ZNet je 22. aprila objavio a čitanje Robin Hahnel je pozvan da preda 10. aprila 2010. na konferenciji povodom obilježavanja 100.th Godišnjica osnivanja Confederacion de Trabajadores, CNT, u Barseloni, Španija. Naziv prezentacije je bio “Anarhističko planiranje za ekonomije dvadeset prvog veka: predlog.” Chris Spannos je zamolio Robina Hahnela da odgovori na sljedeća pitanja o predavanju, koja se tiču toga da li participativno planiranje zaista može riješiti nekoliko važnih problema.
Spanos 1: Prvo kažete da savjeti potrošača i savjeti proizvođača glasaju o prijedlozima drugih savjeta – da ih glasaju gore ili protiv. Ne razumijem šta to znači. Sigurno svako vijeće ne glasa za ili protiv za desetine ili stotine hiljada prijedloga proizvođača i za milione prijedloga potrošača, jer je to nemoguće. Ali ako to ne znači, šta onda znači?
Hahnel 1: Prije svega, u participativnoj ekonomiji, jedini ljudi koji glasaju o prijedlozima individualne potrošnje su drugi članovi vijeća za potrošnju u susjedstvu – i vjerovatno će susjedska vijeća izabrati komitete da pregledaju prijedloge članova i ljudi će od vremena služiti samo u ovom odboru do vremena. Pojedinačni potrošači ne učestvuju u postupku participativnog planiranja više nego pojedinačni radnici. Radnička vijeća i kvartovska potrošačka vijeća, te savezi potrošačkih savjeta učestvuju u postupku participativnog planiranja tako što daju prijedloge „samoaktivnosti“ za cijelo svoje vijeće ili federaciju i glasaju „za“ ili „protiv“ o drugom vijeću i federaciji „samo- aktivnosti”.
Ko odlučuje da li je prijedlog prihvatljiv ili neprihvatljiv u bilo kojem procesu planiranja? Jedna od mogućnosti je da neka centralna vlast na kraju donese te odluke. Tako se to radi u centralnom planiranju. Možda postoji mnogo komunikacije između centralnog tijela za planiranje i proizvodnih jedinica u privredi, uključujući prijedloge i protuprijedloge, ali jedan odgovor na pitanje „ko odlučuje šta je prihvatljivo“ je „centralno tijelo za planiranje“. Anarhisti su dugo odbacivali ovo “rješenje” iz političkih razloga. (1) On oduzima radničkim i potrošačkim vijećima autonomiju nad njihovim vlastitim ekonomskim aktivnostima. I (2) ovlašćuje centralnu vlast da vlada nad njima.
Vjerujem da su ovi politički razlozi dovoljni razlozi da se odbaci “rješenje” centralne vlasti za problem “ko odlučuje” u planiranju za svakog libertarijanskog socijalistu. Međutim, vrijedno je razmotriti razloge koje su zagovornici uvijek navodili zašto se centralnoj vlasti mora dati ova ovlast, jer, dok neki autoritarci ne vide nikakav politički problem u dopuštanju središnjoj vlasti da donosi ove odluke, drugi pristalice centralnog planiranja već dugo to brane. “rešenje” kao žalosna potreba. Standardni razlog koji se navodi je da samo centralno tijelo može posjedovati dovoljno informacija i računarskih sposobnosti da može utvrditi da li je prijedlog o tome šta će radnički savjet proizvoditi, a šta potrošačko vijeće u susjedstvu društveno odgovoran, odnosno efikasan i fer. Na kraju krajeva, kada grupa radnika predloži da nešto proizvede na određeni način, oni traže dozvolu za korištenje oskudnih proizvodnih resursa koji pripadaju svima, i ako se ne zna koliko bi ti resursi bili vrijedni da ih koristi neko drugi, kako znati ako bi ih ova grupa radnika koristila efikasno koliko bi mogli? A kada grupa potrošača predlaže da se konzumira dugačak spisak finalnih dobara i usluga, osim ako se ne zna koliko društvo zaista košta njihova proizvodnja, kako znati da li je pošteno ono za šta traže dozvolu za potrošnju? Zagovornici centralnog planiranja tvrde da je za to potrebno mnogo poznavanja cjelokupne ekonomije, te da samo centralno tijelo za planiranje, a nikako radnici i potrošači u njihovim pojedinačnim vijećima, eventualno može prikupiti i manipulirati svim informacijama potrebnim za donošenje ovih presuda. Štaviše, ovaj argument je općenito prihvaćen od strane svih ekonomista koji favoriziraju sveobuhvatno planiranje umjesto tržišne koordinacije.
U predavanju sam objasnio zašto je lažno obrazloženje zašto centralna vlast mora odlučiti šta je prihvatljivo. Prvo, centralna vlast neće moći prikupiti tačne informacije o stvarnim sposobnostima radničkih savjeta jer postoji perverzni poticaj u centralnom planiranju za proizvodne jedinice da potcijene svoje stvarne sposobnosti. Drugo, procedura participativnog planiranja, koja je potpuno drugačija procedura planiranja, ne samo da eliminira perverzni poticaj koji je svojstven centralnom planiranju da se prikriju nečije prave sposobnosti (pogledajte moj odgovor na vaše pitanje u nastavku), već i svim radničkim i potrošačkim vijećima pruža dovoljno informacije tako da mogu lako odrediti kada je bilo koji prijedlog rada ili potrošnje društveno odgovoran, odnosno pošten i efikasan. Dakle, ne samo da centralno tijelo za planiranje nije sposobno da donese kompetentne presude o tome šta je prijedlog društveno odgovorne proizvodnje ili potrošnje, već je moguće da to urade i obični ljudi naoružani informacijama dobijenim postupkom participativnog planiranja.
Spanos 2: Često koristite riječ efikasan. Pitam se kako se ova riječ razlikuje u participativnom planiranju nego u tržištima ili centralnom planiranju. Za mnoge ljude ta riječ ima vrlo loše konotacije dobivanja što je više moguće od radnika bez obzira na efekte na njih, snižavanja troškova na bilo koji način, uključujući nečišćenje zagađenja, stvaranje loših proizvoda ako se možete izvući, itd. on. Možete li objasniti na šta mislite kada kažete da prijedlozi moraju biti efikasni – vjerovatno to ne znači da moraju minimizirati materijalne troškove i maksimizirati neku vrstu materijalnih plaćanja, zanemarujući društvene, ekološke, pa čak i najlične implikacije za sve zainteresovane? Ali, ako ne, šta onda to znači?
Hahnel 2: Zato što je riječ efikasnost definirana i pogrešno korištena od strane prokapitalista, mnogi na ljevici ustuknu kada je čuju. Kako kažete, ljevičari povezuju “efikasnost” sa smanjenjem troškova smanjenjem kvaliteta proizvoda i korištenjem jeftinijih tehnologija iako one više zagađuju. Ali ako je gubitak kvaliteta proizvoda veći od uštede, onda je ono što je efikasno proizvoditi skuplji ali kvalitetniji proizvod! A ako zagađenje uzrokuje više štete od uštede troškova od jeftinije, ali prljavije tehnologije, ono što je efikasno je korištenje skuplje tehnologije koja manje zagađuje! Ispravno definisana efikasnost znači maksimiziranje neto društvenih koristi, tj. svih i svih koristi za sve ljude (sadašnje i buduće) minus sve i sve troškove za sve ljude (sadašnje i buduće). Postoje neke važne implikacije:
(a) Pravilna definicija je dobra definicija. Štaviše, ljevičari imaju sreće da je to definicija kojoj se mejnstrim ekonomija iznenađujuće obavezala! Postoji mnogo loših mejnstrim ekonomista – i tona prokapitalističkih neekonomista – koji zloupotrebljavaju reč efikasnost. Ali ekonomska profesija je posvećena kažnjavanju njih kad god to učine, i uvijek trebamo istaći svakoga ko zaslužuje da bude kažnjen od strane glavne ekonomske profesije „policije efikasnosti“. Mi na ljevici trebamo insistirati na pravilnoj definiciji i pravilnoj upotrebi i nikada ne dozvoliti da se ljudi izvuku s pogrešnom definicijom ili pogrešnom primjenom riječi efikasnost.
(b) Efikasnost pravilno definisana je dobra stvar, a levičari bi trebalo da favorizuju efikasnost. Efikasniji je bolji nego manje efikasan, sve ostale stvari jednake.
(c) Ali sve ostale stvari često nisu jednake. Efikasnost NIJE jedini ekonomski cilj. Efikasnost ne garantuje ekonomsku pravdu ili pravičnost. Ni efikasnost ni pravičnost ne garantuju ekonomsku demokratiju ili samoupravu. A ni efikasnost, ni međugeneracijska jednakost, ni ekonomska demokratija ne garantuju održivost. Ono u čemu se ljevičari često ne bi slagali s drugima je oko relativne važnosti unapređenja uzroka ekonomske efikasnosti u poređenju sa unapređenjem cilja ekonomske pravde, demokratije ili održivosti životne sredine kada se ti ciljevi sukobljavaju. Ali je greška za levičare da favorizuju manju efikasnost u odnosu na veću efikasnost ako su svi drugi vredni ciljevi podjednako pogođeni. Znam da mnogi na ljevici to rade, a s obzirom na to koliko se često zloupotrebljava riječ efikasnost, to je razumljivo. Ali „razumljivo“ ne znači „preporučljivo“. Ispadati kao neprijateljski prema efikasnosti jedna je od grešaka koju čine mnogi na ljevici.
(d) Ne postoji jedna definicija efikasnosti za kapitalizam i drugačija definicija efikasnosti za participativnu ekonomiju – kao što ne postoje različite definicije za ekonomsku pravdu ili ekonomsku demokratiju za različite ekonomske sisteme. Cijela poenta je definirati dostojne ekonomske ciljeve kao što su efikasnost, pravičnost i ekonomska demokratija neovisno o ekonomskom sistemu, a zatim vidjeti u kojoj mjeri ih postižu ili ne postižu različiti ekonomski sistemi. Kada to uradimo otkrićemo da je kapitalizam veoma neefikasan u poređenju sa participativnom ekonomijom, što je jedan od razloga, iako ne i glavni razlog, da je participativna ekonomija bolja od kapitalizma. Zabuna nastaje kada kapitalista govori šta je za NJEGA efikasno. Ono što je efikasno za kapitalistu je ono što maksimizira njegov profit jer mu je to jedini cilj. Ali kad god maksimizacija profita ne maksimizira neto društvene koristi, onda ono što je efikasno za kapitaliste nije efikasno za privredu, a nije efikasno kako je ta reč pravilno definisana. Siguran sam da bi ubistva govorila da je smrtonosnije oružje efikasnije, ali to ne znači da je opremanje ubistava mitraljezom umjesto džepnim noževima efikasnije za društvo!
E sad, da se vratim na vaše prvo pitanje na koje tek treba da odgovorim: Samo zato što sada svako vijeće može lako utvrditi da li su prijedlozi drugih vijeća društveno odgovorni, samo zato što smo stvorili objektivne uslove da svima omogućimo da odluče šta je prihvatljivo i što nije prihvatljivo, da li to znači da ćemo im zaista dozvoliti da glasaju o milionima prijedloga u svakom krugu procedure planiranja?
DA… jer su jedine alternative neprihvatljive. I DA… jer se 99% glasanja može obaviti automatski, a za 99% glasova mogu se pobrinuti federacije, a ne pojedinačna vijeća – tako da svo ovo glasanje zaista oduzima jako malo vremena.
Ako radnička i potrošačka vijeća ne donesu ove presude ili će središnja vlast, ili će svako vijeće jednostavno odlučiti za sebe. Već smo razmotrili zašto je davanje ove ovlasti centralnoj vlasti neprihvatljivo – i politički i ekonomski. Zašto jednostavno ne možemo pustiti radničko i potrošačko vijeće da sami odluče da li su njihovi prijedlozi društveno odgovorni? Ako imaju informacije potrebne za donošenje ove odluke, koju će u postupku participativnog planiranja, zašto im ne pustiti da sami odlučuju o svojim prijedlozima? Zato što bi imali perverzne podsticaje da varaju. Radnička vijeća bi imala perverzan poticaj da predlože korištenje resursa koji im olakšavaju ili čine rad ugodnijim iako imaju informacije koje ukazuju da bi ti resursi bili vrijedniji ako bi se koristili na drugom mjestu. Potrošačka vijeća bi imala perverzan poticaj da predlože potrošnju društveno skupljeg paketa roba i usluga nego što je pošteno s obzirom na to koliko su naporno radili, iako imaju informacije koje ukazuju da bi učinili nešto nepravedno prema drugima. Da su društveno odgovorni da li bi ovo uradili? Ne. Ali ako uspiju da odlučuju o vlastitim prijedlozima, ništa ih ne može spriječiti da to učine ako odluče da se ponašaju na društveno neodgovoran način, ili što je vjerojatnije, smisle neki način da racionaliziraju zašto neodgovorno ponašanje nije STVARNO neodgovorno . Evo jedne korisne analogije: da li je dobra ideja da ljudi ostave otvorene novčanike sa vidljivim novčanicama od 20 dolara na sjedištima svojih automobila, a zatim izađu i ostave svoje automobile otključane s otvorenim prozorima na parkiralištima? Ili je ovo primamljiva sudbina nepotrebno?
Ako ne želimo da iskušavamo sudbinu, moramo onima koji bi bili oštećeni društveno neodgovornim prijedlozima dati moć da stave veto na te prijedloge. I osim ako svi od samog početka ne vjeruju svima drugima, možemo otkriti da mnogi nisu voljni sudjelovati u dobroj vjeri ako ne vjeruju da će drugi to učiniti i ako nemaju načina da se zaštite od neodgovornog ponašanja drugih. Pošto ne želimo da damo ovlašćenje centralnom organu (čak i ako ta vlast ima potrebne, tačne informacije) onda to moramo dati svima, odnosno svim ostalim savetima.
Ali to ne znači da svako vijeće mora glasati „za“ ili „protiv“ o svakom prijedlogu svakog vijeća, u svakom krugu procedure planiranja – iako u teoriji i u suštini to radimo. Budući da je 99% glasova „bez pameti“, da tako kažem, ovo ne mora biti sporan, opterećujući i dugotrajan proces. I pošto imamo federacije koje se bave tim, za sva vijeća koja su članovi federacije samo vijeća unutar federacije trebaju glasati o prijedlozima drugih vijeća unutar federacije. Drugim riječima, vijeća ne moraju glasati o 99% prijedloga drugih vijeća – samo o prijedlozima vijeća unutar svoje federacije. (Ovo važi za federacije radničkih saveta, kao i za federacije saveta potrošača.)
Ako se prijedlog radničkog vijeća “isplati” – ako je njegov omjer socijalnih koristi i socijalnih troškova jedan ili veći – onda je svima nama bolje ako im se da dozvola da urade ono što su predložili, inače smo u gorem položaju . Samo ako neko vjeruje da brojke lažu jer postoje posebne okolnosti, postoji razlog da se ne izvrši automatsko glasanje po zadanom, “da” ako je SB/SC > 1; “ne” ako je SB/SC < 1. Postoji slično pravilo “bez pameti” za glasanje o prijedlozima vijeća potrošača. Dakle, kada svi ti prijedlozi drugih vijeća dođu na naše odobrenje ili neodobravanje, svi oni dođu sa jasnim signalom kako da glasamo, a da o tome ne razmišljamo. Sve što treba da uradimo je da označimo nekoliko u koje sumnjamo, a za sve ostalo samo pritisnemo podrazumevani taster za glasanje i gotovi smo. Samo ako i kada smatramo da postoji razlog za sumnju u brojke, treba da “razmislimo” kako da glasamo, a onda eventualno glasamo suprotno zadanoj opciji.
Niti to moramo činiti za milione različitih prijedloga vijeća u udaljenim gradovima i državama. Ako postoji 10 mjesnih potrošačkih vijeća u savezu odjeljenja, samo ostalih devet mjesnih vijeća u toj mještanskoj federaciji treba da glasaju o svakom od svojih prijedloga. Ako u gradskom savezu postoji 10 odjeljenskih saveza, samo ostalih devet odjeljenja u tom gradu treba da glasaju o svakom prijedlogu odjeljenja. Odjela će morati provjeriti prosjek drugih odjela, a gradovi će morati provjeravati prosjek drugih gradova, ali ovo i dalje eliminira 99% prijedloga o kojima svaki pojedini entitet mora glasati. Drugim riječima, većina glasanja se može decentralizirati i voditi računa unutar federacija.
Spanos 3: Znam da je "SB" na neki način društvena korist, a "SC" je društveni trošak - ali ne postoji Bog ili autoritet koji nam daje broj koji predstavlja svako od njih kako bismo znali njihovu pravu vrijednost. Pa zašto bih ja ili bilo ko mislio da je broj na neki način tačan? I stoga, zašto bih mislio da je odnos socijalne koristi i socijalnih troškova koji sistem prijavljuje nekako tačan? Kažete da je jedini razlog da sumnjate u to zbog razmišljanja da brojevi lažu – ali zar neznanje, greška, kao i namjerna prevara ne uzrokuju da brojevi u tim slučajevima budu netačni?
Hahnel 3: Kako ćete, Chris Spannos, znati da li ćete glasati za ili protiv za radni prijedlog radničkog vijeća u kojem ne radite? Kako ćete znati da li oni predlažu da efikasno koriste oskudne proizvodne resurse koji vama pripadaju koliko i oni? Kako ćete znati da ne bi bilo bolje dozvoliti nekom drugom radničkom vijeću da umjesto toga koristi sredstva koja su tražili? Kako ćete znati da li je posao koji oni predlažu pravedan s obzirom na to koliko naporno morate da radite vi i drugi? Hoćete li pročitati dugačko pismo drugog vijeća o tome koliko su uzbuđeni zbog svoje ideje? Hoćete li ih lično posjetiti? Ne kada morate donositi sud o mnogim takvim prijedlozima, a također sudjelovati u pripremi i reviziji vlastitog prijedloga radničkog vijeća, a onda zapravo raditi!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati