Ja sam prvooptuženi. Diplomirala sam umjetnost i radila sam kao advokat u Johanesburgu niz godina u partnerstvu sa Oliverom Tamboom. Ja sam osuđeni zatvorenik na pet godina zatvora zbog izlaska iz zemlje bez dozvole i za podsticanje ljudi na štrajk krajem maja 1961. godine.
Na početku želim da kažem da je sugestija da je borba u Južnoj Africi pod uticajem stranaca ili komunista potpuno netačna. Učinio sam sve što sam uradio zbog svog iskustva u Južnoj Africi i svog ponosnog afričkog porijekla, a ne zbog onoga što bi bilo koji autsajder mogao reći. U mladosti u Transkeju slušao sam starešine mog plemena kako pričaju priče o starim danima. Među pričama koje su mi pričali bile su i one o ratovima koje su vodili naši preci u odbrani otadžbine. Imena Dingane i Bambata, Hintsa i Makana, Squngthi i Dalasile, Moshoeshoe i Sekhukhuni, hvaljena su kao slava cijele afričke nacije. Tada sam se nadao da će mi život pružiti priliku da služim svom narodu i dam svoj skromni doprinos njihovoj borbi za slobodu.
Neke od stvari koje su do sada ispričane sudu su istinite, a neke netačne. Ne poričem, međutim, da sam planirao sabotažu. Nisam to planirao u duhu nepromišljenosti, niti zato što volim nasilje. Planirao sam to kao rezultat mirne i trezvene procene političke situacije koja je nastala posle višegodišnje tiranije, eksploatacije i ugnjetavanja mog naroda od strane belaca.
Odmah priznajem da sam bio jedna od osoba koje su pomogle u formiranju Umkhonto we Sizwe. Poričem da je Umkhonto bio odgovoran za niz djela koja su očigledno bila van politike organizacije, a koja se terete u optužnici protiv nas. Ja i ostali koji su osnovali organizaciju smatrali smo da bez nasilja afričkom narodu ne bi bilo načina da uspije u svojoj borbi protiv principa nadmoći bijelih. Svi zakoniti načini izražavanja protivljenja ovom principu bili su zakonom zatvoreni, a mi smo bili stavljeni u poziciju u kojoj smo morali ili prihvatiti trajno stanje inferiornosti, ili prkositi vladi. Odlučili smo da prkosimo zakonu.
Prvo smo prekršili zakon na način koji je izbjegao bilo kakvo pribjegavanje nasilju; kada je ovaj oblik bio zakonski protiv, a onda je vlast pribjegla demonstraciji sile da slomi opoziciju svojoj politici, tek tada smo odlučili da na nasilje odgovorimo nasiljem.
Afrički nacionalni kongres formiran je 1912. da brani prava afričkog naroda, koja su bila ozbiljno ograničena. 37 godina – odnosno do 1949. – strogo se pridržavala ustavne borbe. Ali bele vlade su ostale nepokolebljive, a prava Afrikanaca su postajala sve manja umesto da postaju veća. Čak i nakon 1949. godine, ANC je ostao odlučan da izbjegne nasilje. U to vrijeme, međutim, donesena je odluka da se protiv aparthejda protestira mirnim, ali nezakonitim demonstracijama. Više od 8,500 ljudi otišlo je u zatvor. Ipak, nije bilo ni jednog slučaja nasilja. Ja i 19 kolega smo osuđeni za organizovanje kampanje, ali su nam kazne bile uslovne uglavnom zato što je sudija utvrdio da je sve vreme naglašena disciplina i nenasilje.
Tokom kampanje prkosa doneseni su Zakon o javnoj sigurnosti i Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona. Oni su predviđali oštrije kazne za proteste protiv [zakona]. Uprkos tome, protesti su nastavljeni i ANC se držao svoje politike nenasilja. Godine 1956. uhapšeno je 156 vodećih članova Kongresnog saveza, uključujući i mene. Nenasilnu politiku ANC-a dovela je u pitanje država, ali kada je sud donio presudu nekih pet godina kasnije, ustanovio je da ANC nije vodio politiku nasilja.
Godine 1960. došlo je do pucnjave u Sharpevilleu, što je rezultiralo proglašenjem ANC-a nezakonitom organizacijom. Moje kolege čovjek i ja, nakon pažljivog razmatranja, odlučili smo da nećemo poštovati ovu uredbu. Afrički narod nije bio dio vlade i nije donosio zakone po kojima je vođen. Vjerovali smo u riječi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, da će "volja naroda biti osnova autoriteta vlade", a za nas je prihvatanje zabrane bilo ekvivalentno prihvatanju ućutkivanja Afrikanaca za sva vremena . ANC je odbio da se raspusti, već je otišao u podzemlje.
Vlada je 1960. godine održala referendum koji je doveo do uspostavljanja republike. Afrikanci, koji su činili otprilike 70% stanovništva, nisu imali pravo glasa, pa čak nisu ni konsultovani. Obavezao sam se da budem odgovoran za organizovanje nacionalnog boravka kod kuće koji se poklapa sa proglašenjem republike. Kako su svi štrajkovi Afrikanaca nezakoniti, osoba koja organizira takav štrajk mora izbjeći hapšenje. Morao sam napustiti svoj dom i porodicu i svoju ordinaciju i sakriti se da izbjegnem hapšenje. Ostanak kod kuće je trebao biti mirne demonstracije. Date su pažljive upute kako bi se izbjeglo bilo kakvo pribjegavanje nasilju.
Odgovor vlade bio je da uvede nove i oštrije zakone, da mobiliše svoje oružane snage i da pošalje Saracene, naoružana vozila i vojnike u gradove u masovnoj demonstraciji sile koja je osmišljena da zastraši ljude. Vlada je odlučila da vlada samo silom, a ova odluka je bila prekretnica na putu za Umkhonto. Šta smo mi, vođe našeg naroda, trebali da radimo? Nismo sumnjali da moramo nastaviti borbu. Sve drugo bi bila okrutna predaja. Naš problem nije bio da li da se borimo, već kako da nastavimo borbu.
Mi iz ANC-a smo se oduvijek zalagali za nerasnu demokratiju, i uzdržavali smo se od bilo kakve akcije koja bi mogla dodatno razdvojiti rase. Ali teške činjenice su bile da 50 godina nenasilja nije donijelo afričkom narodu ništa osim sve represivnijeg zakonodavstva i sve manje prava. Do tog vremena nasilje je, zapravo, postalo odlika južnoafričke političke scene.
Došlo je do nasilja 1957. godine kada je ženama Zeerusta naređeno da nose propusnice; došlo je do nasilja 1958. godine sa provođenjem odstrela stoke u Sekhukhunelandu; došlo je do nasilja 1959. godine kada su stanovnici Cato Manora protestirali protiv prepada; došlo je do nasilja 1960. godine kada je vlada pokušala nametnuti Bantu vlasti u Pondolandu. Svaki poremećaj ukazivao je na neizbježan rast među Afrikancima uvjerenja da je nasilje jedini izlaz – pokazalo je da vlada koja koristi silu da održi svoju vlast uči potlačene da koriste silu da joj se suprotstave.
Došao sam do zaključka da je nasilje u ovoj zemlji neizbježno, da bi bilo nerealno nastaviti propovijedati mir i nenasilje. Do ovog zaključka nije se lako došlo. Tek kada je sve ostalo propalo, kada su nam bili zabranjeni svi kanali mirnog protesta, doneta je odluka da se krene u nasilne oblike političke borbe. Mogu samo da kažem da sam se osećao moralno obaveznim da uradim ono što sam uradio.
Moguća su četiri oblika nasilja. Postoji sabotaža, postoji gerilski rat, postoji terorizam i postoji otvorena revolucija. Odlučili smo da usvojimo prvu. Sabotaža nije uključivala gubitak života, a nudila je najbolju nadu za buduće međurasne odnose. Gorčina bi bila svedena na minimum i, ako bi politika urodila plodom, demokratska vlada bi mogla postati stvarnost. Prvobitni plan bio je zasnovan na pažljivoj analizi političke i ekonomske situacije u našoj zemlji. Vjerovali smo da Južna Afrika u velikoj mjeri zavisi od stranog kapitala. Smatrali smo da će planirano uništavanje elektrana, ometanje željezničkih i telefonskih komunikacija, preplašiti kapital iz zemlje, primoravajući birače zemlje da preispitaju svoj stav. Umkhonto je svoju prvu operaciju imao 16. decembra 1961. godine, kada su napadnute vladine zgrade u Johanesburgu, Port Elizabetu i Durbanu. Izbor ciljeva je dokaz politike na koju sam se osvrnuo. Da smo namjeravali da napadnemo život, odabrali bismo mete na kojima se okupljaju ljudi, a ne prazne zgrade i elektrane.
Bijelci nisu odgovorili predlaganjem promjene; odgovorili su na naš poziv predloživši lager. Nasuprot tome, odgovor Afrikanaca bio je ohrabrujući. Odjednom se ponovo pojavila nada. Ljudi su počeli da spekulišu o tome koliko brzo će se steći sloboda.
Ali mi u Umkhontou smo tjeskobom odmjerili odgovor bijelih. Linije su se povlačile. Beli i crnci su se selili u odvojene logore, a izgledi za izbegavanje građanskog rata bili su manji. Bijele novine su prenosile izvještaje da će sabotaža biti kažnjena smrću. Ako je to tako, kako bismo mogli nastaviti držati Afrikance podalje od terorizma?
Smatrali smo svojom dužnošću da se pripremimo za upotrebu sile kako bismo se odbranili od sile. Stoga smo odlučili da predvidimo mogućnost gerilskog ratovanja. Svi bijelci prolaze obaveznu vojnu obuku, ali Afrikanci nisu imali takvu obuku. Po našem mišljenju bilo je od suštinske važnosti da se izgradi nukleus obučenih ljudi koji bi bili u stanju da obezbede vođstvo koje bi bilo potrebno ako bi gerilski rat počeo.
U ovoj fazi odlučeno je da prisustvujem Konferenciji Panafričkog pokreta za slobodu koja je trebalo da se održi početkom 1962. godine u Adis Abebi, a nakon konferencije krenem u obilazak afričkih država u cilju dobijanja objekata za obuku vojnika. Moja turneja je bila uspješna. Gdje god sam išao naišao sam na saosjećanje za našu stvar i obećanja pomoći. Cijela Afrika je bila ujedinjena protiv stava bijele Južne Afrike, a čak su me i u Londonu primili sa velikim simpatijama politički lideri, kao što su gospodin Gaitskell i gospodin Grimond.
Počeo sam da izučavam veštinu ratovanja i revolucije i, dok sam bio u inostranstvu, prošao sam kurs vojne obuke. Ako je trebalo da dođe do gerilskog rata, želio sam biti u stanju stajati i boriti se sa svojim narodom i dijeliti s njima opasnosti rata.
Po povratku sam otkrio da je na političkoj sceni bilo malo promjena, osim da je prijetnja smrtnom kaznom za sabotažu sada postala činjenica.
Još jedan od navoda države je da su ciljevi i ciljevi ANC-a i Komunističke partije isti. Kredo ANC-a je, i uvijek je bio, kredo afričkog nacionalizma. To nije koncept afričkog nacionalizma izražen u poviku: "Otjerajte bijelog čovjeka u more." Afrički nacionalizam za koji se ANC zalaže je koncept slobode i ispunjenja za afrički narod u njihovoj vlastitoj zemlji. Najvažniji politički dokument koji je ANC ikada usvojio je "povelja slobode". To nikako nije nacrt socijalističke države. Poziva na preraspodjelu, ali ne i nacionalizaciju zemlje; predviđa nacionalizaciju rudnika, banaka i monopolske industrije, jer su veliki monopoli u vlasništvu samo jedne rase, a bez takve nacionalizacije rasna dominacija bi se nastavila uprkos širenju političke moći. Prema Povelji o slobodi, nacionalizacija bi se odvijala u ekonomiji zasnovanoj na privatnom preduzeću.
Što se Komunističke partije tiče, i ako dobro razumem njenu politiku, ona se zalaže za uspostavljanje države na principima marksizma. Komunistička partija je nastojala da naglasi klasne razlike, dok ANC nastoji da ih uskladi. Ovo je bitna razlika.
Istina je da je često postojala bliska saradnja između ANC-a i Komunističke partije. Ali saradnja je samo dokaz zajedničkog cilja – u ovom slučaju uklanjanje nadmoći bijelih – a nije dokaz potpune zajednice interesa. Istorija svijeta puna je sličnih primjera. Možda najupečatljivija je saradnja Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u borbi protiv Hitlera. Niko osim Hitlera ne bi se usudio da sugeriše da je takva saradnja pretvorila Čerčila ili Ruzvelta u komuniste. Teorijske razlike među onima koji se bore protiv ugnjetavanja su luksuz koji si ne možemo priuštiti u ovoj fazi.
Štaviše, dugi niz decenija komunisti su bili jedina politička grupa u Južnoj Africi spremna da tretira Afrikance kao ljudska bića i njima jednake; koji su bili spremni da jedu sa nama; razgovarajte sa nama, živite sa nama i radite sa nama. Oni su bili jedina grupa koja je bila spremna da radi sa Afrikancima na ostvarivanju političkih prava i udela u društvu. Zbog toga ima mnogo Afrikanaca koji danas teže izjednačavanju slobode sa komunizmom. U tom uvjerenju ih podržava zakonodavno tijelo koje sve zagovornike demokratske vlasti i afričke slobode označava kao komuniste i zabranjuje mnoge od njih (koji nisu komunisti) prema Zakonu o suzbijanju komunizma. Iako nikada nisam bio član Komunističke partije, i sam sam bio zatvoren po tom činu.
Uvek sam sebe smatrao, pre svega, afričkim patriotom. Danas me privlači ideja besklasnog društva, privlačnost koja dijelom izvire iz marksističkog čitanja, a dijelom iz mog divljenja strukturi ranih afričkih društava. Zemlja je pripadala plemenu. Nije bilo ni bogatih ni siromašnih i nije bilo eksploatacije. Svi prihvatamo potrebu za nekim oblikom socijalizma koji bi omogućio našim ljudima da sustignu napredne zemlje ovog svijeta i da prevladaju njihovo nasljeđe ekstremnog siromaštva. Ali to ne znači da smo marksisti.
Stekao sam utisak da komunisti parlamentarni sistem zapada smatraju reakcionarnim. Ali, naprotiv, ja sam obožavalac. Magna Carta, Peticija prava i Povelja o pravima su dokumenti koje poštuju demokrate širom svijeta. Veoma poštujem britanske institucije i pravosudni sistem u zemlji. Britanski parlament smatram najdemokratskijom institucijom na svijetu, a nepristrasnost njegovog pravosuđa nikada ne prestaje da izazove moje divljenje. Američki Kongres, podjela vlasti te zemlje, kao i nezavisnost njenog pravosuđa, izaziva u meni slične osjećaje.
Na mene su u svom razmišljanju uticali i zapad i istok. Ne bih se trebao vezati ni za jedan poseban sistem društva osim za socijalizam. Moram sebi ostaviti slobodu da pozajmljujem najbolje sa zapada i sa istoka.
Naša borba je protiv stvarnih, a ne izmišljenih nevolja ili, da kažem državnim tužiocem, "takozvanih nevolja". U osnovi, borimo se protiv dvije karakteristike koje su obilježja afričkog života u Južnoj Africi i koje su ukorijenjene u zakonima. Te karakteristike su siromaštvo i nedostatak ljudskog dostojanstva, i ne trebaju nam komunisti ili takozvani "agitatori" da nas uče o tim stvarima. Južna Afrika je najbogatija zemlja u Africi, a mogla bi biti i jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Ali to je zemlja izuzetnih kontrasta. Bijelci uživaju u onome što je možda najviši životni standard na svijetu, dok Afrikanci žive u siromaštvu i bijedi. Siromaštvo ide ruku pod ruku sa neuhranjenošću i bolestima. Tuberkuloza, pelagra i skorbut donose smrt i uništavanje zdravlja.
Žalba Afrikanaca, međutim, nije samo da su oni siromašni, a bijelci bogati, već da su zakoni koje donose bijelci osmišljeni da očuvaju ovu situaciju. Postoje dva načina za izlazak iz siromaštva. Prvi je formalnim obrazovanjem, a drugi time što radnik stekne veće vještine u svom radu, a time i veće plate. Što se Afrikanaca tiče, oba ova pravca napredovanja namjerno su ograničena zakonom.
Vlada je uvijek nastojala spriječiti Afrikance u potrazi za obrazovanjem. Postoji obavezno obrazovanje za svu bijelu djecu gotovo bez troškova za njihove roditelje, bili oni bogati ili siromašni. Afrička djeca, međutim, općenito moraju plaćati više za svoje školovanje nego bijelci.
Otprilike 40% afričke djece u starosnoj grupi od sedam do 14 godina ne pohađa školu. Za one koji to čine, standardi su znatno drugačiji od onih koji se pripisuju bijeloj djeci. Samo 5,660 afričke djece u cijeloj Južnoj Africi je 1962. godine položilo diplomu juniora, a samo 362 je položilo maturu.
Ovo je vjerovatno u skladu s politikom obrazovanja Bantu o kojoj je sadašnji premijer rekao: "Kada budem imao kontrolu nad obrazovanjem domorodaca, reformisaću ga tako da će domoroci od djetinjstva biti poučeni da shvate da jednakost sa Evropljanima nije za njih. Ljudi koji vjeruju u jednakost nisu poželjni učitelji za domoroce. Kada moje odjeljenje bude kontrolisalo domorodačko obrazovanje, znat će za koji razred visokog obrazovanja je urođenik prilagođen i da li će imati priliku u životu da iskoristi svoje znanje."
Druga glavna prepreka napretku Afrikanaca je industrijska traka boja ispod koje su svi bolji poslovi u industriji rezervisani samo za belce. Štaviše, Afrikancima koji se zaposle u nekvalifikovanim i polukvalifikovanim zanimanjima koja su im otvorena nije dozvoljeno da osnivaju sindikate koji imaju priznanje. To znači da im je uskraćeno pravo na kolektivno pregovaranje, koje je dozvoljeno bolje plaćenim bijelim radnicima.
Vlada odgovara svojim kritičarima govoreći da su Afrikanci u Južnoj Africi bolje nego stanovnici drugih zemalja u Africi. Ne znam da li je ta izjava tačna. Ali čak i da je to istina, što se afričkog naroda tiče, to je nebitno.
Naša pritužba nije da smo siromašni u poređenju sa ljudima u drugim zemljama, već da smo siromašni u poređenju sa bijelcima u našoj zemlji, i da smo zakonski spriječeni da promijenimo ovu neravnotežu.
Nedostatak ljudskog dostojanstva koji doživljavaju Afrikanci direktan je rezultat politike nadmoći bijelih. Bijela nadmoć implicira inferiornost crne. Zakonodavstvo osmišljeno za očuvanje nadmoći bijele rase učvršćuje ovu ideju. Rubne poslove u Južnoj Africi uvijek obavljaju Afrikanci.
Kada bilo šta treba nositi ili očistiti, bijeli čovjek će potražiti Afrikanca da to učini umjesto njega, bez obzira da li je Afrikanac kod njega zaposlen ili ne. Zbog ovakvog stava, bijelci imaju tendenciju da Afrikance smatraju zasebnom rasom. Ne gledaju na njih kao na ljude sa sopstvenim porodicama; ne shvataju da imaju emocije – da se zaljubljuju kao belci; da žele da budu sa svojim ženama i decom kao što belci žele da budu sa svojom; da žele zaraditi dovoljno novca da pravilno izdržavaju svoje porodice, da ih hrane i oblače i šalju u školu. I koji se "dječak iz kuće" ili "dječak iz vrta" ili radnik može nadati da će to učiniti?
Usvajanje zakona čini da svaki Afrikanac bude pod policijskim nadzorom u bilo koje vrijeme. Sumnjam da postoji i jedan afrički muškarac u Južnoj Africi koji se nije obračunao s policijom oko svoje propusnice. Stotine i hiljade Afrikanaca bivaju bačene u zatvor svake godine prema usvojenim zakonima.
Još gore je činjenica da usvojeni zakoni razdvajaju muža i ženu i dovode do raspada porodičnog života. Siromaštvo i raspad porodice imaju sekundarne efekte. Djeca lutaju ulicama jer nemaju škole u koje idu, ili nemaju novca koji bi im omogućili da idu, ili nemaju roditelja kod kuće da vide da idu, jer oba roditelja (ako ih ima dvoje) moraju raditi da bi porodica preživjela . To dovodi do sloma moralnih standarda, do alarmantnog porasta nelegitimnosti i nasilja, koje izbija ne samo politički, već svuda. Život u naseljima je opasan. Ne prođe dan a da neko nije izboden ili napadnut. A nasilje se prenosi iz opština [u] bela naselja. Ljudi se plaše hodati ulicama kada padne mrak. Provale u kuće i pljačke su u porastu, uprkos činjenici da se za takva krivična djela sada može izreći smrtna kazna. Smrtne kazne ne mogu izliječiti gnojnu ranu.
Afrikanci žele da budu plaćeni za život. Afrikanci žele da obavljaju posao koji su sposobni da rade, a ne posao za koji ih vlada proglašava sposobnim. Afrikanci žele da im bude dozvoljeno da žive tamo gde dobiju posao, a ne da budu odobreni van nekog područja jer nisu tamo rođeni. Afrikanci žele da im se dozvoli posjedovanje zemlje u mjestima gdje rade, a ne da budu obavezni da žive u iznajmljenim kućama koje nikada ne mogu nazvati svojim. Afrikanci žele biti dio opće populacije, a ne ograničeni na život u vlastitim getima.
Afrički muškarci žele da imaju svoje žene i djecu da žive s njima gdje rade, a ne da budu prisiljeni na neprirodan život u muškim hostelima. Afričke žene žele da budu sa svojim muškarcima i da ne ostanu trajno udovice u rezervatu. Afrikanci žele da im se dozvoli da izađu iza 11 sati uveče i da ne budu zatvoreni u svojim sobama kao mala deca. Afrikanci žele da im bude dozvoljeno da putuju u svoju zemlju i da traže posao tamo gde žele, a ne tamo gde im biro rada kaže. Afrikanci žele pravičan udio u cijeloj Južnoj Africi; oni žele sigurnost i udio u društvu.
Iznad svega, želimo jednaka politička prava, jer bez njih će naši invaliditet biti trajni. Znam da bijelcima u ovoj zemlji ovo zvuči revolucionarno, jer će većina glasača biti Afrikanci. Zbog toga se bijeli čovjek plaši demokratije. Ali ne može se dozvoliti da ovaj strah stane na put jedinom rješenju koje će garantirati rasni sklad i slobodu za sve. Nije istina da će sticanje prava svih rezultirati rasnom dominacijom. Politička podjela, zasnovana na boji, potpuno je umjetna, a kada ona nestane, nestat će i dominacija jedne grupe boja nad drugom. ANC je proveo pola veka boreći se protiv rasizma. Kada trijumfuje, neće promijeniti tu politiku.
To je ono protiv čega se ANC bori. Njihova borba je istinski nacionalna. To je borba afričkog naroda, inspirisana sopstvenom patnjom i sopstvenim iskustvom. To je borba za pravo na život. Tokom svog života posvetio sam se ovoj borbi afričkog naroda. Borio sam se protiv dominacije bijelih, i borio sam se protiv dominacije crnaca. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem svi ljudi žive zajedno u harmoniji i jednakim mogućnostima. To je ideal za koji se nadam da ću živjeti i da ću ga postići. Ali ako treba, to je ideal za koji sam spreman umrijeti.
· Uz zahvalnost Fondaciji Nelson Mandela
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati