. Mnogo je teže izgraditi komunu u urbanim sredinama, na primjer, jer nemaju iskustva sa [različitim oblicima] proizvodnje; na primjer, nemaju iskustva sa [nekapitalističkim] društvenim odnosima sa zemljom. U gradu postoji dinamika koja je veoma kapitalistička. Ali u ruralnim područjima oni su sačuvali mnoge elemente onoga što je „naše“, od naših predaka, domorodačkih zajednica, afro-venecuelanskih zajednica. Ove vrijednosti su još uvijek tu. Iz tog razloga je lakše u ruralnim nego u urbanim sredinama. Iako je manje ljudi na selu, kvalitet compañerosa je veoma visok. Ponekad ne postoji nijedna osoba koja nije glasala za Chaveza; ovo je manje uobičajeno u urbanim sredinama.
Možete li opisati svoju ličnu političku formaciju? Kako ste se uključili u komune?
Bio sam studentski aktivista na Univerzitetu. Bio sam aktivan u političkim pokretima prije Cháveza, ali nije bilo odnosa između društvenih pokreta i političkih partija. 1992. godine, kada je Chávez izašao iz zatvora, stvari su se počele mijenjati. Oduvijek smo bili uključeni u temelj narodnog pokreta; bilo je nekoliko političkih prostora u kojima je trebalo učestvovati prije [Čavezovog oslobađanja], tako da biste se umjesto toga uključili u svoje susjedstvo, u svoju popularnu organizaciju, u svoju kulturnu grupu.
Ali otkako je Chávez oslobođen [i počeo graditi politički pokret za izbore 1998.] stvari su se promijenile. Uključio sam se; naša je odgovornost bila da pomognemo u izgradnji procesa i pokreta u Karakasu. Bio sam uključen u Popularni koordinator Karakasa, a nakon toga i inicijativu za stvaranje komunasa. Sada smo mi grupa koja radi na komunama.
Postoji mnogo različitih ideja o komunama, na primjer, između naše mreže aktivista i onoga što je Chávez predložio. Postoje razne ideje. Mi to gradimo od ljudi, a ne od vlasti. Imali smo izuzetan napredak; ali najjači pomaci su došli kada su se ljudi uvjerili da je to put, kada su se aktivirali u svom susjedstvu.
Kako funkcioniraju komune?
Istorijski gledano, postojale su različite organizacije koje su se okupljale da bi riješile probleme susjedstva. Naša ideja je bila da okupimo ove organizacije da počnu da učestvuju u konkretnim pitanjima. Organizujemo radionice. Recimo da zajednica nema vodu. Organizovaćemo sastanak o vodi. Narod kaže: „Ah vidiš! Svoje probleme možemo riješiti sami.”
Tražimo socijalističko rješenje problema. Ne samo da angažujemo privatnu kompaniju da nešto popravi, već da radimo sa vladom i ljudima na rješavanju problema. Rad na osnovnim potrebama ljudi će ih inspirisati da učestvuju. Takođe radimo s njima kako bismo više razmišljali o budućnosti, kako možemo dugoročno poboljšati stvari.
Korak po korak radimo zajedno na rješavanju jednostavnih stvari, kao što je zajednički život. Stvari koje zahtijevaju samo norme, malo truda koji nam pomaže da bolje živimo zajedno. Zajednica bi mogla odlučiti da „ne možemo piti na ulici“, na primjer. Drugi ljudi vide ove male promjene i onda se pridružuju borbi kada vide rezultate. Oni vide da je kolektivno organizovanje moguće.
Postoji mreža promotera komuna koja koordinira, ali je učešće ljudi od suštinskog značaja. Ima ljudi svih vrsta koji učestvuju u komuni: ljudi s ljevice, ljudi s desnice, ljudi kojima je svejedno. Ljudi se upliću u problem koji pogađa njihovu porodicu, školu na primjer jer uključuje njihovu djecu.
Nisu svi socijalisti. Zapravo, manjina učesnika u komunama su socijalisti. Moramo se pozabaviti pitanjima koja su im bitna. To se može uraditi samo kroz praksu, a to je način na koji se ljudi uključuju.
Koji su neki od glavnih problema sa kojima se suočavate pokušavajući da izgradite socijalizam od susjedstva do viših nivoa?
Postoji jedan faktor koji otežava naš rad, a to je izborna dinamika, koja je veoma iscrpljujuća. Stalno prisustvo u kampanjama ne dozvoljava nam da konsolidujemo organski proces na nivou susjedstva. Teško je rješavati probleme u zajednici kada se moramo fokusirati na pitanja kao što su konstituirajuća skupština, zatim referendum, opći izbori, pa predsjednički izbori, pa izbori za guvernera, itd. Trenutno smo na izborima za općinske vijećnike. Ova stalna izborna dinamika slabi organski proces na lokalnom nivou jer nas odvlači od suočavanja sa svakodnevnim problemima s kojima se ljudi susreću u svom susjedstvu.
Koji su glavni zahtjevi u sjevernoj zoni Karakasa gdje živite?
Glavni problem u ovoj oblasti je neplanska urbanizacija. Većina zemlje je u rukama vrlo male buržoazije i tako su obični ljudi morali da grade svoje kuće na obroncima u blizini kanjona, na područjima koja su bila prvobitno ostalo upražnjeno [zbog nesigurnih uslova]. Na području Karakasa ima 29 rijeka, a svaki put kada padne jaka kiša ljudi koji žive u ovim područjima su u velikoj opasnosti. Njihove kuće se odnose. Mnogo ljudi umire. Na primjer, 1999. godine dogodila se katastrofa u kojoj je mnogo ljudi poginulo. Ljudi žele rješenje ovog problema.
Druga tema je fizička sigurnost ili nesigurnost. Teško je naći mjesto za susret jer se ljudi boje. To je pravi problem. Ali desničarska opozicija i mediji su preuveličali ovo pitanje i napravili ga u problem u bariosima. Mislim da ima ozbiljnijih problema. Sigurnost je pitanje opozicije, štampa se o tome, pa se o ovom problemu vodi debata.
Kako se kvalitet života ljudi promijenio od početka Bolivarske revolucije?
Jedna od glavnih promjena je u području obrazovanja s misijama, Mission Sucre, na primjer. Sada svako ko želi da ide na fakultet može da ide. Ranije su samo 7% studenata u UCV bili siromašni ljudi poput mene. A možda je samo 2% učenika u Simonu Bolivaru bilo siromašno. Sad svi uči noću. Zapravo, ponekad je teško naći vrijeme za susret jer svi uče! Sastanke možemo održavati samo tokom vikenda.
Još jedna fundamentalna stvar koja se promijenila je da prije 1998. nije bilo političke debate u bariosima. Bio sam dio male avangarde koja se tome opirala, pokušavajući pokrenuti političku debatu na univerzitetu. Osamdesetih godina samo su studenti bili ti koji su se mobilizirali, izašli na ulice. Ali sada ljudi svuda pričaju o politici, u autobusu i kafanama. Rijetko je da dvoje ljudi uz pivo ne pričaju o politici.
Još jedan važan uspjeh je što ljudi govore o socijalizmu. Možda oni ne govore o socijalizmu na „naučni“ način, kao o onome što su rekli Marks ili Lenjin. Ali oni o socijalizmu govore poznato. Još uvijek postoji neki strah, ali mnogo manji nego prije. Na primjer, jednom smo prikazali film o socijalizmu u bariju 1980-ih ili 1990-ih. Ljudi su samo ponavljali ono što su čuli iz štampe, da će vas socijalisti mučiti i da su svi socijalisti diktatori. Sada ljudi povezuju socijalizam sa demokratijom. Zaista, sam koncept demokratije se promijenio. Da je Chávez ubijen, što je realna mogućnost jer je postojalo mnogo planova za njegovo ubistvo, došlo bi do građanskog rata.
Ali šta god da se dogodi, napredak participativne demokratije je nepovratan. Ne možemo se vratiti na predstavničku demokratiju. Mogla bi postojati druga vrsta ljevice, ali sada ljudi uvijek moraju učestvovati; participativna demokratija je fundamentalni dio ove revolucije. Ljudi shvataju važnost toga, zahtevaju to i žele da to urade.
I primjećuju razliku u načinu na koji politika funkcionira. Prije je politička stvarnost bila usredsređena na ono što se dogodilo u “Mirafloresu” (predsjednička palata). Sada je mnogo političke aktivnosti, postoje važni društveni pokreti. Postoji mogućnost, postoji nada. Sada ljudi rade više od samo čekanja svakih pet godina da bi učestvovali na izborima. Imamo 7 miliona ljudi koji su militanti u Ujedinjenoj socijalističkoj partiji Venecuele (PSUV). Milioni ljudi učestvuju u općinskim vijećima.
To ne znači da svi imaju razvijenu političku svijest ili političko iskustvo; to je još uvijek proces u tranziciji. Ne može biti revolucionarne stranke bez revolucionarnih militanata. A posvećenost formiranju revolucionara ostaje nedovoljno razvijena.
Još uvijek postoje problemi u bolivarijskom procesu. Došlo je do značajnih ekonomskih poboljšanja, na primjer, smanjena je nezaposlenost, veća minimalna plata, bolje penzije, ali još uvijek postoji nizak nivo političke svijesti. Ljudi moraju da budu u stanju da se nose sa političkim i ekonomskim teorijama ako želimo da napredujemo dalje, kao na Kubi, gde prosečan čovek na ulici ima analizu onoga što se dešava u zemlji, u svetu. Na Kubi postoji visok nivo političke svijesti. Ovaj nivo [revolucionarne] svesti još uvek nedostaje u Venecueli. To je opasno za revoluciju. Prešli smo dug put, ali još uvijek možemo učiniti više.
Šta znači participativna demokratija u zajednicama?
Ovdje postoji izreka koja sugerira da se participativna demokratija ne odnosi na ono što radimo, već na to kako ćemo to učiniti. To znači da svi zajedno gradimo ono što želimo da radimo, odlučujemo šta želimo da doprinesemo, naše projekte za poboljšanje naših života.
Učešće mora biti za svakoga bilo da je uz vlast, protiv vlasti, s lijeva, s desna. Jedini koji ima ovlašćenja je zbor građana. Skupština je, a ne izabrana grupa... ne, skupština je ta koja odlučuje o planu razvoja u svakoj opštini.
Kada postoje debate, pokušavamo da postignemo konsenzus, a ako nemamo, nastavljamo sa debatom. Kada nema dogovora, razlažemo pitanje malo po malo kako bismo postigli dogovor o manjim dijelovima. Za nas je učešće u formulisanju politike; takođe učestvujemo u realizaciji projekta. Na primjer, zajednica želi akvadukt. Država kaže: „U redu. Evo novca. Sada ga izgradite, izvršite sredstva.”
Ali mi ne učestvujemo u formulisanju nacionalne politike, ne direktno. O politici ministara ne odlučuje participativni proces. Rekli smo, „Ali treba da učestvujemo!” Mi učestvujemo na lokalnom nivou, ali socijalizam nije nešto što se dešava samo na lokalnom nivou. Moramo tkati mrežu koja spaja lokalne prostore, teritorije i zajednice, jer nacionalni i međunarodni nivoi utiču na ono što se dešava na lokalnom nivou. Ne možemo biti samo socijalistička zajednica, malo ostrvo u moru kapitalizma. Na kraju krajeva, s kim ćemo se mijenjati?
Postoji Ministarstvo narodne moći za komune i socijalnu zaštitu, ali ne postoje participativni mehanizmi za utvrđivanje njegove politike. Trenutno se to dešava sa autohtonim zajednicama. Postoji Ministarstvo za pitanja starosjedilaca i zajednice sudjeluju, odlučuju. Imaju nacionalni savet koji kreira politiku. Iznijeli smo prijedlog da imamo veću kontrolu nad Ministarstvom za komune, ali on još nije odobren. Postoji veliki otpor.
Morate razumjeti jednu stvar. Komune su prostor moći. Postoje zajednice koje su potrošile više sredstava od nekih općinskih vlasti. Dakle, comunas su konstituisani prostori moći; većina zajednica je formalno dio PSUV-a, ali često zvaničnici Čaviste na lokalnim nivoima ne žele stvarno da dijele vlast. Umjesto toga, dolazi do sukoba između komuna i gradonačelnika i guvernera Chavista. Iako na fotografiji sa Chavezom svi stojimo skupljenih ruku, u praksi dolazi do pravog sukoba. Guverneri ne razumiju ovu dinamiku jer guverneri ne žele izgubiti vlast.
Guverneri i gradonačelnici misle da će socijalizam graditi od svoje opštine, od svog rukovodstva. Ali mi kažemo, ako se ne rodi zajednička država, socijalizam neće biti moguć. Trenutno ne postoji savršena socijalistička zajednica, gde se o svemu raspravlja, gde postoji alternativni, socijalistički, ekonomski plan, gde su i nastavnici iz komune, koji drže časove omladini. To bi moglo biti moguće jednog dana, ali ne sada kada postoji drugi nivo vlasti koji odlučuje o ukupnom budžetu. Projekat je povezivanje svih ovih zajednica na nacionalnom nivou; u ovom trenutku to nije izvodljivo jer u većini mjesta ni ne učestvujemo u odlučivanju o budžetu opštine. Učestvujemo u malim projektima, a lokalna vlast nastavlja samostalno kao da nismo u socijalističkoj tranziciji.
Znam samo za dva izolovana slučaja u kojima se ovo [participativno budžetiranje uz učešće zajednice] dešava u stvarnosti: u gradu Torres u državi Lara i u gradu Bolivar u državi Falcón. To je slučaj jer su u ovim opštinama drugovi [gradonačelnici] zaista s leve strane. Većina guvernera nije s ljevice. U većini slučajeva, država je buržoaska država i njeno razdvajanje je fokus kontinuiranog sukoba. Ovo oduzima mnogo političke energije. Predsjednik je svjestan ovih kontradiktornosti, ali mislim da nije našao način da prevaziđe problem. Nije jednostavno. S jedne strane imate ljude koji su organizovani i predlažu, a sa druge strane ljude iz iste partije koji konsoliduju buržoasku državu.
Koja je uloga žena u zajednicama?
Većina ljudi koji učestvuju u komunama su žene. Mislim da kada govorimo o napretku procesa, ovo je veoma važno. Trenutno postoji mnogo učešća žena i na lokalnom nivou. Ali tu se završava. Kada dođe vrijeme da se održe izbori za pozicije sa većom odgovornošću, onda su muškarci ti koji su kandidati.
Predsjednik je iznio niz inicijativa da se suprotstavi ovoj tendenciji, i bilo je mnogo pomaka. U stranci, na primjer, 50% kandidata moraju biti žene. A kada idete u zajednice, većina onih koji učestvuju su žene, a većina ljudi koji studiraju u misijama su žene. Istorijski gledano u Venecueli i Latinskoj Americi, društva su bila veoma seksistička i ženama je često bilo teško čak i da napuste kuću. Prije nego što je Chávez došao na funkciju, učešće žena bilo je zaista rijetko. Žene s ljevice – iz avangarde – oduvijek su učestvovale u društvenom i političkom životu. Ali sada je sve raširenije. Mislim da na višim nivoima procesa postoji veliki broj vrijednih žena koje rade nevjerovatne stvari.
Postoje neke stvari koje tek treba promijeniti. Kao i zakoni. Na primjer, ako zatrudnim imam šest mjeseci odmora, a moj muž nema ni jedan dan. Jedna od stvari koju smo tražili je ravnopravnost po ovom pitanju. Mislim da ćemo po ovom pitanju pobijediti.
Još jedno ograničenje je da su žene odgovorne za djecu u Venecueli. Ženama je teško da učestvuju, na primer u opštinskom savetu, jer moraju negde da ostave svoju decu. Ovo utiče na odluke žena da ne zauzimaju političke pozicije sa većom odgovornošću, posebno ako pozicija uključuje putovanja. Ovo je prava barijera, iako je nivo učešća u zajednicama zaista visok.
Koja je dugoročna vizija za promovisanje participativne demokratije odozdo kroz zajednice?
Ovdje imam drugačiju viziju od vlade. Vizija vlade je da se pojavim u zajednici, počevši od nule, i u roku od pola sedmice održim radionice o politici. Kao što sam već pomenuo, nivo političke svijesti u Venecueli je još uvijek slab.
Proces izgradnje političke svijesti, formiranja, ne može biti trenutan. Nije da možete ići u školu nedelju dana i dobiti sertifikat. To mora biti trajno. Ako imate tim koji čine isti ljudi iz općinskog vijeća koji podižu svijest ljudi u svojoj zajednici, ovo je način da kreirate fasilitatore. Dug je proces učenja o svim različitim kategorijama: anarhizmu, socijalizmu i njegovim različitim strujama. Potrebno je najmanje petnaest godina. To nije samo teorija; uči se i u praksi. Učite u praksi, ali i kroz čitanje i razmišljanje. Potrebno je dosta vremena da se shvati da određene društvene i političke prakse pripadaju socijalizmu, dok su druge kapitalističke.
Neka općinska vijeća imaju viši nivo političke formacije od drugih. Ove organizacije shvaćaju da općinsko vijeće nije samo prostor za primanje resursa. Oni razumiju da je vijeće novo “građansko udruženje”. To je politički prostor i politička vježba. Iskreno, većina vijeća to ne razumije na ovaj način. Još uvijek radimo sa vijećima da radimo na ideji da “hej, možemo riješiti ovaj problem na kapitalistički ili socijalistički način”. Želimo riješiti probleme, ali to činimo na nov način. Ali teško je kada su kompanije koje pružaju usluge, na primjer, proizvode materijale za kuću, i dalje kapitalističke. Stanovanje je dobar primjer jer je problem stanovanja i dalje ozbiljan. Možda pravimo blokove, ali moramo kupiti cement od kapitalističke kompanije. A onda unajmiti osobu da postavi blokove… To nije samo rješavanje problema, već kako resavamo problem... izgraditi socijalizam, a ne ojačati kapitalizam. Imamo 500 godina kolonijalizma i eksploatacije, tako da je ovo veliki izazov, obnoviti sav socio-ekonomski sistem. Izgradnja nove države je veliki izazov.
Na primjer, u nekim slučajevima smo povećali poljoprivrednu proizvodnju. Ali pirinač je poslat kompaniji koja prerađuje i pakuje rižu i prodaje je po deset puta većoj cijeni. Zasmejava me, nema smisla. Moramo preuzeti pogone, preuzeti kompanije. Ali to nije lako učiniti. A općinska vijeća nisu nužno spremna preuzeti sve te poslove.
Nalazimo se u pomalo začaranom krugu. Jedini način da se to prevaziđe je stvaranje odnosa između općinskih vijeća, javnih institucija i države. Savjeti su u procesu jačanja, ali će biti potrebno mnogo da se pređe na sljedeći korak.
Koja je ideja na duži rok? Hoće li comunas nastaviti postojati uz buržoasku državu ili će je na kraju zamijeniti novim oblicima samouprave?
Ovo pitanje me navodi na razmišljanje jer se revolucionarni proces odvijao kroz mnoge vrste organizacija koje su zapele na putu. Predsjednik je jednom spomenuo da nukleusi endogenog razvoja ne funkcionišu dobro. Ljudi se često pitaju: "Kakva nam je organizacija potrebna, koja je adekvatan alat da nam pomogne da donesemo ono što želimo... zajednicu, zadrugu?" I objašnjavam šta je zadruga, društvo društvene svojine. Komuna je nešto drugo. Činimo sve kako bismo osigurali da komuna postane glavni instrument društvenih promjena jer mi smo marksisti... to je jedini način da se izgradi socijalizam, odozdo. Osim toga, u Venecueli postoje istorijska iskustva sa komunama. Ovo je naš izvorni oblik organizacije. Nama to nije čudno. Naravno, zbog kolonijalizma se sve ovo promijenilo. Ali originalni oblik u “Našoj Americi” bio je ovaj. Ovo je politički oblik kroz koji su ljudi kolektivno upravljali svojim životima.
Vidjeli smo i druge oblike socijalizma koje je konstruirala država, poput Sovjetskog Saveza. Kada se ta država raspala, sve je uništeno. Znači, tamo se nešto dogodilo. Da li su se ljudi zaista osjećali kao da su dio ovog procesa? Bilo je nekih uspjeha, ali ljudi se nisu baš osjećali dijelom toga. Iskustva svih revolucija iz prošlosti, u Rusiji, na Kubi, u drugim zemljama juga, pokazuju da ako narod zaista ne učestvuje, buržoaska država jednostavno traje. Takva koncepcija socijalizma nije održiva, jer buržoaska država nije iz naroda. Sada radimo na izgradnji alternativnih sistema, solidarne razmjene i trampe. Ideja je da opština počne da vodi i lokalne radio stanice, TV stanice.
Razgovaramo o tome kako će zajednice biti strukturirane. Kakvi će biti odnosi snaga, za koje će vlasti biti zadužene komune – sudske, izvršne itd. Sve što sada postoji je skupština za raspravu. Ali autentično socijalistička zajednica još ne postoji; još gradimo komune. Mi smo u zajednici kada sami sobom vladamo, kada nam nije potreban sudija da nam kaže: „Ova kuća nije vaša“. Ili recimo da živite u komšiluku i potrebno vam je pismo koje dokazuje vaše prebivalište. Morate otići u instituciju koja to kaže. To bi mogla da uradi komuna. Vaš komšija može provjeriti gdje živite.
Kapitalizam je stvorio sloj ljudi koji su vlasnici ljudskih života. Ako nemate boravišnu kartu, postoji mnogo stvari koje ne možete učiniti. Zašto su nam potrebne boravišne kartice? Buržoaska država je stvorila ovu klasu administratora koji nam nisu potrebni, koji se pretvaraju da znaju stvari. Popularni slojevi zajednice na dnu moraju čekati dok ne riješe probleme. Ali zajednica može učiniti sve ove stvari, odlučiti o svim ovim stvarima. Pre dolaska Španaca, ovako smo živeli. Ali to je dug proces podizanja svijesti ljudi kako bi mogli preuzeti odgovornost za svoje živote. Takođe nije „anarhistička stvar“ gde svako može da radi šta hoće. Postoje norme zajedničkog života koje se moraju poštovati. Postoje norme koje regulišu radni život koje se takođe moraju poštovati. Ljudi moraju poštovati ove zakone iz svijesti, a ne zato što postoji zakon koji ih potiskuje.
Na kraju krajeva, bez obzira da li je predsjednik Chavez ovdje ili ne, proces zavisi od ljudi. U ovom trenutku, proces u cjelini previše zavisi od predsjednika. Na njega se gleda kao na garanciju da će ovaj proces ići dalje, i iz tog razloga reakcionari žele da ga se otarase.
Ako druga vlada zamijeni Chaveza, možda više neće biti moguće politički se sastajati na ulicama. Sa desnim vladama iz prošlosti, morali ste imati samo jednu knjigu Marxa, Che Guevare ili Fidela Castra, da biste bili progonjeni.
Susan Spronk predaje na Školi za međunarodni razvoj i globalne studije na Univerzitetu Ottawa. Ona je istraživač-saradnik u Projektu općinskih službi i objavila je nekoliko članaka o formiranju klasa i vodnoj politici u Boliviji.
Jeffery R. Webber predaje politiku na Univerzitetu Regina. On je autor Crveni oktobar: Borbe levo-domorodaca u modernoj Boliviji (Brill, 2010), i Pobuna za reformu u Boliviji: klasna borba, oslobođenje starosjedilaca i politika Eva Moralesa (Haymarket, 2011).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati