Obilne snježne padavine prekrile su Kabul ove zime, a noći su bile strašno hladne, a svaki nagovještaj proljeća uskoro nestaje pod još sivijim nebom i sumornim prognozama. U gradskim izbjegličkim kampovima roditelji se bude i pronalaze svoju djecu smrznutu na smrt. Putevi, rupa i polomljeni, su debeli blokovi leda. Čitava naselja su bez vode, a planine koje dominiraju horizontom obavijene su maglom. Čini se kao da je glavni grad u zastoju dok ljudi čekaju da se tlo odmrzne i da stignu sunce ili kiša.
Ipak, usred svega ovoga, čini se da su SAD napravile veliki politički iskorak.
U januaru su Talibani rekli da su se složili da otvore ured u zaljevskoj državi Katar - što je potencijalno ključni korak ka eventualnim pregovorima. Najava je bila prvi pravi pokazatelj ozbiljnog dijaloga između islamističkog pokreta i Washingtona. Ali s obzirom da većina stranih trupa treba da napusti Afganistan do kraja 2014. i da glavna pobunjenička grupa još uvijek odbija priznati legitimitet ovdašnje vlade, ostaju ogromna pitanja.
Ako je moguć prekid borbi, onda je i veći razdor i građanski rat. Nijedna od glavnih stranaka nije pokazala spremnost da učini ustupke neophodne za zaustavljanje krvoprolića, a nepovjerenje je duboko na svim stranama, uključujući i među zvaničnicima čiji je posao da podstiču pomirenje.
Osnovano 2010. uz međunarodnu podršku, Visoko mirovno vijeće treba da bude na čelu svih pregovora s pobunjenicima. Sada su, međutim, neki od njenih članova sve oprezniji u pogledu pravca razgovora.
Mohammad Ismail Qasemyar je jedan od njih. Govoreći ranije ove zime, njegova zabrinutost je daleko nadmašila njegov optimizam. Ured u Kataru bio je, kako je mislio, samo još jedan izvor anksioznosti. "Onoga čega se plašimo su igre", rekao je on, dodajući: "Ako SAD žele da sklope dogovor za Avganistance, vi znate Avganistance, a istorija poznaje Avganistance: to neće uspeti."
Qasemyar previše dobro razumije promjenjivu prirodu ovdašnje politike, jer je proveo vrijeme u zatvoru, vladi i egzilu pod različitim režimima u protekle tri decenije. Vratio se iz Irana kako bi predsjedavao nacionalnom skupštinom 2002. godine koja je imenovala Hamida Karzaija za predsjednika prijelazne administracije Afganistana. Iako podržava pomirenje, nejasno je šta je spreman dati u zamjenu za prekid borbi. Amerika mora samo da olakša razgovore, a ne da vodi sopstvene jednostrane razgovore, upozorio je on. Ako SAD pristanu na zahtjev Talibana da se šačica zatvorenika oslobodi iz Guantanamo Baya, zatočenici moraju biti poslati ovdje, a ne u treću zemlju. "Veoma je osjetljivo kada Avganistanci dođu do svog nacionalnog ponosa i svoje nezavisnosti."
Visoko mirovno vijeće nije prethodno primilo obavijest o najavi Katara, a realnost je da su se mnogi njegovi članovi već dugo žestoko protivili talibanima.
Qasemyar je optužio pokret da ima "usko tumačenje" islamskog zakona kada je na vlasti, ugnjetavanje žena i masakriranje civila. On se boji preranog povlačenja NATO trupa, ali je protiv svakog mogućeg plana da se pobunjenicima ponudi formalna kontrola vladinih ministarstava ili određenih provincija . "Talibani neće biti u poziciji da se vrate kao vladari", rekao je. "To je bio san koji je nestao. Neće se ponovo ostvariti. Ali ovaj problem: ove borbe i ubistva i bombe samoubice i eksplozije - ove jade , da, [nastaviće].“
Qasemyar nije sam u odbijanju da odstupi od svojih osnovnih uvjerenja. Barem u javnosti, vrlo je malo ko je voljan staviti za pregovarački sto. Vašington i Kabul su uvijek insistirali da talibani moraju prihvatiti avganistanski ustav - uslov koji je anatema pokreta koji ideološki protiv demokratije.
Ono što je najvažnije, dugoročna sudbina okupacije još uvijek nije odlučena. SAD su nedavno objavile da se nadaju povlačenju iz borbenih operacija u zemlji do sredine 2013. godine, više od godinu dana ranije nego što se očekivalo.
Bilo da se to dogodi ili ne, pobunjenici znaju da imaju kratak period da čekaju prije nego što većina američkih i NATO snaga napusti Afganistan, a vlada je znatno slabija. Ako nekoliko hiljada vojnika ostane nakon 2014. u nekoj vrsti smanjene savjetodavne i sigurnosne uloge, to neće umiriti zahtjev Talibana da se svih 130,000 stranih vojnika povuče, niti će biti dovoljno da se suzbi otpor i spriječi raspad države.
S obzirom na sve ovo, moguće je da militanti nemaju namjeru sklapati dogovor i jednostavno igraju na vrijeme.
Sumnje su pojačane prošlog septembra kada je Burhanuddin Rabbani, predsjedavajući Visokog mirovnog vijeća, ubijen u svojoj kući u Kabulu. Protivnik Talibana od 1990-ih, njegovo imenovanje godinu dana ranije navelo je neke da se zapitaju koliko je vlada ozbiljna u pregovorima.
Niko nije preuzeo odgovornost za atentat, ali Aminuddin Mozaferi, član odbora, rekao je da "nema sumnje" da su talibani odigrali glavnu ulogu. On vjeruje da Avganistanci moraju biti na čelu svih pregovora jer će samo oni moći razumjeti razmišljanje militanata. "Ako radimo pošteno sa pobunjenicima i vladom, oni moraju da rade pošteno sa nama. Ako nisu pošteni, neće doći do mira", rekao je on u januaru.
Čini se da predsjednik Karzai dijeli ovu zabrinutost, nedavno je posjetio Pakistan i izvršio pritisak na Islamabad da se otvori za talibansko vodstvo. Ipak, mnogi ovdje smatraju da on ima veće šanse da napreduje sa drugom pobunjeničkom grupom.
Hizb-e-Islami je bio jedna od glavnih političkih partija na čelu džihada protiv Sovjeta 1980-ih, a sada je aktivan u većem dijelu sjevernog i istočnog Afganistana. Raspala se nakon američke invazije, kada su se neki članovi pridružili demokratskom procesu, a drugi su se odlučili boriti. Predvođena bivšim premijerom Gulbuddinom Hekmatyarom, pobunjenička frakcija se često sukobljavala na bojnom polju s talibanima, a njeni predstavnici održali su niz sastanaka s afganistanskim i američkim zvaničnicima tokom godina. "Oni prihvataju izbore i parlament", rekao je Mozaferi, koji je bio u Hizb-e-Islamiju do 1992. "Moraju dobiti uvjeravanje da će strane trupe otići."
Na kraju, i talibani i Hizb-e-Islami moraju osjećati da pregovaraju sa pozicija snage. Lako naoružani ljudi ne provedu više od jedne decenije odupirući se moći SAD-a i NATO-a ako su inspirisani samo žudnjom za moći. Većina pobunjenika vjeruje da se bore za Boga inače bi davno odabrali lakšu opciju i odložili oružje. To će ih otežati smiriti u ovoj kasnoj fazi, kada su se toliko žrtvovali za cilj i kada osjećaju da je pobjeda neminovna.
Ako talibanski lideri prihvate ponuđene uslove, moraju odbaciti ideje koje su ključne za postojanje njihovog pokreta. Ukoliko dođe do ovog nevjerovatnog scenarija, oni ne mogu garantirati da će ih slijediti njihovi pješaci i komandanti.
Uspjeh s Hizb-e-Islamijem ne bi nužno pomogao da se zaustavi krvoproliće. Sam Hekmatyar je predvidio kolaps vlade nakon 2014. i mogao bi jednostavno gledati na dogovor prije toga kao na šansu da nadmaši svoje rivale.
Obični Afganistanci razumiju da su izgledi protiv mira, budući da su slični pokušaji pomirenja propali u sovjetskoj eri. Ono što je uslijedilo bio je katastrofalan građanski rat koji je opustošio Kabul dok se međunarodna zajednica okrenula problemima u drugim dijelovima svijeta. Samo će vrijeme pokazati da li se istorija ponavlja.
Vjerovatnoća je da će, kada zima izblijedi, zora proljeća najaviti još jednu borbenu sezonu goru od prethodne. Pregovori će se nastaviti jer sve strane znaju da moraju, ali ulozi su sada preveliki da bi bilo ko odustao.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati