Kada je John Maynard Keynes 1936. objavio svoju OPŠTU TEORIJU ZAPOŠLJAVANJA, KAMATA I NOVCA, jedan recenzent je primijetio: “ono što je istina nije novo, a ono što je novo nije istina.” Istorija je pokazala da je recenzent pogrešio. Ali za novu knjigu Džeremija Rifkina, BEYOND BEEF, to je prikladan sažetak. Štaviše, pošto se knjiga u velikoj meri oslanja na sumnjive, sekundarne izvore za svoje informacije, u knjizi takođe ima mnogo toga što nije ni novo ni istinito.
To je nesretno. Rifkin je priznat kao istaknuti društveni i poljoprivredni gaduh. Neke od njegovih knjiga dale su značajan doprinos društvenim pitanjima. Ali ova nova knjiga jednostavno nije vjerodostojna. Nedostaju mu činjenični podaci, uvelike je pojednostavljena pitanja i nameće se zaključci koji se ne mogu razumno opravdati.
Rifkinova poruka je jednostavna. Riješite se govedine i riješit ćemo većinu svjetskih problema. Wendell Berry nas je prije više od deset godina podsjetio da kada pokušamo riješiti problem tako što ga svedemo na neki njegov „lako prepoznatljiv i pojednostavljiv aspekt“, uspijevamo samo da ga pretvorimo u lažni problem. BEYOND BEEF je eksponat A.
Ovo ne oslobađa industriju govedine. Stotine promišljenih glasnogovornika (mnogi od njih u industriji govedine) priznali su da postoje ogromni problemi s fabričkom poljoprivredom goveđeg mesa. Ali postoje i hiljade rančera koji su oduvijek uzgajali stoku na tradicionalniji, humaniji, ekološki odgovorniji način. Osim toga, hiljade drugih su nedavno usvojile kontroverzne prijedloge Holističkog upravljanja resursima Allana Savoryja i pokazale vrlo korisne rezultate za životnu sredinu. Rifkin je ignorisao sve to i uzima jeftine lonce na samu govedinu.
Dozvolite mi da navedem samo nekoliko primjera:
Rifkin ponavlja stari, umorni argument da je stoka odgovorna za glad u svijetu jer konzumira ogromne količine žitarica koje bi trebalo koristiti za ishranu ljudi. Prije svega, najmanje 80% nutrijenata koje konzumira goveda dolazi iz izvora koji nisu pogodni za ljudsku ishranu, kao što su trava, ostaci usjeva i žitarice oštećene vremenskim prilikama. Ako ove stočne hrane ne bi konzumirale stoke, izgubile bi se kao nutrijenti za ljudsku ishranu. Nadalje, da nije bilo preživača, preko milijardu jutara američke zemlje ne bi se koristilo za proizvodnju ljudske hrane jer je neprikladna za biljnu proizvodnju. Moja farma u Sjevernoj Dakoti nije atipična u tom pogledu.
Od 3,100 jutara na našoj organskoj farmi, preko 900 jutara je autohtona trava i to će uvijek ostati jer je zemlja previše krhka za proizvodnju usjeva. Da nije bilo naše stoke tih 900 hektara ne bi proizvodilo proteine za ljudsku ishranu. Štaviše, ni jedno zrno našeg žita se ne hrani za našu stoku. Pasu se na autohtonoj travi i hrane se sijenom lucerke (koja se uzgaja na zemljištu koje je previše krhko za godišnju proizvodnju usjeva), slamom od prosa (ostatak koji ostane nakon žetve zrna) i prosijavanjem žitarica (sjemenke korova i slomljena zrna sakupljena iz zrna). Farmeri i stočari se općenito odlučuju za takve strategije ishrane jednostavno zato što su jeftinije od ishrane žitom.
Rifkin nije svestan svega toga. On čak unosi novu boru u polemiku stoka protiv čovjeka: stoka je također odgovorna za beskućništvo! “Dok smo zbijeni zajedno u uskim urbanim hodnicima,” piše on, “gotovo 29% kopnene mase Sjedinjenih Država trenutno se koristi kao pašnjak, prvenstveno za ishranu stoke.” Rifkin priznaje da se urbana prenaseljenost događa prvenstveno duž obale, dok su područja za ishranu stoke uglavnom zapadno od Misisipija. Ipak, nikad mu ne pada na pamet da ima dovoljno prostora za urbano stanovništvo da se nasele u srednjim američkim državama uprkos prisustvu stoke. U krugu od pet milja od moje farme u Sjevernoj Dakoti, na primjer, ima više od dvadesetak napuštenih farmi. Zadnji put kad sam pogledao nijedna krava se nije uselila.
Dalje Rifkin tvrdi da je stoka odgovorna za ekološku katastrofu bez presedana. Goveda su “jedna od najrazornijih ekoloških prijetnji modernog doba”. Ovaj sveobuhvatni zaključak zasniva se na tvrdnji da je stoka odgovorna za krčenje šuma, prekomjernu ispašu, zagađenje i potrošnju vode, te globalno zagrijavanje.
Jasno je da je stoka doprinijela ovim problemima, ali teško da je kriva stoka sama po sebi. Goveda nisu trajno u braku sa tovilištima i prašumama. Stoka bi se mogla (i trebala) vratiti na zemlju. Raspršena na raznovrsnim farmama, stoka bi mogla da pretvara ostatke useva u ljudsku hranu. Njihov stajnjak bi mogao zadovoljiti veliki dio potreba za plodnošću tla.
Štaviše, farmeri širom svijeta pokazuju da stoka može biti jedan od naših najvažnijih resursa za očuvanje. Na primjer, stočno đubrivo (koje Rifkin naziva „organski OTPAD”) jedan je od najvrednijih i najefikasnijih izvora za izgradnju organske tvari i plodnosti u tlu. Pravilno kompostiran, stajnjak je jedan od ekološki najbenignijih izvora gnojiva. Kada bi se u potpunosti iskoristio, drastično bi se smanjilo korištenje sintetičkog dušika, poznatog kao jedan od glavnih izvora nitrata u vodi. Budući da tlo bogato organskom tvari apsorbira i zadržava više vode, stajnjak također može smanjiti potrebu za navodnjavanjem i smanjiti eroziju tla uzrokovanu otjecanjem vode. Hiljade farmera i rančera sada koriste stajnjak za postizanje ovih ciljeva. Nadalje, trava je jedan od najefikasnijih načina za obnovu tla. U južnoj Italiji i Libanu, gdje je tlo teško erodirano zbog kontinuirane proizvodnje usjeva, polja su zasađena travom kako bi se proizvelo sijeno za stoku kao sredstvo za obnavljanje tla. Na mnogim evropskim farmama polja se redovno rotiraju u travu za ispašu stoke kao trajno sredstvo za izgradnju i očuvanje tla. Osim toga, kao što je Allan Savory uvjerljivo pokazao, “utjecaj stada” je važan dio prirodnog sistema biljne proizvodnje.
Prema Rifkinu, goveda su takođe glavni uzrok globalnog zagrevanja. Ali metan je jedini gas staklene bašte koji se legitimno može pripisati stoci. Ostale emisije su posljedica specifičnih praksi upravljanja koje nisu bitne za proizvodnju govedine. Ove emisije se stoga mogu zatvoriti bez eliminacije stoke. A ako je metan krivac, moramo skrenuti pažnju na druge izvore. Močvare su izvor 21% svih emisija metana. Uzgoj riže čini 20%. Sve domaće životinje zajedno čine samo 14% ukupne emisije metana. a goveda SAD čine samo 1.1%.
Ironično, goveda indirektno smanjuju emisiju metana. Spaljivanje biomase i odlaganje organskog otpada na deponije čini 17% emisije metana. Da nije bilo stoke koja je konzumirala tone ostatka krompira, otpada iz konzerve kukuruza, pulpe šećerne repe, prosijanih žitarica, ostataka uljarica, žitarica od pivara i mlinara, i ovi otpad bi se vjerovatno spaljivao ili bi završio na deponijama. Drugim riječima, uklanjanjem stoke bi se samo jedan izvor metana zamijenio drugim. U međuvremenu bismo izgubili proteine za ljudsku ishranu.
Konačno, rečeno nam je da „milioni umiru od [jedenja] govedine hranjene žitaricama“. Rifkin tvrdi da konzumacija govedine nužno povećava holesterol. Neistinito. Naučnici se sada slažu da skromne količine nemasnog crvenog mesa ne povećavaju holesterol. Štaviše, dr. Maria Linder, nutricionistkinja i biohemičarka na Državnom univerzitetu Kalifornije, predlaže drugačiji scenario. Možda je nedostatak stočnog gnojiva (bogatog mikronutrijentima) na našim poljima razlog za nedostatak važnih mikronutrijenata u našoj hrani. Budući da neki od ovih mikronutrijenata povećavaju sposobnost tijela da izbaci kolesterol, dr. Linder vjeruje da nedostatak ovih mikronutrijenata može biti izvor našeg problema s holesterolom koliko i količina holesterola koju unosimo. Ako je u pravu , rješavanje stoke bi opet moglo biti slučaj stvaranja samog problema koji pokušavamo riješiti.
Potencijalna tragedija Rifkinove knjige je u tome što bi se njen nedostatak kredibiliteta mogao preliti na vredne pojedince i grupe koji su posvećeni prikupljanju činjeničnih podataka i razvoju efikasnih koalicija za promene. Prava promjena dolazi kada farmeri, rančeri, ekolozi, aktivisti za hranu i predstavnici prehrambene industrije sjede za istim stolom kako bi se pozabavili stvarnim problemima i iznašli praktična rješenja koja su dobra za ljude, dobra za životinje i dobra za zemlju. Ima malo glamura u tome, samo težak, mukotrpan rad. Humano društvo Sjedinjenih Država ističe se kao jedna od vodećih organizacija koje se bave takvim poslovima kada su u pitanju životinje.
Jedan od načina da se prevaziđe Rifkin je da nazovete Humano društvo i saznate šta se zaista dešava.
[Bio: Dr. Kirschenmann je menadžer porodičnih farmi Kirschenmann, biodinamičke farme od 3,100 hektara u južnoj centralnoj Sjevernoj Dakoti. On također služi kao predsjednik Farm Verified Organic (FVO) i predsjednik Udruženja za proizvodnju organske hrane Sjeverne Amerike (OFPANA).] Izvorno objavljeno u Prirodno zdravlje Časopis. Ovaj članak je poštena upotreba prema zakonu o autorskim pravima u SAD-u jer je (1) nekomercijalan, (2) transformativne prirode i (3) ne konkurira originalnom djelu i ne može imati negativan utjecaj na njegovo tržište.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati