Nakon godina rada na organizaciji, protestni pokret oko Zimskih olimpijskih igara u Vancouveru može s ponosom ostvariti niz važnih pobjeda. Živahne demonstracije hiljada ljudi susrele su se sa korporativnim spektaklom, marširajući na nekoliko metara od ceremonije otvaranja u B.C. Mesto 12. februara.
'Komitet dobrodošlice' koji je organizirao ovaj masovni protest bio je predstavnik niza grupa koje su osporile Međunarodni olimpijski komitet (MOK) i organizatore Igara u Vancouveru (VANOC).
Postignuća ovog pokreta uključuju: snažno odbijanje pokušaja ograničavanja slobodnog okupljanja i govora, razotkrivanje „zelenog pranja“ Igara i podizanje svijesti o problemima beskućništva i prava urođenika. Brend MOK-a je uspješno uništen i dugoročniji utjecaj Igara je osvijetljen. Tokom Igara, mnoštvo kreativnih direktnih akcija i protesta guralo je zahtjeve za socijalnom pravdom.
Međutim, bilo je i propuštenih prilika, i neke žučne debate u aktivističkoj zajednici.
„Dualizam“ događaja poput Olimpijskih igara možda nije dovoljno ozbiljno razmatran. To je dvonedjeljni sportski događaj i masovni spektakl, prepun mnoštva besplatnih aktivnosti za širu javnost – nije isto što i susret svjetskih bankara i političara. U stvari, mnoga, ako ne i velika većina onih koji su kritični prema Igrama i njihovom uticaju, i kritičnim prema antidemokratskim razaranjima MOK-a – ljudi koji bi više voleli javna sredstva otišli su na stanovanje, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i druge hitne potrebe – i dalje uživajte u gledanju najvećih svjetskih hokejaša, ili u izlasku na besplatnu emisiju, ili samo u šetnji i viđanju i upoznavanju ljudi iz cijelog svijeta.
Mislim da su neki od nas u protestnim pokretima propustili ili potcijenili ovaj dualizam, a kao rezultat toga prilike za kreativni pristup oko niza pitanja socijalne pravde dobile su manje energije nego što bi mogle imati.
Glavni fokus kontroverze bila je akcija protesta nazvana srčanim udarom ('da bi se začepile arterije kapitalizma'), koja je marširala centrom Vankuvera u subotu, 13. februara. U gomili od 200 ili 300, određeni broj ljudi bavili uništavanjem imovine. Razbijeni su prozori TD banke i kompanije Hudson's Bay, prevrnute kutije za novine, vandalizirana privatna vozila – uslijedili su sukobi s policijom i ljutitim građanima. Takvi incidenti su često djelo neželjenih uljeza. Ali u ovom slučaju, mnoge pristalice akcije su potvrdile da su uništavanje planirali učesnici kontingenta 'Crnog bloka'.
Mreža Olimpijskog otpora i još neki aktivisti proglasili su ovu akciju uspješnom, dok su mnogi od nas doveli u pitanje njenu efikasnost. Neki su nam u početku rekli da je izražavanje zabrinutosti u vezi sa akcijom „razbijanje solidarnosti“. Ovo je glavno načelo pojma „poštovanja različitosti taktika“, pri čemu se nijedna taktika ne isključuje prije vremena, a kritika ostaje interna. U praksi, to može značiti suzbijanje otvorene debate u aktivističkoj zajednici, tim pre što su u ovom slučaju grupe koje su potpisale „različitost taktika“ predstavljale samo dio onih grupa koje se organizuju oko Igara.
Braneći akciju na rabble.ca, Alex Hundert tvrdi da su svi učesnici 'srčanog udara' znali šta će se dogoditi, uprkos činjenici da je neizvjesnost centralno načelo raznolikosti taktičkih akcija:
“Svako ko kaže da nije znao šta će se desiti, laže. Bilo je 200 ljudi u crnom sa maskama, a 'Riot 2010' je već više od dvije godine poziv na okupljanje pokreta. Svi su znali šta će se dogoditi, a svi su ipak marširali.”
Ova izjava je lažna. Mnogi od onih koji su učestvovali u 'Srčanom udaru' nisu znali šta će se dogoditi - a akcije nisu ni komunicirale jasno sa nekima od njih. Jedna aktivistica, obojena žena koja je odrasla pod vojnom diktaturom, objasnila je:
“Neki od onih koji su se bavili uništavanjem imovine izgleda nisu solidarni sa ostalim demonstrantima, pokazujući neprijateljski stav prema nekim drugim učesnicima, pa čak i članovima nezavisnih medija, kao i široj javnosti. Ovo je izgledalo kao djeca koja se igraju uličnih tuča i ismijavaju borbe ljudi iz Trećeg svijeta koji su ponekad morali koristiti nasilne taktike da bi se oslobodili.”
Eric Doherty, dugogodišnji aktivista za životnu sredinu u Vancouveru, rekao je to ovako:
“Bio sam u srčanom udaru i očekivao sam strateško i ciljano uništavanje imovine. Brinuo sam se da bi moglo doći do nasumice 'bačenja'; nažalost to je mnogo toga što se dogodilo. Nešto od toga samo je izgledalo glupo, kao plastična kanta za smeće bačena na tihu sporednu cestu – smeće ne blokira saobraćaj... Ovo nije osuda taktike crnog bloka. To je kritika onoga što su ljudi u crnom uradili jednog određenog dana.”
I na osnovu toga još uvijek se može vršiti kritika pojedinih akcija u okviru izgradnje pokreta i solidarnosti. Istu energičnu kritiku treba primijeniti na sve taktike i na sve sektore progresivnih pokreta, od izborne politike, do nevladinih organizacija i radničkog pokreta.
Bez obzira na radikalne i bez sumnje hvale vrijedne motivacije mnogih od onih koji su koristili taktiku Crnog bloka i onih koji su se bavili uništavanjem imovine u akciji u Vancouveru, rezultat je bio nazadak za široki pokret.
Hundert u članku o razbijačima tvrdi: “Crni blok je taktika razbijačke lopte koja stvara prostor za više mainstream ili kreativnih taktika.” Ali dio stvaranja prostora uključuje prijemčivost javnosti za vašu cjelokupnu poruku. Akcija nije uspjela jasno komunicirati sa tom javnošću, čija je reakcija bila pretežno gađenje, zbunjenost ili čak strah. To je bilo vidljivo iz stotina pisama uredniku, te stotina i hiljada razgovora sa običnim ljudima, čak i onima koji su predisponirani da budu kritični prema Igrama.
Akcija nije stvorila politički prostor; isključio ga je. I to je poslužilo kao PR udar za policiju Vancouvera i organizatore Olimpijade. Nema sumnje da su to djelomično podstaknuli korporativni mediji, ali to je bio potpuno predvidljiv ishod. Kako je to rekao pisac i kritičar Olimpijade Chris Shaw, to je bio VANOC-ov "mokri san", jer je pomogao da se opravda sigurnosni budžet od milijardu dolara. Posebno imajući u vidu da su vlasti u Vancouveru odbile da isključe upotrebu agenata provokatora, moramo dovesti u pitanje upotrebu “taktike” koja inherentno olakšava infiltraciju agenata provokatora.
Postoje vremena i mjesta gdje su uništavanje imovine, sabotaže, pa čak i oružani otpor neophodni i efikasni. Ali upotreba bilo koje taktike mora proizaći iz koherentne strategije i trebala bi biti dio napora da se mobiliše što širi pokret. Učinkovito korištenje građanske neposlušnosti svodi se na komunikaciju s ljudima koje pokušavate pridobiti. Ako im taktika koju koristite nije razumljiva, kontraproduktivna je.
„Poštovanje različitosti taktika“, mora se iskreno reći, danas je u dijelovima ljevice postalo nešto poput šibanja. Zdrava ljevica ne bi smjela dozvoliti da bilo koji shibboleth ostane neupitan. U Vancouveru je prizvano da se nekima od nas kaže da ućute. nismo. Na osnovu toga, nadam se da možemo računati na debatu o raznolikosti taktika kao jedan pozitivan ishod događaja u Vancouveru.
S obzirom da se nazire G8/G20 i da vlasti obećavaju da će nametnuti „tvrđavu Toronto“, svi moramo biti u mogućnosti da debatujemo u potpunosti i iskreno, i da se ne plašimo da, ako je potrebno, demokratski odlučimo da isključimo određene taktike.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati