|
Ove sedmice se obilježava 26. godišnjica masakra u Sabri i Šatili, jednog od najkrvavijih događaja druge polovine dvadesetog vijeka. Google pretraga za nedavnim vijestima o ovogodišnjoj komemoraciji zločina, međutim, donijela je vrlo malo. Da, bilo je nekih emotivnih postova na blogu, kao i veze do BBC-jeve stranice "Na ovaj dan", koja sadrži kratke činjenice i brojke o masakru, uz arhivsku i ikoničnu fotografiju iskrivljenih leševa koji leže u hrpi pored zid od kamenih blokova, žrtve ubistva u stilu egzekucije.
Prošlo je više od četvrt stoljeća otkako je više od 1,000 nenaoružanih muškaraca, žena i djece silovano, osakaćeno i zaklano. Masakr se dogodio na razdjelnici libanskog rata 1975-1990. Neki bi mogli reći da su ubistva bila marker ili katalizator užasne prekretnice rata. Prije izraelske invazije
Ovo je peta godina od Belgijanca kasacioni sud, najviši sud u zemlji, presudio je da se izraelskim i libanonskim pojedincima koji su snosili "komandnu odgovornost" za masakre mogu suditi, po principu univerzalne nadležnosti, za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u
Pravni slučaj dospeo je na naslovne strane i izazvao kontroverze. To je također dalo preživjelima novu ulogu i identitet na svjetskoj sceni: angažirani akteri, a ne samo pasivne žrtve podvrgnute drevnoj računici rata, kako je prikladno opisao Tukidid: „U ratu, jaki rade što hoće, a slabi pate kao što moraju." Prepričavanje košmarnih događaja masakra bilo je pokušaj. Bilo je hrabro riskirati podnošenje tužbe protiv vrlo moćnih i utjecajnih ljudi. Vjerovati u međunarodnu pravdu i univerzalna ljudska prava bilo je plemenito, inspirativno — i na kraju naivno.
U ljeto 2003., bivši ministar odbrane Sjedinjenih Država Donald Ramsfeld dao je belgijskoj vladi ultimatum: ili će ukinuti svoj zakon o univerzalnoj nadležnosti (koji se u Belgiji naziva "zakon protiv zločina") ili će se SAD pobrinuti da NATO sjedište je premješteno na drugo mjesto. Ramsfeld je želio zaštititi američko vojno osoblje i političke lidere od budućeg krivičnog gonjenja za ratne zločine u Iraku. Za ratne zločine nema zastare, a pošto univerzalna jurisdikcija smatra da nije samo pravo, već i dužnost svake države da ratne zločince privede pravdi, bez obzira na njihovu nacionalnost, bilo koju državu koja je pokušala privesti " zube" u principe međunarodnog humanitarnog prava očito je trebalo vratiti u red.
Nije pretjerano reći da je smrt belgijskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji bio još jedan masakr, ovoga puta ideala, nada i principa. Uklanjanjem mjesta za traženje istine, odgovornosti i pravde, američka administracija (koja je, mora se primijetiti, uživala prešutnu i ne baš prećutnu podršku drugih država koje su se plašile da budu privedene odgovornosti za prošle ili sadašnje zločine) završilo obećavajuće poglavlje u istoriji međunarodne pravde kao prakse, a ne samo teorije.
Sudski postupak u Belgiji donio je medijsko izvještavanje i međunarodne izraze solidarnosti i empatije prema Sabri i Shatili - ne mali podvig neposredno nakon napada 11. septembra 2001. kada su Arapi, muslimani i Palestinci demonizirani kao podljudski zlikovi nedostojni osnovnih pravnu zaštitu. Možda je pravni aktivizam u ime žrtava i njihovih preživjelih porodica također podstakao nove odgovore na masakre i njihovo značenje u samom logoru. Mjesto masovne grobnice, godinama neuređeno područje koje je služilo i kao deponija smeća i kao fudbalsko igralište, očišćeno je i zasađeno drvećem i ružama.
Preživjeli koji su postali tužitelji imali su priliku iskusiti osjećaj dostojanstva i djelovanja na svjetskoj sceni. Advokati i aktivisti koji su radili na slučaju imali su vrijednu priliku da razgovaraju sa velikom i malom publikom širom svijeta o važnosti međunarodnog prava i odgovornosti za, a možda i prevenciju gnusnih zločina.
Krivi su se unervozili; neki od njih, poput Elie Hobeike i njegovog bivšeg saradnika, vođe falangista Michaela Nassara, ubijeni su. Konačni planer masakra, bivši izraelski general i tadašnji premijer Ariel Sharon, morao je imati pravnog savjetnika u Belgiji.
Sudski postupak u Belgiji bi odlučno utvrdio ko je lično odgovoran za masakre. Jedan od rezultata prikupljanja svjedočanstava i pravnih argumenata bilo je otkriće novih dimenzija masakra, a posebno činjenica da je preko 1,000 muškaraca i dječaka kamionima odvezeno sa obližnjeg sportskog stadiona (tada pod potpunom kontrolom izraelske vojske i obavještajci) u satima nakon završetka masakra. Nikada se nisu vratili i niko do danas ne zna gde su tačno sahranjeni. Sudski postupak mogao je da odgovori na mnoga pitanja i donese neki oblik zatvaranja ožalošćenih.
Sudski postupak bi također mogao pojasniti kako i zašto Palestinci mogu biti ubijani, tada kao i sada, nekažnjeno. Slučaj u Belgiji je odbačen u mnogim krugovima, čak i prije nego što je Rumsfeld donio univerzalnu nadležnost Belgije coup de grace, kao "antisemitska" inicijativa, ili "politizovani štos". Profesor prava sa Harvarda Alan Dershowitz ismijao je slučaj kao "budalaštinu na štulama". U prvim mjesecima slučaja, dobronamjerni ljudi su pitali: "Zašto Sharon? Zašto ne Sadam? Sigurno je počinio više zločina protiv čovječnosti." Da. Svakako treba postojati jedno mjerilo za ljudska prava, a teška kršenja ljudskih prava nastavljaju svakodnevno uništavati živote na mjestima poput Sudana i Burme. Iako je Sadam Husein ubrzo svrgnut (u ilegalnoj invaziji) i na kraju obešen u zatvoru u Bagdadu, niko nikada nije rekao: „Pa, sada kada je Sadam obrađen, pretpostavljam da bi bilo u redu da se procesuiraju ljudi odgovorni za Sabru i Šatilu masakr."
SAD i "koalicione snage" su sada ubile više Iračana za nekoliko godina nego što je Sadam poklao decenijama. Sumnja je da će iko ikada odgovarati. Pravni okvir za to je praktično nestao, a sa njim i politička volja i emocionalna izdržljivost da se ostvari pravda. Ipak, to je vjerovatno cijela poenta: učiniti da apatija bude draža od bijesa, a rezignacija lakša od nade.
U godinama nakon što je belgijski sudski postupak pokrenut i potom poništen, Palestinci su bili podvrgnuti operaciji "Odbrambeni štit" 2002. Gaza je bila brutalizirana brojnim i raznovrsnim kaznama izraelske vojske. Zaista, Gaza je sada najveći svjetski zatvor na otvorenom i laboratorija za testiranje novih načina da se razbije duh ljudi. Liban je ponovo iskusio žestinu izraelskih zračnih snaga u ljeto 2006. godine.
Uglavnom, međunarodna štampa, svjetski lideri, pa čak i Ujedinjene nacije ostali su nijemi i nezabrinuti pred ovim i drugim zločinima. Čak ni izraelsko ubijanje američkih i britanskih aktivista i novinara nije uspjelo obuzdati svakodnevne zločine počinjene u Palestini. Očigledno, nema dna, nema granice, a time ni nade. Nije iznenađenje, jer očito ne postoji odgovornost.
Unatoč porastu alternativnih izvora vijesti i novih medijskih inicijativa, kao što je The Electronic Intifada, koje daju izgovor "Nismo znali!" smiješno, ubijanje i slamanje se nastavlja. Paradoksalno, što se više zna o kršenju ljudskih prava u Palestini, čini se da se to manje radi. Možda nas neposrednost i intenzitet internetske komunikacije uljuljkava u pomisao da radimo nešto jednostavnim čitanjem ili prosljeđivanjem članka.
U njenoj knjizi obeležja, O poreklu totalitarizma, njemačka filozofkinja Hannah Arendt je sažeto sažela zašto je pravo toliko važno: "Sve što je potrebno za postizanje potpune dominacije je ubiti pravno u čovjeku." Istorija palestinskog naroda nudi udžbeničku studiju o opasnostima masakra zakona i pravde. I nisu pogođeni samo Palestinci. Poricanje pravde je poricanje ljudskosti, oblik ubistva duše. Ima gore stvari od umiranja. Pitajte bilo koga u Gazi, gdje je cijelo stanovništvo svakodnevno izloženo genocidu na rate.
Ovi zločini se mogu činiti i čine se, jer je masakr u Sabri i Šatili (između ostalih zločina) počinjen, a međunarodna pravda, ili barem nada za to, poništena. Shodno tome, nije pretjerano reći da se masakr u Sabri i Šatili nije završio prije 26 godina na današnji dan. To i dalje traje, a svi smo mi odgovorni.
Laurie King, suosnivačica The Electronic Intifada, bila je sjevernoamerička koordinatorica međunarodne kampanje za pravdu za žrtve Sabre i Shatile (http://indictsharon.net) od 2001. do 2003. Sada je glavni urednik časopisa Journal of Palestine Studies u Washingtonu, DC.
Fusnote
[1] Slučaj koji su 18. juna 2001. pokrenula u Belgiji 23 osobe koje su preživjele masakre u Sabri i Šatili 1982. godine tereti Ariela Šarona, bivšeg izraelskog ministra odbrane i premijera, penzionisanog generala izraelskih odbrambenih snaga. Amos Yaron i Rafael Eitan, kao i drugi Izraelci i Libanci, sa ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidom u vezi s masakrima počinjenim između 16. i 18. septembra 1982. u dva izbjeglička kampa u Bejrutu. Centralni argument slučaja ovisi o komandnoj odgovornosti Ariela Sharona i drugih Izraelaca kao generala i visokih oficira izraelskih odbrambenih snaga, koje su imale punu kontrolu nad Bejrutom kada su se masakri dogodili u susjednim izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila. Iako su ubojstva između 1,000-2,000 nenaoružanih libanonskih i palestinskih civila izvršile jedinice libanonske milicije koje su direktno ili indirektno povezane s kršćanskim libanonskim snagama (Falange) koje su saveznice Izraela, pravna, vojna i odgovornost za donošenje odluka za masakr na kraju počiva na Arielu Šaronu u skladu sa utvrđenim i priznatim principima međunarodnog prava, pre svega Četvrtom Ženevskom konvencijom.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati