Od početka, američka vanjska politika je bila zasnovana na osvajanju i bilo kojem nivou nasilja koji je bio potreban da se to postigne. Ispod retorike slobode krije se užasavajuće nasljeđe invazija, državnih udara, proxy ratova i podrške odmetničkoj galeriji despota. Uza sve to, međutim, nasilje i bezakonje u godinama Bush-Obama je razmjera koje je malo tko od nas ikada vidio.
U tom kontekstu se država tako žestoko obrušila na Bredlija Meninga i odlučna je da učini isto i Edvardu Snoudenu. S obzirom da je vladajuća klasa ovdje u suštini u ratu sa svijetom, uključujući i američki narod, svako ko razotkrije funkcioniranje imperije kao što su to učinili Manning i Snowden smatra se izdajnikom. Takva otkrića se, uostalom, ne mogu tolerirati, jer carevi prije svega moraju biti slobodni da rade što žele.
U međuvremenu, veliki dio svjetske populacije je zgrožen onim što su Sjedinjene Države postale. Možemo zamisliti da čak i na mjestima koja su najstrašnije patila od agresije SAD-a, ljudi jedva mogu vjerovati u ono što vide. Vjerovatno nikada u svojoj historiji Sjedinjene Države nisu bile tako izolirane; ono što može biti gore je da među elitama postoji malo neslaganja oko toga da li to možda nije dobra stvar.
Usred histeričnih povika "Izdajica", ono što je Bradley Manning otkrio prije svega su ratni zločini. Umjesto da bude zatvoren, mučen i demoniziran, a kamoli eventualno zatvoren do kraja života, treba mu zahvaliti što je spasio mnoge živote – Afganistanaca, Pakistanaca i Jemenaca koji bi inače mogli biti razneseni američkim bombama i američkim vojnicima koji bi inače bezobzirno dovedeni u opasnost. Možda je jedina stvar koja je užasnija od otkrića poput snimka kolateralnog ubistva činjenica da su takva djela, poput My Lai masakra u Vijetnamu, standardna operativna procedura, a ne izuzeci.
Slično, Edward Snowden je otkrio u kojoj mjeri američko carstvo ostatak svijeta smatra neprijateljima koji moraju biti praćeni u svakom trenutku. Jedan od najizrazitijih trenutaka Manningovog pokaznog suđenja bio je kada je tužilaštvo na WikiLeaks i, prema zaključku, Manninga i Snowdena, pozvalo kao "obavještajnu agenciju za javnost". Kakvi jesu i, s obzirom na stanje stvari, onakvima kakvi bi trebali biti; i na tome bi svi trebali biti zahvalni.
Unatoč ocrnjivanju Manninga i Snowdena od strane elite, postale su očigledne važne pukotine između vladara i vladajućih. Vidimo, na primjer, da većina Amerikanaca vjeruje da bi Agenciju za nacionalnu sigurnost trebalo zauzdati. Vidimo i ozbiljno ogorčenje u obje stranke u oba doma Kongresa zbog toga koliko je opsežna država nadzora postala. Da nije bilo Snowdena, ne bi se dogodilo takvo zgražanje ili pozivi na drastične promjene.
Manninga i Snowdena porede sa Danielom Ellsbergom, čovjekom koji je 1971. otkrio tajne dokumente o američkom ratu u Indokini. Iako su Pentagonovi dokumenti nesumnjivo povećali ionako masovno protivljenje javnosti ratu, to vjerojatno nije bilo Ellsbergovo najvažnije postignuće. Možda je značajnije bilo razotkrivanje velike laži o ratu. Da su Kennedy, McNamara, Johnson i Westmoreland (a kasnije Nixon i Kissinger) znali da je rat u suštini nepobjediv bez nuklearnog oružja, čak i kada su zasuli teror na tri zemlje („Ubijte sve što se kreće“) i poslali desetke hiljada Amerikanaca do besmislene smrti, bila je gotovo jednako strašna istina kao i prava priroda samog rata.
Jedan rezultat Pentagonovih dokumenata je da milioni Amerikanaca pretpostavljaju da oni koji su zaduženi redovno lažu. I s dobrim razlogom, jer je u isto vrijeme, na primjer, kada je Jimmy Carter pobožno govorio o ljudskim pravima, on je omogućavao indonežanski teror protiv Istočnog Timora; da kada je Ronald Reagan govorio o tome kakav je sjajan momak bio Efrain Rios Montt, on je naoružavao, finansirao i prikrivao Monttovu ubilačku kampanju protiv gvatemalskih civila; da kada su Colin Powell i ostatak bande Busha II citirali oružje za masovno uništenje kako bi opravdali ilegalnu invaziju koja je odnijela više od milion života Iračana, imali su dokumentarne dokaze u svom posjedu koji dokazuju da takvo oružje ne postoji. Nedavno je prošlog mjeseca državni sekretar John Kerry izjavio da "nema vojnog rješenja u Siriji" čak i kada SAD isporučuju oružje onima koji se bore protiv Assadovog režima, od kojih su mnogi povezani s Al-Kaidom. I da li bi iko bio i najmanje iznenađen ako je nedavno upozorenje o terorizmu izmišljeno kako bi se potkopala popularna galama oko Manningovih i Snowdenovih otkrića?
Implicitno, Manning i Snowden, poput Ellsberga, također stavljaju sramotnu ulogu korporativnih medija u oči javnosti. Novinari, urednici i izdavači često su bili upoznati sa američkim ratnim zločinima koje čuvaju u tajnosti zbog svog entuzijazma za carstvo, a onda urlaju od bijesa kada se takvi zločini otkriju – ne na zločine ili zločince, već na one koji ih razotkrivaju.
Manning i Snowden prenose veliku tradiciju Davida Walkera, Debsa, Thoreaua, Emme Goldman, Diane Nash, Cesara Chaveza, velečasnog Kinga, Berrigana i svih onih koji su prkosili nelegitimnom autoritetu pod velikim rizikom za sebe. Sada je pitanje da li ćemo mi ostali slijediti njihov primjer ili ćemo se umjesto toga pretvarati da ne vidimo zlo koje nas okružuje. Sposobnost vladajuće klase da teroriše koga god hoće gde god hoće kad god hoće, a da pritom ne mora da odgovara ili bude odgovorna bilo kome je srž imperije. Povećani nivoi otpora, posebno vojnika poput Manninga, jedini je protuotrov.
Andy Piascik je dugogodišnji aktivista i nagrađivani autor koji piše za Z Magazine, The Indypendent i mnoge druge publikacije
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati