Osetljivi indeks Bombajske berze, tokom prve nedelje februara 2006. godine, izveo je dugo očekivani podvig prelaska granice od 10,000. To je donelo veliku radost industriji i trgovini. Mediji, štampani i elektronski, bili su toliko preplavljeni da su počeli da skaču. Treba imati na umu da većinu medija kontroliše indijski veliki biznis sa sve većim prodorom angloameričkog kapitala u posljednje vrijeme. Počeli su da stvaraju lažnu nadu među ljudima srednje klase da će preko noći postati milioneri. Možda, ako ne dođe do kolapsa u bliskoj budućnosti, možemo svjedočiti scenama koje su se odigrale u Francuskoj i Engleskoj tokom 18. vijeka nakon Misisipi šeme i balona Južnog mora. Vlada, a posebno njen ministar finansija, smatra da je to opravdanje politike ‘liberalizacije, privatizacije i globalizacije’.
Ako pogledamo malo dublje, mnoge stvari postaju kristalno jasne, podvlačeći činjenicu da je ono što se propagira vidovnjačka iluzija koja nema mnogo veze sa domaćom stvarnošću. Za početak, organizirani sektor čini samo 10 posto indijske ekonomije, a korporativni sektor još mnogo manje. Sensex nije pokazatelj čak ni zdravlja korporativnog sektora, a još manje organizovanog, jer uzima u obzir samo 30 kompanija. Sensex je izgrađen 1985. godine sa 1979. kao baznom godinom.
Prvom velikom procvatu na berzi svjedočili smo ranih 1990-ih kada je vlada Narasimhe Raoa bila na vlasti, a dr. Manmohan Singh bio njen ministar finansija. Ubrzo nakon dolaska na vlast, vlada je krenula u program ekonomskih reformi, na osnovu Vašingtonskog konsenzusa. Otvarala su se vrata za ulazak i stranih direktnih investicija (FDI) i stranih institucionalnih investitora (FII) kako bi višak kapitala mogao teći u Indiju kako bi zaradio relativno veći prinos. Da bi se zadobilo povjerenje stranog kapitala, pokrenute su široke promjene u ekonomskoj politici. Kada je 1992. godine sensex prešao granicu od 1000, trubi se kao pokazatelj uspješnosti ekonomskih reformi, koje je pokrenula nova vlada. Činilo se da je prava manija zahvatila srednju klasu, i činilo se da su svi trčali da neselektivno kupuju dionice, obveznice i zadužnice. Uredi brokera i samozvanih konsultanata svjedočili su velikom broju tako željnih investitora.
Ova situacija, međutim, nije dugo trajala. Došlo je do kolapsa i mnogi investitori, uglavnom iz nižih stepenica srednje klase, finansijski su propali. Ispostavilo se da je cijeli bum rezultat manipulacija i prijevara koje je počinila grupa reketaša, na čelu sa Harshadom Mehtom, brokerom iz Mumbaija. Naravno, brojne banke, kako indijske tako i strane, zajedno sa nekim finansijskim institucijama aktivno su pristajale na ovaj reket. Postalo je očigledno da bum nije bio odobravanje ekonomske politike tadašnje vlade. Na hajtingima je poražena vlada, kao i njen ministar finansija. Treba imati na umu da je ministar finansija kojeg su mediji i Fond-banka visoko ocijenili u parlamentarnoj izbornoj jedinici Južnog Delhija, koja je visoko obrazovana i prosperitetna oblast, teško izgubila od ruke jednog osrednjeg. Činilo se da su ljudi u cjelini izrazili svoje neslaganje sa ekonomskom politikom koju vodi vlada.
Mali i srednji investitori su se toliko opekli na prstima da se do sada nisu vratili na berzu. Koaliciona vlada koja je stupila na dužnost pod H. D. Davegowdom pokušala je oživjeti burzu namamivši razočarane investitore. "Budžet iz snova" njegovog ministra finansija P. Chidambarama je uspio na neko vrijeme da ga podupre i sensex se popeo na 4305.8 1997. Nakon intervala od tri godine ponovo se pojavila neka vrsta buma i sensex porastao je na 5447 u februaru 2000. Ovo se, međutim, pokazalo prolaznim i počelo je kliziti i spustilo se na 3300 u aprilu 2002. Ovaj pad je zaustavljen tek u junu 2003. kada je osjetilni seks nastavio svoje uzlazno putovanje i došao na 5838 u decembru 2003. i 6112. 9. januara 2004. Tadašnja vlada predvođena BJP-om pogrešno je shvatila ovaj procvat kao čvrstu indikaciju da Indija 'sjaji' i da su ljudi zadovoljni njenom politikom i učinkom. Raspisala je opšte izbore šest mjeseci ranije od zakazanog datuma. Rezultat je bio katastrofalan jer je izglasano van vlasti.
17. maja 2004. godine kada je stigla vijest o porazu vladajuće koalicije predvođene BJP-om, sensex je pao za 565 bodova. Očigledno, i indijski veliki biznisi i FII nisu blagonaklono prihvatili poraz i dolazak na vlast vlade UPA (Ujedinjene progresivne alijanse) predvođene Kongresom, koju je ljevica podržavala izvana. Propagiralo se da je Indija spremna da se vrati starom Nehruvijanskom modelu. Sensex je mjesecima nastavio nizbrdo. U međuvremenu, neki astrolog u koga su prethodna koalicija i njen vođa imali veliku veru, predvideo je skori kolaps UPA vlade jer je njen opstanak bio zasnovan na podršci „nepouzdanih” levičara. Tako se oblak neizvjesnosti nadvio nad berzom. Dogodilo se da je, umjesto pada vlade UPA, zabrinuti astrolog nakon srčanog udara dospio u bolnicu. Prethodna koalicija i njeni lideri bili su primorani da promene svoju strategiju i taktiku; prekinuli su bojkot parlamenta i vratili se da učestvuju u njegovom radu.
Kada je postalo jasno da će vlada UPA pod dr. Manmohanom Singhom i sa P. Chidambaramom kao ministrom finansija nastaviti program ekonomskih reformi zasnovan na Washingtonskom konsenzusu s većom snagom i sa više političke i društvene stabilnosti kao tenzije koje je stvorila prethodna vladaâ Trebalo je potpuno ublažiti politiku podjela i popraviti štetu nanesenu njome, osjetilni seks je započeo svoj uzlazni potisak. Rezultat je tu da svi vide.
Sadašnji procvat ne smije se smatrati pouzdanim pokazateljem stanja nacionalne ekonomije i poboljšanja ekonomske situacije naroda u cjelini. Glavni faktor koji stoji iza sadašnjeg buma mora biti razlog za zabrinutost. Nesumnjivo je da je sve veći interes FII-a za indijske dionice odlučujući faktor iza procvata. Imaju velike količine viškova finansijskih sredstava, koja se mogu rasporediti u indijske vrijednosne papire kako bi brzo zaradili novac. Indija, sa svojim rastućim tržištem i političkom stabilnošću, privlači ih više od raznih drugih zemalja svijeta. Između juna 2003. i juna 2005. uložili su 17 milijardi dolara u indijske vrijednosne papire. Sve veći priliv investicija od strane FII-a bio je glavni faktor koji je gurao sensex na 7000 u trećem junu 2005. Mediji su greškom pripisali zasluge za rješavanje porodične svađe Ambanijevih.
Poučno je napomenuti da je stisak FII-a pooštrio 83 velike indijske kompanije. Mogli su na odlučujući način uticati na svoje upravljanje. Ulaganja indijskog naroda porasla su samo u 21 kompaniju. Sve u svemu, strani investitori su imali odlučujući glas u jednoj trećini najprofitabilnijih kompanija u zemlji. Na Bombajskoj berzi redovno se trguje hartijama od vrednosti 1600 kompanija, od kojih je čak polovina očigledno pod većim uticajem stranih investitora u odnosu na indijske osnivače i promotere. Među ovim kompanijama su: Bharati Tele, Grassim Industries, Gujarat Ambuja Cement Limited, HDFC Bank, Hero Honda Motors, Hindalco, Infosys i Satyam Computers.
Rašireno je vjerovanje da su FII postali siguran kanal za vraćanje opranog prljavog novca koji pripada indijskim kapitalistima i drugim velikim perikama. Trebalo bi doći uz pomoć depozitnih potvrda. Može se pozvati na Ahilovu petu Raymonda W. Bakera: Prljavi novac i kako obnoviti sistem slobodnog tržišta da bi se razumjelo stvaranje prljavog novca, njegovo pranje i prijenos kući. Nedavni članak u Asia Times Online sa sjedištem u Hong Kongu iznio je zapanjujuće detalje u vezi s tim.
Iz gore navedenog slijedi da je stvoren nesveti savez između FII-a i indijskih kapitalista, koji bi se mogao pokazati štetnim za indijske nacionalne interese. Drugo, postepeno su strani investitori počeli da vrše kontrolu nad indijskim korporativnim sektorom. Možda se ovo može nazvati imperijalizmom kroz zadnja vrata. Najzad, grana koja zavisi od FII možda neće dugo trajati. Jednom kada vide zelenije pašnjake, sigurno će emigrirati, ostavljajući teške posljedice po indijsku ekonomiju.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati