O Nicolasu Maduru, predsjedniku Bolivarske Republike Venecuele, u Španiji se vrlo malo zna. [Postoje] jedva četiri reda, koje su uglavnom doprinijeli masovni mediji koji su neprijateljski raspoloženi prema revolucionarnom procesu. El Viejo Topo je želio da ga upozna, a venecuelanski predsjednik je prihvatio intervju bez ikakvih problema.
Ali poziv od Madura nije bio ograničen samo na intervju. Uronjen u ono što je kršteno Uličnom vladom, predsjednik je u posljednjih sto dana svoje vlade obilazio sve kutke i rupe svoje zemlje. Praktično svaki dan je posjećivao neko drugo mjesto, u pratnji nekog ministra, bilježeći principijelne probleme u oblasti, razgovarao s ljudima, odobravao projekte. Moglo bi se reći da je tokom ovog perioda vlada Venecuele imala pomalo lutajući karakter – nešto za nas iznenađujuće, jer smo navikli na španskog predsjednika koji ima tako malo kontakta s narodom da s novinarima razgovara preko plazma ekrana , skrivajući svoje fizičko prisustvo od smrtnih novinara.
Pa onda, predsjednik je pozvao ekipu iz El Viejo Topa da mu dođu tokom jednog od ovih radnih dana i na taj način bi se, kako je taj dan odmicao, obavio intervju. Bila je to jedinstvena prilika da se izbliza posmatra šef venecuelanske države.
Tako je 20. jula El Viejo Topo rano otišao na aerodrom u Karakasu gde je čekao predsednički avion. Nakon 25 minuta leta sletjeli smo na aerodrom San Carlos, glavni grad ravničarske države Cojedes. Mnogo ljudi je bilo na aerodromu i u susjednim ulicama čekajući da vide Madura. Zbog zatamnjenih stakala na automobilima koji su nas prevozili, mnogi od njih su sigurno mislili da je u jednom od njih predsjednik, pa smo se srdačno pozdravljali od stanovništva koje je čekalo povorku.
Četrdeset pet minuta kasnije mala parada je ušla u vojnu bazu. Dva helikoptera su nadletjela područje. Vojni orkestar je ušao u poziciju: predsjednik je krenuo prema njima.
Skratit ćemo priču: nakon vojne ceremonije, povorka je krenula prema maloj platformi na kojoj su već sjedili mnogi vojnici i njihove porodice, preko dvije stotine. Išli smo na promociju šačice generala kao i na uručivanje transparenta raznim vojnim regijama. Nakon toga, govor.
Nicolas Maduro kaže ono što želi reći. Hleb je hleb i vino je vino. Nema tuče o grmu. Iako to nije bila glavna tema, Maduro je govorio o Španiji; Španija devastirana korupcijom koja se ugnijezdila u dobrom dijelu političke klase, a koja je bila (i još uvijek je?) saučesnik venecuelanskih desničarskih fašističkih zavjerenika. On navodi nezaposlenost i ističe kako je nepodnošljivo da 55% španske omladine ne može da nađe posao. Nije potrebno ni reći da se Topo slaže s njim.
Oko velikog šatora u kojem se nalazimo Oružane snage su postavile malu izložbu naoružanja. Tenkovi, topovi, niz vojnih stvari. Predsjednik se zabavlja u svakoj oblasti; ne uzimajući vremena, razgovara sa vojnicima i zvaničnicima. Jutro se proteže.
Toliko vremena stojeći, za Topo, naša snaga se gubi. Ali čini se da svi ostali nisu umorni. Iznenada, vrlo brzo, Maduro i grupa vojnika ulaze u veliki šator za kampanju. Može li ovo biti Vlada Vojne ulice? Čini se da postoje problemi koje treba riješiti. Nakon nekoliko sati pojavljuju se vojnici s malo hrane. Počinje da pada kao luda; štap kiše kako to ovde zovu. U štandu nastavljaju raspravu predsednik, ministar odbrane, predsednik Narodne skupštine i grupa vojnika. Odjednom, Maduro razgovara s nama. Kasno je, a intervju počinje. "Kako ćemo to učiniti?" On kaže. Razmišlja o tome nekoliko sekundi i nastavlja; "Pođi sa mnom, idemo u auto."
Sve se dešava na brzinu. Gotovo trčeći stižemo do vozila. Neko pokazuje na auto u koji treba da uđemo. Radimo to, jedan ispred, dva pozadi. Nema vozača. Pojavljuje se: to je Nicolas Maduro. Pravi predsjednik vozi auto. Nekoliko sekundi ne možemo a da se ne osjećamo pomalo zbunjeno. Jedan od nas se šali o kategoriji vozača.
Iznenađenja se nastavljaju: Maduro nas ne tretira kao novinare ili strance, on nas tretira kao saputnike.
Predsjednik nas pita da li imamo spreman diktafon. „Hajde, pitaj“, kaže on dok vozi auto. Očigledno je da to neće biti konvencionalni intervju, jedan od onih u kojima anketar mjeri svoja pitanja, a osoba s kojom se intervjuira izbjegava u potpunosti odgovoriti. Odatle je ton cijelog našeg razgovora kolokvijalni, pristojan, nimalo ohol. I odlučujemo da počnemo.
Neko nam je rekao da je njegova [Madurova] društvena i politička posvećenost počela kada je bio veoma mlad, pa ga pitamo o njegovim prvim godinama. Ne skidajući pogled s ceste, odgovara predsjednik.
Rođen sam i odrastao u Karakasu 1960-ih i 70-ih. Odrastao sam u bariju, u oblasti gde se nalazi Centralni univerzitet Venecuele. Tih godina došlo je do velikog društvenog i političkog preokreta, pojavile su se velike borbe, usmjerene prije svega na moćan studentski, univerzitetski i srednjoškolski pokret. Sećam se da sam bio miran
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati