Prije otprilike 130 godina, Josiah Strong, proslavljeni evanđeoski propovjednik i glavni ideolog američkog carstva, ponudio je oštar izbor 'inferiornim rasama' s kojima će se Sjedinjene Države susresti dok ispunjavaju svoju 'očiglednu sudbinu' preko mora. Njihova jedina nada bila bi 'spremna i povodljiva asimilacija' željama nove, 'neobično' vitalne i agresivne anglosaksonsko-kršćanske civilizacije koja je izbila iz Sjedinjenih Država. Asimiluj se ili umri — po Strongovoj terminologiji, postani 'izumrli' — to su bile jedine alternative za slabije rase u natjecanju za koje je Strong, koji u većini slučajeva nije bio obožavatelj Charlesa Darwina, vjerovao da je to takmičenje koje se može opisati samo kao 'opstanak najjačih'.
U istom istorijskom trenutku, Francuska je definisala svoje imperijalne i nacionalističke identitete, zasnovane na konceptu „asimilacije” republikanskom konsenzusu zasnovanom na liberté, egalité i bratstvo. Za one koji se smatraju pravim Francuzima (vrais français) — od Bretanje do baskijskih regija, od germaniziranog Mozela do italijanskog govornog područja Savoie — bezbroj različitih etničkih i regionalnih identiteta mogao bi se podvesti u građanina i njegovu voljenu republiku.
Overseas, preko mora, u francuskim kolonijama, izbor je bio mnogo oštriji. Dok je službeni cilj francuske kolonijalne politike, posebno u Alžiru, bila 'asimilacija' muslimana u modernu francusku kulturu, u praksi su dvije zajednice bile uglavnom odvojene. Baš kao i danas u urbanim područjima Francuske, praktično nije bilo miješanja između evropskog i muslimanskog stanovništva. Nedavni opis u francuski dnevnik Liberation mogao (sa manjim izmjenama) opisati bilo koje doba: 'Putevi ljudi citirano a od diplomaca elitne Škole nacionalne administracije nikada ne prelaze.’ Umjesto toga, Strongova opomena da se krotko asimiliraju ili umru bila je stvarnost s kojom su se poraženi suočili. Otpor je, kako se kaže, bio uzaludan, osim po cijenu miliona života.
Na prijelazu iz XNUMX. stoljeća veliki broj koloniziranih je počeo da migrira u svoje autre mère — Francuska — da radi na poslovima koje Francuzi, suočeni s velikim nedostatkom radne snage, nisu željeli da rade. Nije iznenađujuće da je republikanski ideal jednakosti svih građana ostao daleki san. Zaista, binarne i hijerarhijske podjele francuskog kolonijalizma samo su se pojačale u matičnoj zemlji. Eto, opasnost da vrais français mogao biti kontaminiran zaostalim i (čak i danas po mišljenju ministra unutrašnjih poslova i vera Nicolasa Sarkozyja) ne-potpuno ljudskim Drugim, bio je utoliko veći. Zaista, republikanski ideali slobode i jednakosti, kada su ih usvojili imigranti iz kolonija, ugrozili su i francusku vlast u inostranstvu i prevlast belaca kod kuće. Segregacija imigranata u geta, gdje bi ih mogle bolje nadzirati snage sigurnosti posebno stvorene za takve svrhe, činilo se djelotvornim rješenjem.
Politika nije uspjela. Posljednje dvije sedmice su razotkrile kako je stoljeće lažnih obećanja republikanske jednakosti proizvelo ono što je ništa manje autoritet nego što je francuski predsjednik Jacques Chirac opisao kao 'vladavinu mekog terora' i bezizlaznih života u predgrađa. Kako priznaje, takva situacija ne može a da mlade iz geta ne navede na 'bunu' svake generacije. Ono što je ovu najnoviju pobunu učinilo mnogo intenzivnijom od 'intifade gradova' prije jedne generacije je upravo to što se događa u kontekstu sporog, bolnog uključivanja Francuske u neoliberalni globalizirani poredak stvari.
Koliko god njeni pristalice verovali da je globalizacija istorijski bez presedana, ona se točnije shvata kao ekspanzija i pojačavanje procesa koji su rođeni u poslednjoj velikoj eri globalne integracije – onoj evropskog visokog imperijalizma u kojoj je oblikovan francuski republikanski identitet. Ono što savremenoj globalizaciji daje posebnu dezintegrativnu snagu, međutim, jeste način na koji ona slabi zaštitnu moć nacionalne države koja je donedavno delovala kao tampon (ma koliko problematičan) protiv 'asimilacije' čitavih društava u globalne ekonomske i kulturni poredak.
Prevedeno na francusku situaciju, to znači da vlada koja se stalno optužuje da predsjedava 'naduvanom državom blagostanja' zapravo ima sve manje sredstava na raspolaganju da potroši na vrste programa rekonstrukcije i poboljšanja koji se ponovno obećavaju stanovnicima predgrađa u nadi da će ugušiti sadašnje nasilje. Zaista, u Francuskoj kao iu većini zemalja, država je stalno primorana da bira između trošenja sve manjih resursa na rješavanje hitnih nejednakosti ili nastavljanja pružanja prihvatljivog nivoa usluga, u slučaju Francuske, milionima sitnoburžoaskih građana i penzionera. funkcioneri (državni službenici) koje samo nekoliko eura dijeli od prelaska na ekstremnu desnicu i u zagrljaj Nacionalnog fronta Jean-Marie Le Pen.
Kako je nedavno istakao francuski istoričar Emmanuel Todd u Le Monde, imigranti i sitna buržoazija, koji inače imaju 'duboko divergentne interese', zajedno su proizveli zapanjujuće 'ne' na referendumu o ustavu Europske unije, upravo zato što su i jedni i drugi vidjeli da Ustav tjera Francusku na neoliberalni put koji nije nimalo u njihovom interesu. Ali, kako su komentari ministra unutrašnjih poslova Sarkozyja na početku nasilja razotkrili, neoliberalna globalizacija ima gadnu naviku da pojača predrasude i sumnje koje alternativno njeguje i potiskuje francuska republikansko-nacionalistička ideologija.
U stvari, Sarkozyjev jezik ima još više smisla kada prepoznamo da, u sadašnjoj naprednoj eri globalizacije, poredak više nije 'asimiliraj ili umri', već (kao New York Times uvodnik je to opisao prije mnogo godina), 'dominiraj ili umri.' U ovom kontekstu nulte sume, odbijanje banlieues' Muslimansko stanovništvo da se 'spremno i pokorno asimilira' bilo u republikanski ili neoliberalni poredak, nije ostavilo snagama zakona i poretka malo izbora osim da ih (prijete da) očiste iz političkog tijela. Kako drugačije da pravi Francuzi zadrže neki privid svojih trideset pet sati radne sedmice i izdašnih penzija?
Ako globalizacija proizvodi mnoge ekonomske dileme, ona stvara kulturne krize ništa manje snažne u svojoj prijetnji statusu quo. Kao nedavni članak u oslobođenje tvrdio je, 'Francuski model' u kojem ljudi moraju 'zaboraviti svoj identitet' da bi asimilirali 'ne može preživjeti globalizaciju.' Ovo, naravno, nije nužno loša stvar. Decenije diskriminatornog asimilacionizma proizvele su, barem geografski, 'geto islam' koji se sada smatra primarnim tlom za razmnožavanje globalnih džihadista Al Kaide. Ali ako je nasilje u posljednje dvije sedmice otkrilo nešto pozitivno, onda je to koliko neuspješne ekstremističke muslimanske grupe značajno prodiru u urbanu kulturu mladih predgrađa. Islam onda nije problem; prije je problem u tome što većina stanovnika s predgrađa su muslimani i/ili crnci i zbog toga su diskriminisani tokom cijele historije Republike.
Muslimani bi mogli biti fizički getoizirani, ali stotine intervjua sa mladim tinejdžerima u francuskoj i američkoj štampi od početka nasilja daju upečatljivu sliku pobunjenika: oni se bune upravo zato što još uvijek sanjaju da budu prihvaćeni kao Francuzi, a ne zato što odustali su od takvog projekta. (Zaista, kako se definiše francuski identitet je svakako jedno ključno pitanje koje se ovdje traži). Nekoliko promišljenih francuskih komentatora čak tumači nasilje kao 'odbijanje marginalizacije' koje odražava duboko prihvaćanje temeljnih francuskih vrijednosti izraženih u 'spoj slobode i jednakosti'.
To bi moglo biti. Ali ako francusko društvo podržava Sarkozyjevo nastojanje da uništi nasilje čišćenjem geta od njihovih 'problematera', sljedeća 'intifada gradova' bi mogla biti u čast ne Marianne, francuskog nacionalnog amblema i personifikacije slobode i razuma, već Musaba al-Zarqavija i njegovih nasljednika.
Autorsko pravo 2005. Mark LeVine
Mark LeVine, profesor moderne bliskoistočne istorije, kulture i islamskih studija na Univerzitetu Kalifornije u Irvineu, autor je nove knjige, Zašto nas ne mrze: Podizanje vela na osovini zla (Oneworld Publications, 2005.). Njegova web stranica je www.culturejamming.org.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivač kompanije projekat Američko carstvo i autor Kraj kulture pobjede.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati