Bio sam užasnut kao i svi nad stilom i sadržajem potrage Donalda Trumpa za mjestom predsjednika SAD-a. Ni u jednom trenutku nisam bio u iskušenju da ga podržim. Nemam nameru da glasam za njega.
Ali nešto se dešava što treba objasniti. To nije trampizam, već anti-trumizam. Objašnjenja Trampizma su gotovo beskrajna. Niko ih nije mogao propustiti. Ne želim da raspravljam o tome šta je razlog za Trampizam – i nivo njegove podrške i činjenicu da se čini da je kandidat za teflon. Svaki put kada učini nešto nečuveno i dobije kritiku zbog toga, rezultat je izgleda da se njegovi rezultati u anketama dodatno povećavaju samo zbog kritika.
Ono o čemu se mnogo ne raspravlja je fenomen onoga što ću nazvati anti-trumpizmom. Naravno, normalno je da ima onih koji se protive izboru određenog kandidata. Ono što je neuobičajeno i potrebno je detaljnije razmotriti je zašto opozicija izgleda poprima gotovo histeričan ton, u kojem se nagoveštava da bi izbor Trumpa promijenio svijet (ili barem Sjedinjene Države) fundamentalno i trajno.
Postoji grupa doživotnih republikanaca koji kažu da kandidatura i postupci Donalda Trumpa toliko vrijeđaju njihov moralni senzibilitet da ni pod kojim okolnostima nisu mogli glasati za njega. Da je on izabran kandidat republikanske konvencije, bili bi primorani da učine nešto drugo osim da glasaju za republikance. To za neke znači da podržavaju navodnu novu listu s oznakom Nezavisni republikanci, za druge da se uzdržavaju od glasanja za bilo koga, a za treće čak glasaju za Hillary Clinton.
Ova grupa je vjerovatno prilično mala, iako uključuje neke vrlo istaknute konzervativne republikance kao što su mnogi povezani s National Review, dugo vremena glavni časopis koji govori u ime neokonzervativaca. Ova grupa Trampovu kandidaturu vidi kao katastrofu za Republikansku stranku, koja bi se mogla pokazati dugotrajnom.
Postoji mnogo veća grupa koja kaže da se mora učiniti sve što je moguće kako bi se spriječilo da Trump dobije nominaciju. I oni Trampovu kandidaturu vide kao katastrofu. Ova grupa manje naglašava moralnu sramotu Trampove kandidature, a više uticaj koji bi ona imala i na izbor republikanskog predsednika 2016. i na sposobnost republikanskih kandidata da osvoje senatorska mesta na nizu usko osporavanih izbora, te stoga većinu u Senatu.
Ove osobe se uglavnom mogu naći u takozvanom establišment mainstreamu Republikanske stranke. Poput moralno odbačenih, i ova grupa smatra da bi Trampova kandidatura imala dugotrajan negativan uticaj na Republikansku stranku, prvenstveno promjenom njenih unutrašnjih struktura i kadrova na ključnim pozicijama. Ova grupa je podijeljena na one koji podržavaju Teda Cruza kao prihvatljivu, iako manje nego savršenu alternativu, i one (manju grupu) koji podržavaju Johna Kasicha. Cruz je naravno postojanije daleko udesno od Trumpa, ali je mnogo predvidljiviji.
Čemu onda histerija? Mislim da je jasno da je Donald Tramp zaista kandidat koji nije pod kontrolom takozvanog establišmenta, koji ne zna šta bi on zaista uradio da je predsednik. Na primjer, u ovom trenutku postoji mnogo debata i zabrinutosti oko izbora zamjene za Antonina Scalia na Vrhovnom sudu. Ko zna koga bi Tramp izabrao i čiji bi savet (ako ikoga) tražio? To ne bi važilo ni za jednu drugu osobu izabranu za republikanskog kandidata.
Kada ovi kritičari kažu da bi Tramp kao kandidat transformisao Republikansku stranku u nešto sasvim drugačije od onoga što je bila do sada, verovatno su u pravu. Ono što je, međutim, najvjerovatnije je da će on slijediti program čajanke.
Pogledajte sve nagovještaje koje je iznio o svom stvarnom planu. On ne namjerava nigdje slati trupe na zemlju. On ne namerava da podrži takozvane sporazume o slobodnoj trgovini. On ne namjerava da opozove diplomatsko otvaranje prema Kubi niti sporazum sa Iranom. On je za dvodržavno rješenje u Izraelu/Palestini. Neće mijenjati socijalno osiguranje. Nije užasno zabrinut za pitanja poput abortusa. Njegovo posljednje ogorčenje zbog kažnjavanja onih koji abortiraju, kao i brzina kojom se odrekao kada je vidio negativnu reakciju koju su izazvale njegove primjedbe zapravo je dodatni dokaz o tome koliko mu je malo stalo do te teme. I što je možda najvažnije od svega, on je otvoren za povećanje poreza za istinski bogate. Zatvorite oči na trenutak i on zvuči sumnjičavo kao Hillary Clinton.
Naravno, postoji stvarna razlika između Trumpa i Clintonove. Najveća razlika je Trampova neprestana upotreba antimuslimanske retorike, dok Hillary Clinton svoju strategiju gradi oko privlačnosti ne samo ženama već i nebijelcima. Druga razlika je u tome što Trump svoj diskurs usmjerava na pitanje imigracije, što se posebno dopada takozvanim Reaganovim demokratama, koji su uglavnom bijeli i stariji glasači, ili nezaposleni ili u velikom strahu da će ostati nezaposleni.
Postoji i treća razlika. Kad god ga novinar ili čak navijač izazove na neki od ovih nagoveštaja, on odmah pokušava promijeniti temu ili ućutkati izazivača. Ili, ako ne uspije, povlači se na svoju nagovještajnu agendu. Očajnički želi nominaciju. Stoga je vrlo nedosljedan i vrlo pragmatičan. Ali upravo to brine establišment. Ne znaju šta će on zaista uraditi kao predsednik.
Dakle, antitrumpizam zaista ima racionalnu osnovu. Ali može li uspjeti? U ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da Trump neće imati potrebnu većinu glasova za republikansku nominaciju. Šta će onda biti na izborima? Hoće li Trump kao kandidat otuđiti dovoljno tradicionalnih republikanskih glasača da izgube svoju kampanju protiv demokratskog kandidata i republikanskih senatora u desetak država ili više, ili bolje reći privući još novih birača na republikanske karte, kako tvrdi, tek će se vidjeti.
Ali da li je Trampova kandidatura neopoziva katastrofa za Sjedinjene Države i/ili za Republikansku stranku? Čini mi se da je ovo veliko preterivanje, kako god da mislite o Trampu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati