Najmanje 42 osobe koje su protestirale zbog izgradnje policijskog centra za obuku od 85 hektara, vrijednog 90 miliona dolara u Atlanti, u državi Georgia, optuženo je za domaći terorizam. Dok se demonstranti uvijek plaše da će biti kriminalizirani zbog korištenja svog ustavnog prava na organizovanje protesta, optužba za domaći terorizam ima posebno zastrašujući efekat. Potez da se demonstranti optuže za domaći terorizam uslijedio je mjesecima nakon što je jedan demonstrant, Manuel Paez Terán (koji se zvao Tortuguita), ubijen od strane policije.
Širom Sjedinjenih Država vidimo a porast zakona koji nastoje ugušiti i kriminalizirati proteste. Od 2017. godine, Sjeverna Dakota razmatra niz zakona protiv protesta, uključujući i onaj koji dozvoljava državnom tužiocu da dovede policiju izvan grada kako bi odgovorila na proteste. U Južnoj Dakoti jedan zakon dozvoljava državi zabraniti proteste od 20 ljudi ili više u određenim okolnostima. 2021. godine, zakonodavci Oklahome usvojili su zakon o zaštiti vozači koji su udarali demonstrante. Zakonodavci na Floridi, Sjevernoj Karolini, Sjevernoj Dakoti i Tennesseeju također su razmotrili zakon koji štiti vozače koji udare demonstrante. Iako mnoge od ovih mjera nisu uspjele, činjenica da neki zakonodavci misle da je prihvatljivo da vozači udaraju ljude svojim automobilima samo zato što su iskoristili svoje pravo na mirno okupljanje iz Prvog amandmana je smiješna.
To nisu jedine države koje su razmotrile ili usvojile zakone koji kriminalizuju proteste. Od januara 2017. 45 država je razmotrilo 267 zakona koji ograničavaju pravo na protest, prema Međunarodnom centru za neprofitno pravo. Trenutno, najmanje 39 zakona ograničava pravo na protest, uključujući zakone koji ograničavaju gdje ljudi mogu protestirati, zakone koji obezbjeđuju imunitet za vozače koji štete demonstrantima, zakone koji donose kazne za proteste u blizini naftovoda i plinovoda i druge kritične infrastrukture, zakone koji nastoje imaju organizatore koji planiraju demonstracije koji su finansijski odgovorni za troškove protesta, zakone koji daju preširoke definicije nereda, itd. To nije greška; vidimo koordinirane napore da se ušutkaju neslaganja u svakoj državi, svakom gradu i svakoj jurisdikciji.
Moramo biti jasni da se antiprotestni zakoni ne odnose na sigurnost; oni su o utišavanju neslaganja. Oni su posebno dizajnirani da ušutkaju ljude koji su siromašni i ljude koji su crnci ili iz drugih marginaliziranih zajednica. Ako se ne odupremo takvim mjerama i učinimo sve što možemo da ih zaustavimo, vidjet ćemo eskalirajuće kampanje za ušutkavanje crnaca, obojenih ljudi, vjerskih manjina i drugih marginaliziranih grupa. Jednom kada se to dogodi, naše zajednice neće imati načina da osporavaju zakone koji regulišu mnoge na drugorazredni status.
O ovoj temi ima mnogo toga za raspakirati, pa hajde da počnemo ovdje: zašto ljudi uopće protestuju? U SAD-u često viđamo proteste kao odgovor na nasilje od strane bijelaca i nasilje koje počini policija, kao i kao odgovor na napore da se oduzmu prava ženama, obojenim osobama, LGBTQ osobama i vjerskim manjinama. Nacija je svjedočila protesti od obale do obale nakon što je Donald Tramp izabran za predsednika. Nakon što je uveo zabranu putovanja muslimanima, blokiranje migracije u SAD za ljude s muslimanskom većinom zemalja, došlo je do još jednog niza protesta. Svakako, došlo je do niza demonstracija kao odgovora na smrtonosne policijske pucnjave ili druge slučajeve nasilja koje je počinila policija. Ovo poslednje se dešavalo toliko često da se crnci nalaze u stalnom stanju da vide, procesuiraju i izazivaju policijsku pucnjavu.
Kada je Trayvon Martin ubijen u Sanfordu na Floridi 2012. godine, vidjeli smo mnoštvo mladih ljudi sa Branitelji snova preuzimaju glavni grad Floride. Kada je Michael Brown ubijen 2014. u Fergusonu, Missouri, vidjeli smo seriju ustanaka u cijeloj zemlji. Kada je Freddie Grey ubijen u Baltimoru, Maryland, 2015. godine, zajednica pružao otpor protestima. Kada je Sandra Bland umrla u policijskom pritvoru u zatvoru okruga Waller u Teksasu iste godine, protestovali su članovi zajednice. Kada je Alton Sterling ubijen ovdje u Louisiani u Baton Rougeu 2016. godine, došlo je do širokih protesta. U njujorškom Bronxu policija je odgovorila nasilnom silom tokom protesta u ljeto 2020. zbog ubistva Georgea Floyda. The grad će sada platiti 21,500 dolara svakom demonstrantu, a u demonstracijama je učestvovalo oko 300 ljudi.
Na isti način na koji zakonodavci postaju pametniji u pogledu zakona koji smanjuju proteste, organizatori pravde moraju biti kreativni, odlučni i nepopustljivi. Ako to učinimo, nastavit ćemo ne samo da pobjeđujemo, već i branimo svoje pobjede.
Doživljavamo prijetnje osnovnim pravima kakve nismo vidjeli decenijama. Znamo da ako možemo doći do ljudi, možemo ih natjerati na akciju. Jedan od izvanrednih nusproizvoda društvenih medija je to što može osigurati da milioni - ne samo šačica ljudi - vide video zapis u roku od nekoliko sekundi. Video također može pomoći u izgradnji empatije među ne-Crncima da se pridruže borbi za pravdu.
Na primjer, kada je kružio snimak bivšeg službenika policije Minneapolisa Dereka Chauvina kako guši život Floyda, većina ljudi koji su gledali bila je ogorčena i slomljena srca. Protesti koji su rezultirali bili su najveći i vjerovatno najraznovrsniji u istoriji SAD. Mnogima je bilo teško skrenuti pogled, a ljudi su tražili promjene.
Zakoni protiv protesta su direktan rezultat efikasnih organizatora rasne pravde i multirasnih demonstracija. Tu činjenicu ne možemo izgubiti iz vida. Moramo potaknuti lokalne, državne i savezne vlade da ne samo da zaštite pravo na mirno okupljanje, već da se pozabave razlozima zbog kojih ljudi demonstriraju za početak. Kao što je moja koleginica Tameka Greer iz Memphis Artists for Change rekla: „Tužno je stanje da će vlada donijeti zakone da spriječi proteste, ali neće donijeti zakone da spriječi ubijanje crnaca od strane policije.”
Kriminalizacija neslaganja nije nova taktika u SAD ili u inostranstvu. Ali to ne znači da je nemoguće odoljeti. Moramo nastaviti sa organizovanjem; nastaviti identificirati načine na koje se naše zajednice mogu uključiti u pokrete otpora; i nastaviti sa edukacijom mase o tome zašto pokreti za ograničavanje naših prava na mirno okupljanje škode svima nama, a ne samo crncima.
Više od svega, ne možemo se prepustiti strahu. Ne možemo se plašiti ovih napora i time dozvoliti zakonodavcima koji nisu u skladu sa narodom da imaju svoj put. Moramo se oduprijeti i razotkriti — danas, sutra i zauvijek.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati