Marina Martinez je bila zauzeta pripremajući svoje ćerke za školu jednog jutra u avgustu 2004. i tako je propustila izveštaj na radiju da je kolumbijska vojska ubila tri gerila u njenoj rodnoj provinciji Arauka. Jedan od njih bio je njen suprug Alirio, popularni regionalni predsjednik ANUC-a, seljačkog saveza. Tada je Isaias Jaimes, porodični prijatelj i borac za ljudska prava, došao da joj kaže užasne činjenice. Isaias je bio sa Alirijem, prenoćio u kući nakon sastanka lokalnih lidera CUT-a, sindikalne konfederacije. Zatim su došli vojnici i zarobili petoricu iz njihove grupe. Ubili su trojicu svojih zarobljenika – Alirija, Lionela Goyenechea i Jorgea Eduarda Prieta – i podmetnuli im oružje i žice na njihova tijela.
Nakon kampanje, Ured državnog tužioca je proveo istragu u kojoj je priznato da su trojica ubijenih bili nenaoružani. Marina je svjedočila o svom mužu. „Rekla sam im da nikada nije nosio pištolj i da je miroljubiv“, rekla je. Ali uprkos ovoj pobjedi za istinu, brutalni progon Araucinih društvenih organizacija se nastavlja.
Ključni razlog je ta moćna riječ od tri slova: ulje. Arauca je dom naftnog polja Caño-Limón iz kojeg se nafta crpi na Karibe, a zatim šalje u SAD. Naftovod je mnogo puta bombardovan od strane levičarskih gerilaca, a kolumbijska vlada je masovno povećala svoje vojno prisustvo, koje je pojačano američkim specijalnim snagama. Sada svaki sindikalac ili vođa zajednice može biti meta kao 'gerilac'.
Prošle sedmice posjetio sam Saravenu radi preliminarnog saslušanja Tribunal Permanente de Los Pueblos (TPP) čiji su domaćini Araucine društvene organizacije kako bi optužile transnacionalne korporacije, kao što su Occidental Petroleum, Repsol i BP, koje eksploatišu kolumbijsku naftu bez obzira na živote i slobodu svojih ljudi. Tenkovi su bili stacionirani na putu izvan grada, bilo je naoružanih trupa i bunkera na svakoj glavnoj ulici, a centralni trg je bio pust.
Tribunal je obilježio osmu godišnjicu bombardiranja sela Araucan Santo Domingo, kada je kolumbijski vojni helikopter, kojim je upravljala posada zaposlena u Occidental Petroleumu, bacio američku kasetnu bombu u kojoj je poginulo 11 odraslih i 7 djece.
Razgovarao sam sa Isaiasom Jaimesom u regionalnom sjedištu ANUC-a. Na ulazu u zgradu ponosno stoji veliki portret njegovog ubijenog prijatelja. Isaias je objasnio da su se Araukine društvene organizacije prvi put razvile 1970-ih kroz seljačke paracivicos (štrajkovi i blokade) tražeći bolje obrazovanje, zdravstvo i puteve. Otkriće nafte 1980-ih dovelo je do raseljavanja zajednica, degradacije životne sredine, pojačane gerilske aktivnosti i intenzivirane represije od strane države i podrške desničarskim paravojnim jedinicama. Ovo se pogoršalo 2002. godine, sa politikom 'demokratske sigurnosti' novoizabranog predsjednika Uribea. U novembru te godine vojnici su opkolili Saravenu i odveli 2000 ljudi na lokalni stadion na ispitivanje. Isaias je bio među 50 osoba optuženih nakon onoga što je vojska nazvala svojom 'herojskom operacijom' i proveo je 18 mjeseci u zatvoru.
Tokom 2006. godine vojnici su izvršili četiri masovna pritvora u pokrajini, uhvativši sindikalce i razne organizatore zajednice, uključujući ulične prodavače i borce s bikovima.
Dvojica sindikalaca koji su preživjeli vojni napad u avgustu 2004. i dalje su u zatvoru nakon suđenja za 'pobunu'. Samuel Morales je nastavnik i regionalni predsjednik CUT-a, a Raquel Castro je organizator ASEDAR-a, sindikata nastavnika.
Kolumbija je najopasnije mjesto na svijetu za sindikalizam, a u Arauci može biti posebno opasno biti član sindikata nastavnika. 19 pripadnika ASEDAR-a ubijeno je od strane paravojnih formacija u proteklih pet godina. Juan Luis Granados, regionalni predsjednik sindikata, provodi mnogo vremena procjenjujući prijetnje smrću upućene njegovim članovima. 150 je moralo da napusti region. Huan je objasnio da su nastavnici često vođe svog lokalnog stanovništva juntas de acción communales (susjedski odbori).
„Lokalni guverner kaže da smo sami krivi kada nas ubiju i da samo podučavamo. Ali mi imamo etičku i moralnu odgovornost da budemo i lideri zajednice. Situacija je veoma sumorna. U Arauci imamo paravojnu grupu tzv Blizanci (The Twins) koja se čak i ne pretvara da podržava vladin takozvani paravojni proces demobilizacije. Međunarodna podrška nam je veoma važna. Bez toga ne bismo bili živi†.
Organiziranje među naftnim radnicima je također opasno. 105 članova USO, sindikata naftnih radnika, ubijeno je u Kolumbiji od 1988. godine, a mnogo više njih je otjerano u egzil. USO se opire Uribeovom neoliberalnom planu da djelimično privatizuje Ecopetrol, državnu naftnu kompaniju. Član nacionalnog komiteta USO Edgar Majica rekao mi je da, uprkos eskadronima smrti, sindikat ima neke članove u privatnom naftnom sektoru. Međutim, jedina naftna transnacionalna kompanija u kojoj nema članstvo je BP u britanskom vlasništvu, koji upravlja dva naftna polja u Casanareu. Pogodno za BP, sindikalni organizatori se ne usuđuju da uđu u pokrajinu. Ranije ove godine BP je postigao vansudsku nagodbu od više miliona funti sa grupom kolumbijskih farmera nakon što su pokrenuli sudski postupak protiv kompanije u Britaniji. Oni su naveli da je kompanija BP Exploration Company (Kolumbija) “imala koristi od uznemiravanja i zastrašivanja koje su vršile kolumbijske paravojne formacije koje je zaposlila vlada”. Dodatno na bijedu Araucinog naroda, ove godine je doživjela jedinstvenu ogorčenu borbu za teritoriju između dvije gerilske vojske – ELN-a, koji je formiran u provinciji 1960-ih i FARC-a, koji je jača snaga. nacionalno. Isaias je bio iskren o ovom sukobu.
„Nikad nisam mislio da će doći do ove tačke. To je zbog tvrdoglavosti obje strane. Ubijeno je 400 ljudi – gerilaca i civila. To je uticalo na društvene organizacije jer nam je često nesigurno otići na selo. Mnogi ljudi su raseljeni i otišli su preko granice u Venecuelu ili u druge dijelove Kolumbije. Jedini korisnik je država koja planira da ovdje rasporedi još više vojnika kako bi ljudima pružila 'sigurnost'. Tako da očekujemo još hapšenja i kršenja ljudskih prava†.
Tračak nade za zemlju je ponuđen u maju kada je Carlos Gaviria, kandidat alternativnog demokratskog Poljaka, osvojio 22 posto glasova na predsjedničkim izborima. Bio je to prvi put da je kandidat lijevog krila došao na drugo mjesto. Iako je Uribe reizabran sa velikom razlikom, 55 posto biračkog tijela bilo je suzdržano. Većina onih koji nisu glasali ili nisu registrovani za glasanje bit će iz dvije trećine stanovništva koje živi ispod granice siromaštva. Kao iu Venecueli i Boliviji, oni se mogu mobilisati da se bore za bolji život. Međutim, potrebna je međunarodna solidarnost kako bi se spriječilo ponavljanje scenarija iz 1980-ih kada je FARC proglasio prekid vatre, a paravojne snage su odgovorile istrijebljenjem na hiljade članova lijeve stranke Patriotske unije.
Deyanira Saldarriaga je organizatorica ženskog udruženja Araucan. Njegova uloga uključuje podršku ženama koje su bile silovane i zlostavljane od strane vojske. Ona je optimistična u pogledu izgleda za oštećene, ali nepokolebljive društvene organizacije u Kolumbiji.
„Osjećam da ima nade jer ima toliko ljudi sa znanjem i liderskim vještinama“, rekla je. „Moramo da radimo zajedno.
--------------
PPT će održati tribunal za sektor nafte i gasa u Kolumbiji od 3. do 5. avgusta 2007. Ovo je treća godišnjica vojnog ubistva trojice vođa društvenih pokreta u Arauci. PPT je pozvao organizacije podrške u matičnim zemljama tri najveće korporacije – Occidental (SAD), Repsol YPF (Španija) i BP (Velika Britanija) – da održe preliminarne javne rasprave uoči punog suda. Od Kampanje solidarnosti Ujedinjenog Kraljevstva Kolumbije zatraženo je da sazove preliminarnu raspravu o BP-u i savjetuje se o najboljem obliku za takav događaj. Ukoliko ste zainteresovani kontaktirajte: [email zaštićen]
john hunt
Ovaj članak se pojavljuje u britanskom socijalističkom dnevniku Zornjača: www.morningstaronline.co.uk
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati