'Sistem je namješten.' Već smo znali da kandidat sa najvećim udelom nacionalnih glasova ne postaje uvek predsednik SAD; da trka za Bijelu kuću ignoriše tri četvrtine država, u kojima se ishod izbora čini unaprijed; da je skoro šest miliona Amerikanaca sa krivičnim dosijeima izgubilo pravo glasa; da 11% potencijalnih birača nemaju lična dokumenta potrebna za glasanje; da izborni sistem dvjema glavnim strankama daje odlučujuću prednost. Niti nismo bili svjesni da novac, mediji, lobiji i restriktiranje narušavaju demokratski proces (1).
Ali ima još toga na ovim izborima: osjećaj koji prevazilazi partijske podjele, bijes koji je na izborima izrazilo 12 miliona ljudi koji su glasali za senatora Bernija Sandersa i 13.3 miliona pristalica republikanskog milijardera Donalda Trumpa. Smatraju da je sistem namješten jer su političari, i republikanci i demokrate, pokrenuli ratove na Bliskom istoku koji su osiromašili SAD, a da nisu donijeli pobjedu. Namješteno, jer većina stanovništva i dalje plaća posljedice ekonomske krize koja ništa nije koštala one koji su je izazvali. Namješteno, jer je predsjednik Obama razočarao ogromne nade u promjenu koje je stvorila njegova kampanja iz 2008. godine. Namješteno, jer republikanski glasači vidjeli su malu razliku nakon što su se mobilizirali da preuzmu kontrolu nad dva doma u Kongresu 2010. i 2014. Sistem je namješten jer se ništa ne mijenja u Washingtonu, jer se Amerikanci osjećaju lišeni njihove zemlje od strane oligarhije koja ih drži u preziru , jer nejednakost raste, a srednju klasu opsjeda strah.
Izbori su tobože tako dobro počeli. Sa demokratske strane, stranačka nominacija Hillary Clinton je trebala biti 'cakewalk', dinastička sukcesija uz pomoć Obame, ali se pretvorila u borbu protiv sedmogodišnjaka Sandersa. Iznenadio je sve tako što je antikapitalističkom kampanjom uspješno mobilizirao milione birača među mladima, seoskim stanovništvom i radničkom klasom. A novac nije bio prepreka: prikupio je ogromne sume od miliona malih donacija, zaobilazeći jedan od najomraženijih načina na koji se namešta američka politika (2). Ovaj iznenađujući ishod djelovao je utoliko više obećavajući jer je Donald Trump također potrošio daleko manje na svoju primarnu kampanju od nekoliko republikanskih protivnika koje je slomio.
Povici protiv vlade karakterizirali su većinu prethodnih predsjedničkih kampanja, ali danas čak i konzervativni birači pozivaju na veću intervenciju države u ekonomiji. Višegodišnje homilije o smanjenju budžeta za socijalnu skrb, 'reformi' penzija i smanjenju naknada za nezaposlene nisu dio Trumpovog programa. A o slobodnoj trgovini – centralnoj temi njegove kampanje – želi da pokida ugovore o kojima je pregovarao njegov demokrat i Republikanski prethodnici i nameću carine američkim kompanijama koje se kreću u offshore. Štaviše, i on i Hilari Klinton se slažu da bi vlada trebalo da finansira veoma skupu rekonstrukciju saobraćajne infrastrukture u zemlji (3). Dakle, dvostranački globalistički konsenzus je razbijen. Korporativna Amerika je, svojim cinizmom i pohlepom, uništila pretvaranje automatske veze između svog prosperiteta i prosperiteta zemlje (4).
Čak i ako je Clinton obećala da će svom suprugu Billu (glavnom arhitektu skretanja Demokratske stranke udesno prije 25 godina) povjeriti važne ekonomske zadatke, stranka više ne liči na onu koju je par napravio kada su posljednji put zauzeli Bijelu kuću. Demokratski birači su više ljevičarski i manje ih privlače prilagođavanje republikancima: izraz 'socijalizam' ih više ne uznemirava. Hilari je morala da učini ustupke Sandersovim pristalicama u vezi sa četiri ključna aspekta zaokreta 'novih demokrata' udesno iz 1990-ih: sporazumi o slobodnoj trgovini, veliki porast zatvorske populacije, finansijska deregulacija i ograničenje plata.
Razbijanje kamenih ploča
Trumpove kritike protiv meksičkih imigranata i islama, njegov seksizam i njegova rasistička izgovaranja izazivaju takvo gađenje da druge stvari koje kaže ponekad ostaju neprimijećene. Ipak, kada je riječ o socijalnoj potrošnji, trgovinskoj politici, pravima homoseksualaca, međunarodnim savezima ili prekomorskim vojnim angažmanima, Trump je toliko odlučno razbio kamene ploče republikanaca da je teško zamisliti da se lideri GOP-a u skorije vrijeme povuku po bilo kojem od ovih pitanja. Osim ako ne namjeravaju definitivno žrtvovati 'svoju' bazu, koja je već nagovijestila svoje nestrpljenje glasanjem na predizborima za kandidata koji nije poznat po tome što je izvlačio šake, čak ni kada se govori o svojoj stranci. 'Naši političari', kaže Trump, 'agresivno su vodili politiku globalizacije. Globalizacija je finansijsku elitu koja donira političarima učinila veoma bogatom. Ali to je ostavilo milione naših radnika samo bez siromaštva i boli u srcu.' Ovo je pikantno zapažanje milijardera koji svoje vrijeme dijeli između penthausa na Menhetnu i svog privatnog aviona, ali to nije loš sažetak.
Sve ovo može sugerisati da je, ipak, sistem nije namešteno - to, kako je nedavno predložio Francis Fukuyama Spoljni poslovi, Američka demokratija is funkcionira, budući da reagira na bijes naroda, komplikuje planove dinastije Clinton, ponižava republikanske barone i stavlja pitanja nejednakosti, protekcionizma i deindustrijalizacije u središte izbora (5).
Možda zvuči i zvono za dvije političke obmane. Vremenom je Demokratska stranka postala oruđe obrazovane srednje klase i profesionalaca, ali je zadržala ogromnu većinu glasova crnaca i latinoamerikanaca pokazujući znakove svoje 'raznolikosti'. I uz podršku sindikata, zadržala je izbornu bazu radničke klase. Ipak, njena vizija napretka je prestala da bude egalitarna: ona je ponekad individualistička i paternalistička ('trudi se više'), a ponekad meritokratska ('uči više'), ali ne nudi budućnost perifernoj Americi u srcu zemlje koja je, daleko od obale, ostaju odsječeni od prosperiteta velikih svjetskih gradova. Ova Amerika svjedoči nestanku industrijskih poslova koji su dugo bili oslonac srednje klase sa malo fakultetskog obrazovanja, ali sigurnim u svoju budućnost.
Prije Trumpa, Republikanska stranka im je imala malo toga da ponudi. Prioriteti stranke bili su smanjenje poreza na preduzeća i omogućavanje im da izvoze kapital i da eksternalizuju proizvodnju. Ali govoreći o zemlji, vjeri i moralu radnicima i bijelom proletarijatu, i ohrabrujući američko srce da vjeruje da je njihov pad uzrokovan razmaženim manjinama i arogantnim intelektualcima, konzervativci su osigurali da određene žrtve njihove ekonomske i poslovne politike služe kao njihova izborna kanonska hrana godinama (6).
Trumpova popularnost kod ovih ljudi djeluje drugačije. On jedva da govori o Bibliji i 'tradicionalnim vrijednostima', a insistira na odbrani industrije i opozivanju trgovinskih sporazuma. Clinton nije učinio malo da povrati naklonost mnogih svojih glasača kada ih je strpala u 'korpu žalosnih' koji su 'rasisti, seksisti, homofobični, ksenofobični, islamofobični'. Ponudila je ovu dijagnozu na akciji prikupljanja sredstava u New Yorku pred 'korpom' ljudi koji su sigurno bili vrijedni divljenja, jer su mnogo platili da je čuju kako govori.
Da li je moguće da će izbori značajni po takvim ideološkim poremećajima — pa čak i željom da se preokrene čitava jabuka — ipak donijeti pobjedu status quo kandidata? Da, pošto je Tramp autsajder koji je još više omražen od nje. I to bi, u konačnici, mogao biti glavni način na koji je sistem namješten. SAD nisu jedinstvene u tome. Francuska bi sljedeće godine mogla doživjeti nešto slično: bijes naroda na globalizaciju, društvenu segregaciju i povlađivanje elita, ali to se mijenja političkom igrom čiji žalosni rezultat nepogrešivo slijedi pravilo prepečenog tosta.
Budući da od Clintonove neće doći ništa neočekivano jer je okružena stručnjacima, anketarima i PR-ovcima, i sve izračunava na djelić inča, Trump je uzdrmao stvari tako što je odbacio utvrđenu strategiju svoje stranke.
Reizbor Baracka Obame 2012. iznenadio je republikansko vodstvo. Zaključili su da bi za pobjedu morali smanjiti izbornu prednost demokrata među crnačkom zajednicom — iako ovdje Clinton ima manje kupovine od Obame — a posebno među Hispancima, koji predstavljaju rastući postotak stanovništva. Kako su Latinoamerikanci često bili otuđeni restriktivnom imigracionom politikom republikanaca, stranka je smatrala da bi trebala pokazati više otvorenosti i ponuditi amnestiju nekim ilegalnim imigrantima. Teoretski, budući da izborna lojalnost nije kodirana DNK, ništa ne sprječava Hispanoameričkog Amerikanca da glasa za pravo ako se protivi abortusu ili se protivi plaćanju poreza. Poljski, italijanski i litvanski imigranti su glasali za demokrate sve dok svoju podršku nisu prebacili na republikanca Ronalda Reagana; 2000. godine 70% muslimana je podržalo Georgea W Busha, ali osam godina kasnije 90% je glasalo za Obamu (7).
Podsticanje straha od imigranata
Umjesto da traži nekoliko glasova latino i crnog biračkog tijela, koji su neprijateljski nastrojeni prema republikancima, Trump je odlučio da se usredotoči na povećanje svoje prednosti među bijelcima ne-Hispanjona. Oni su možda sve manji postotak stanovništva, ali su i dalje činili 74% biračkog tijela 2012. Da bi mobilizirao ovu grupu, posebno fizičke radnike i zaposlenike sa niskim fakultetskim obrazovanjem, Trump je podstakao strah od priliva imigranata koji ugrožavaju sigurnost i gubljenje nacionalnog identiteta, i kucanje o industrijskoj renesansi ('Učinite Ameriku ponovo velikom'). Takva retorika odjekuje društvenim grupama koje demokratski establišment uglavnom zanemaruje, jer ih ne povezuje s digitalnom modernošću ili demografskom raznolikošću, vjerovatno zato što računa da se te grupe bore u kulturi i univerzumu čiji su dani odbrojani, a koji propadaju. i 'žalosno'.
Metropole imaju sve veći udio u američkom prosperitetu i proizvodnji ideja, ali će periferne države odlučiti o izborima. Već nekoliko mjeseci Kalifornija i New York su ostavljeni u hladu, jer je njihov rezultat – demokrata – već svima poznat, a izborna margina pobjede nije bitna. U međuvremenu Ohajo, Pensilvanija, Mičigen i Viskonsin su u centru pažnje, udvaraju im se jer su ishodi u ovim državama neizvesniji; slušaju se i žestoko im se udvaraju. A šta čuju kandidati? Da su ove države, čije je stanovništvo bjelje, starije i općenito manje obrazovano od prosjeka, izgubile stotine hiljada poslova zbog offshoring-a i konkurencije iz Kine i Meksika, da se industrijska pustošinja šire i da su od ekonomskog uspona manje koristile nego ostatak SAD-a. Trumpov jezik protekcionizma i anksioznosti ovdje dobro ide; Clintonu je teže prodati rekord predsjednika Obame.
Uskoro će možda doći vrijeme kada će se američki svjetski gradovi još više proširiti, a imigracija je pretvorila SAD u zemlju u kojoj su 'manjine' većina. Tada će demokrate možda moći bez srednjeg zapada radničke klase, kao što su ranije radile bez siromašnih južnjačkih belaca. Ali to vrijeme nije sada. Ove godine je i dalje previše rizično za Clintonovu stranku da grdi sve one koji loše reaguju na probleme koje su stvorile demokrate i da im sugeriše da traže obuku ili novu karijeru, ili da se presele. Jer, s Trumpom u ringu, demokrate više ne mogu biti sigurni da su jedino izborno utočište za ono što je ostalo od baze radničke klase. Clinton, personifikacija političke elite koja je više od četvrt stoljeća vodila radničku klasu ka katastrofi, stoga mora voditi računa o ljudima čija je ekonomska sudbina ugrožena i koji su užasnuti gubitkom društvenog statusa. Njen CV je bez premca, ali čini se da u 2016. mnogi Amerikanci žele da odustanu od čitavog sistema i koriste štap dinamita po imenu Donald Tramp da to urade.
Odjednom je patilo belo stanovništvo ponovo bitno, i istražuje se kao što je crni lumpenproletarijat bio pre pola veka. I otkrivamo da se očekivani životni vijek smanjuje za rudare iz Appalachia, uzgajivače duhana u Virdžiniji, sve one koji su bili prisiljeni promijeniti posao i postati zaštitari u Walmartu uz trećinu svojih bivših plaća. Očekivani životni vek belaca koji nemaju fakultetsko obrazovanje sada je skoro 13 godina niži nego za njihove kolege sa univerzitetskim obrazovanjem (67.5 godina u poređenju sa 80.4); a za žene nešto više od deset godina (73.5 prema 83.9). Zalagaonice i prodavnice čekova više se ne nalaze samo u crnim getima, a isto važi i za mlade samohrane majke o socijalnoj pomoći, visokom stepenu gojaznosti, zavisnosti od droga i samoubistava. Za ovu populaciju, Clintonovo 'iskustvo' i njeno poštovanje prema načinu na koji Washington funkcionira, nisu nužno prednosti.
Šta će za njih značiti 'postindustrijska' budućnost kada se svi rudnici uglja zatvore, kada vozači taksija i kamiona budu zamijenjeni Google vozilima bez vozača, kada su službenici supermarketa svi skeneri bar kodova, a roboti rade ostalo raditi? Hoće li svi postati programeri? Osoblje na čekanju? Samozaposleni biciklisti koji dostavljaju hranu za aplikaciju za pametne telefone, iznajmljivači Airbnb soba za turiste, organski vrtlari ili pomoćnici u kući? Clinton ne reaguje na ovu zabrinutost; ona to vjerovatno vidi kao odbijanje napretka. Trump o tome govori, pokušavajući navesti ljude koji su uplašeni grubošću njegove ličnosti i nedostatkom znanja da razmisle 'Šta imaš za izgubiti?'
Namješten ili ne, uskoro ćemo znati da li je američki sistem postao toliko krhak da bi mogao popustiti čovjeku poput Trumpa. Ali ako još jedan teroristički napad, loš TV nastup ili otkrivanje kompromitujućih mejlova između sada i izbora drže Clintonovu podalje od Bijele kuće, to bi dokazalo ne samo da se stranka status quo ne može boriti protiv autoritarne desnice, već da ova druga crpi veliki dio svoje energije iz neuspjele politike neoliberalne ljevice.
(1) Za detaljniju analizu pogledajte Serge Halimi i Loïc Wacquant, 'Demokratija u američkom stilu' i Benoît Bréville, 'Zašto Gruzija nije na pameti Obami" Le Monde diplomatique, Englesko izdanje, decembar 2000. i oktobar 2012. godine. Vidi također Elizabeth Drew, 'Velike opasnosti za naredne izbore" New York Review of Books, 21. maj 2015.
(2) Prema istraživanju javnog mnijenja sprovedenom krajem maja 2015. godine, 84% Amerikanaca smatra da novac igra preveliku ulogu u političkom životu zemlje, 85% smatra da bi finansiranje kampanja trebalo u potpunosti da se revidira ili suštinski promeni, a 55% da njihov političari uglavnom promovišu interese grupa koje ih finansiraju (The New York Times, 2. juna 2015.).
(3) Clinton je obećao da će potrošiti 275 milijardi dolara na transportnu infrastrukturu tokom pet godina; Tramp, duplo više. Vidi Janet Hook, 'Tramp troši svoju stranku na trošenje', The Wall Street Journal, Njujork, 19. septembar 2016.
(4) Vidi William A Galston,'Dvostruki politički udar za biznis', The Wall Street Journal, 19 jul 2016.
(5) Francis Fukuyama, 'Američki politički raspad ili obnova?" Spoljni poslovi, Njujork, jul-avgust 2016.
(6) Vidi Thomas Frank, Šta je sa Kanzasom?, Henry Holt and Co, New York, 2004. Vidi i Serge Halimi, 'SAD: lažni kulturni ratovi" Le Monde diplomatique, Englesko izdanje, maj 2006.
(7) Prema New York Times, 9-10. januara 2016.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati