Na posljednjoj međunarodnoj konferenciji antiratnog pokreta odlučeno je da se sljedeći sastanak održi u Bejrutu u Libanu. Bilo je očigledno da nijedan izraelski aktivista ne može biti prisutan u Bejrutu na ovoj konferenciji, ali ja srdačno odobravam ovu odluku.
Od najveće je važnosti da se svjetski antiratni pokret ukorijeni u arapskom svijetu koji je prva linija imperijalističke ofanzive koja trenutno vodi dvije bitke, u Iraku i Palestini.
Izraelski, kao i sirijsko-libanski zakon onemogućavaju učešće na konferenciji u Bejrutu mojim izraelskim kolegama iz “Alternativnog informacionog centra” (AIC). Ipak je važno uspostaviti jasnu razliku. Arapska odluka koja se tiče Izraelaca proizilazi iz njihove legitimne borbe protiv normalizacije odnosa sa Izraelom, dok je izraelski zakon koji zabranjuje svojim građanima da putuju u arapske zemlje zasnovan na namjernoj politici koja nastoji spriječiti bilo kakvu saradnju među aktivistima; tačnije bilo koju vrstu saradnje čiji cilj nije „normalizacija“ (tj. stvaranje lažnog utiska mira i normalnosti) već saradnja u cilju koordinacije naših borbi protiv imperijalističkog rata, kolonijalističkog cionizma i okupacije na našim prostorima.
U ovom pismu želim da naglasim ovaj globalni rat, kao i antiratni pokret i centralnu ulogu palestinskog pitanja. Zašto je Palestina toliko važna u očima miliona aktivista u građanskom i političkom društvu. Zašto je u svakoj demonstraciji protiv neoliberalizma ili protiv rata palestinska zastava sveprisutna, mnogo više od iračke ili bilo koje druge zastave? Da li je to zato što je izraelska okupacija najvarvarskija ili ubilačka? Ne, nažalost, postoje situacije koje su i gore, poput one u Čečeniji gdje ruska vojska vrši pravi genocid.
Je li to zato što je palestinski nacionalni pokret izvor inspiracije za narode svijeta? Ne, postoje pokreti nacionalnog oslobođenja koji su efikasniji i bliži pobjedi od palestinskog pokreta.
Neki “prijatelji Izraela” će tvrditi da je centralno pitanje izraelsko-palestinskog sukoba potvrda antisemitizma antiratnih i antiglobalističkih militanata. Ne mogu prihvatiti ovu prilično klevetničku optužbu, znajući kako su naši pokreti u Evropi, Africi, Americi ili Aziji uvijek bili u avangardi borbi protiv rasizma uključujući naravno antisemitizam, što nije slučaj sa „prijateljima Izraela ”
Po mom mišljenju, središnji značaj palestinskog pitanja objašnjava se činjenicom da više od bilo kojeg drugog sukoba na našoj planeti koncentriše ulog globalnog rata koji je pokrenula Bushova administracija i njeni saveznici.
U stvarnosti, palestinsko pitanje je bilo laboratorija ovog rata. Sve metode, argumenti i opravdanja, sve slike i tehnike isprobane su u Palestini prije nego što su stavljene u praksu drugdje u svijetu. Ako pogledamo “kontrolne punktove” u Iraku, moramo primijetiti da su one kopije “kontrolnih punktova” u Palestini. Ako pogledamo i strašne slike mučenja u iračkim zatvorima, većina od njih su stare izraelske metode. Koncept unilateralizma, deklaracija da Ženevske konvencije i općenito politički poredak nakon Drugog svjetskog rata više nisu relevantni. Okvir Bushove nove strategije bio je u središtu izraelske politike u posljednjih deset godina. Ponovo, od 2. godine, Izrael vodi preventivni, globalni i permanentni rat protiv Palestinaca, koji su više od neprijatelja jer se doživljavaju kao “egzistencijalna prijetnja”.
Podseća li te na nešto? Neki pokušavaju da objasne sličnost između strategija Busha i Sharon kao rezultat “židovske zavjere” iza američkog predsjednika, manipulirajući njime da provodi politiku koja služi izraelskim interesima.
Međutim, postoji jednostavnije objašnjenje da je u posljednjih 15 godina grupa američkih, izraelskih i evropskih političara, stručnjaka, penzionisanih oficira i biznismena zajedno izradila novu viziju svijeta, novu globalnu strategiju nakon pada sovjetski blok.
Neki od njih su imali veze sa izraelskom strankom Likud. Poznati su kao neokonzervativci, a u raznim istraživačkim centrima i think tankovima razvili su koncept “islamističke prijetnje”, “sukoba civilizacija”, “globalnog preventivnog rata”.
Njihove glavne hipoteze su globalni politički poredak uspostavljen nakon pobjede nad fašizmom više nije aktuelan, da nova prijetnja više nije komunizam, "kraj istorije" već islamistički terorizam i da SAD imaju pravo zaštititi svijet od toga. prijetnja, da je Izrael u središtu ovog novog svjetskog rata i da bi američki unilateralizam trebao zamijeniti multilateralizam UN-a. Izraelski neokonzervativci su s Netanyahuom i njegovom bandom došli na vlast 1996. godine, pet godina prije dolaska na vlast u Washingtonu: zato se stiče utisak da američka administracija kopira izraelske metode. Izraelska politika protiv Palestinaca donekle je neka vrsta lokalne laboratorije za neokonzervativnu strategiju na globalnom nivou. Ova strategija se zasniva na rekolonizaciji svijeta, nametanju dominacije SAD-a i njihovih saveznika preko lokalnih kolaboracionista, čime se uspostavlja sistem globalnog aparthejda.
To je propalo u Palestini kao što se sada raspada u Iraku, zahvaljujući izuzetnom otporu naroda, čak i pred neograničenom vojnom moći.
To je po definiciji jednostrana strategija koja koristi preventivni rat u cilju neutralizacije budućih izazova njihovoj globalnoj dominaciji. Početkom 21. stoljeća više ne postoje lokalni sukobi, već lokalne bitke istog neokolonijalnog rata između s jedne strane američkog imperijalizma i njegovih saveznika i s druge strane naroda planete koji se opiru globalnom kapitalizmu i kolonijalnoj dominaciji.
Drugi razlog centralnog značaja palestinskog pitanja je taj što se linija fronta ovog globalnog, trajnog i preventivnog rata nalazi na liniji fronta gdje Izrael gradi zid aparthejda. Istočno od zida, u Qualquilyi i Tulkarmu, počinje osovina zla, “odmetničke države”; zapadno od zida, u Kfar Sabi i Zur Jigalu počinje Bushova civilizacija. Izrael je na prvoj liniji civilizacije u borbi protiv varvara, Palestina je u prvoj liniji gigantske armije naroda svijeta koji se bore protiv civilizacije MacDonald, Microsoft, Mitsubishi i Lagardère.
Zid nije samo zid aparthejda između Izraelaca i Palestinaca, on je univerzalni zid aparthejda koji dijeli svijet na dvije globalne društvene sile, koje vode rat do života, do smrti na planetarnoj razini. Postojanje ogromnog pokreta za globalnu pravdu i protiv rata, čak i unutar imperijalističkih država, ogroman je izazov strategiji aparthejda koja pokušava da dovede svijet u „sukob civilizacija“. To je također slučaj u Izraelu s postojanjem antikolonijalističkog pokreta, skromnog po veličini, ali ključnog u svom kapacitetu da u svojim svakodnevnim aktivnostima izazove uspostavljanje sistema aparthejda u ogromnim razmjerima i politiku trajne, preventivne i kolonijalni rat protiv palestinskog naroda.
Sve dok smo spremni da se borimo protiv kolonijalizma i okupacije, sve dok postoje vojnici koji odbijaju da služe u okupacionoj vojsci i muškarci i žene koji će se boriti za istinsku kohabitaciju, "ta ayush" između Jevreja i Arapa, šanse da izbegnu katastrofa za narode u regionu će se povećati.
NAPOMENA * Michel Warschawski je novinar i pisac i osnivač Alternativnog informacionog centra (AIC) u Izraelu. Ovdje prenosimo njegovo “pismo mojim drugovima svjetske koalicije antiratnog pokreta”, koje je objavio bejrutski dnevnik “A-Safir” 18. septembra 2004. godine tokom međunarodne konferencije antiratnog pokreta.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati