“Ko hoće cilj, hoće i sredstva za to.”
–Immanuel Kant
Odvratnost je zahvatila svijet zbog nastavljanja tragedije u Darfuru. Užasni građanski ratovi između sjevernog i južnog Sudana vode se od sticanja nezavisnosti prije više od pedeset godina. Skoro 300,000 ljudi umrlo je od bolesti, nasilja i gladi, dok je 2.5 miliona protjerano iz svojih domova u posljednje četiri godine, a Integrirana regionalna informativna mreža UN-a izvijestila je 19. marta 2007. da je 4.5 miliona "pogođeno sukobom" i kojima je potrebna humanitarna pomoć. Konflikt koji je u toku koji pustoši Sudan proizveo je više od 80,000 novih izbjeglica u šest mjeseci od februara 2007. godine, iako je vlada u Kartumu zatvorila 52 humanitarne agencije koje su se brinule o "interno raseljenim ljudima" koji žive u 153 kampa. Kako se kriza u Sudanu prelijeva na Čad i Centralnoafričku Republiku, gdje se više od 450,000 nesretnih izbjeglica zadržava bez adekvatne prehrane ili zdravstvene zaštite, međunarodne rezolucije dočekuju se s ravnodušnošću, a mirovni sporazumi već postignuti između nacionalne vlade u Kartumu i Čini se da su južnjački pobunjenici blizu kolapsa.
Vlade širom svijeta predvođene Britanijom i Sjedinjenim Državama pokrenule su istragu protiv vlade u Kartumu koju predvodi Omar al-Bashir pozivajući na razne kaznene mjere uključujući zabranu putovanja, zamrzavanje imovine, ekonomske sankcije, „zonu zabrane letova“, a možda čak i vojne intervencija. Pisma protesta potpisali su vodeći progresivni intelektualci, slavne ličnosti su se uključile u borbu, počele su kampanje za otuđivanje u različitim kampusima i državnim parlamentima u Sjedinjenim Državama, a progresivne organizacije poput "Save Darfur" i "Enough" su se pojavile. Frustracija je postala sve opipljivija i svuda se čuje povik: „Hajde da uradimo nešto“.
Međutim, ni manje ni više nego predstavnicima političkog mejnstrima, zapadnim progresivcima očigledno nedostaju bilo kakve inovativne ideje o tome šta treba učiniti. Većina njihovih prijedloga spaja pozive na saradnju sa prijetnjama prisilom i, obično, kontradikcije su očigledne. Ideja je da se pruži klizna skala opcija ili, sofisticiranije rečeno, "Rubikova kocka" odgovora u kojima se pretpostavlja da nijedna politika neće funkcionisati, ali da nada leži u perspektivi da se ove različite ideje ispravno poređaju .[1] Međutim, malo je artikulisano o načinima materijalnih podsticaja za saradnju, a previše se oslanja na upotrebu sankcija i vrstu vojnog buđenja koju favorizuje desnica. Dakle, integritet ljevice je kompromitovan zajedno sa njenom sposobnošću da pitanja rata i izbjeglica uobliči u svoje okvire.
Zapadna vojna intervencija u Sudanu jednostavno nije održiva opcija. Suočit će se s gotovo nezamislivim preprekama, podijeliti one koji žele spasiti Darfur, stvoriti međunarodnu opoziciju i stvoriti još veći animus protiv Zapada u arapskom svijetu. Ekonomske sankcije rijetko su imale mnogo uspjeha i, osim vojne opcije, one predstavljaju posljednju mjeru: poluga i utjecaj se smanjuju kada se sankcije uvedu, a oduzimanje se može pokazati samo kao manji iritant u Sudanu. Insistirati da sudanska vlada ne "želi" da sarađuje znači promašiti poentu. Istinska diplomacija će artikulirati prijedloge koji se fokusiraju na ekonomske, političke i simbolične poticaje - a ne prijetnje - to bi moglo dovesti do saradnje.
Jasna opredjeljenja i obećanja o održivim zapadnim investicijama u Sudanu mogu se povezati s repatrijacijom izbjeglica u Darfur. Istinski nacionalni investicioni plan bi ponudio ekonomske i političke podsticaje za sve strane uključene u stari građanski rat između Severa i Juga da se pridržavaju već potpisanih mirovnih sporazuma. Takav pristup bi se takođe logično uklapao u poziv mnogih progresivnih organizacija na pojačani diplomatski angažman između zapadnih država i režima u Kartumu. Kina ima materijalne interese u stabilnosti Afrike. Ta bi zemlja mogla biti namamljena da razvije pozitivnu politiku za Sudan – umjesto da jednostavno vrši “pritisak” – ako se dobije vodeći ulogu u naporima za rješavanje onoga što ubrzano postaje transnacionalni problem izbjeglica i rastućih uslova regionalne nestabilnosti. Razmišljanje o Sudanu i Kini na ovaj način dalo bi akcijama koje favorizuje ljevica – koncertima, konferencijama, demonstracijama i slično – jasniji fokus i osjećaj svrhe. Pogotovo zato što je vojna intervencija nerealna, a sankcije neće djelovati, potrebno je promijeniti trenutni način razmišljanja. Čak i zabrana prodaje oružja Sudanu ne mijenja postojeću političku realnost: vrijeme je da se privilegira šargarepa nad štapom.
* * *
Nijedan od planova koji su trenutno na stolu neće "spasiti" Darfur jer nijedan od njih, bilo sam ili u kombinaciji, ne uspostavlja uvjerljivu vezu između ciljeva i sredstava. Traženje saradnje uz pozivanje na kaznene mjere može samo proizvesti kontradiktoran poduhvat. Ali da je ovo prihvaćanje uzajamno isključivih opcija politike upravo ono što su ponudile organizacije u rasponu od Međunarodnog vijeća za ljudska prava do osnovnih grupa kao što su “Save Darfur” i “Enough”. Svi oni eksplicitno ili implicitno pozivaju na proširenje sankcija koje su Sjedinjene Države stavile Sudanu u multinacionalni poduhvat. Nekoliko od ovih organizacija spremno je isključiti silu protiv Sudana uprkos zlokobnim rizicima. Pomešan sa svim ovim je legitiman poziv osnovnim organizacijama širom sveta da izraze svoje ogorčenje protiv Sudana (kao i Kine), da Sjedinjene Države diplomatski angažuju Sudan, da pobunjenici na jugu ujedine svoje napore protiv Sjever, i za završetak mirovnog procesa. Pozivanje na pojačano diplomatsko priznanje Sudana od strane Zapada — tj. postavljanje ambasadora od strane Sjedinjenih Država — dok insistiranje na kaznenim ekonomskim i vojnim mjerama nema smisla, a ostaje nejasno kako će se simbolični protesti pretvoriti u politiku. Nema razloga zašto bi Sudan trebao vjerovati, a kamoli ozbiljno angažirati one koji rukuju oružjem ekonomske i vojne prisile dok pozivaju na mir.
Prepirke između Sudana i međunarodne zajednice trenutno se vode oko implementacije politike koja bi uvela snage od 22,000 vojnika pod “hibridnom” komandom Ujedinjenih nacija i Afričke unije da patroliraju kampovima za interno raseljena lica. Tri hiljade vojnika je već na mestu, ali poslednja faza operacije se odvija brzinom puža. Različiti neokonzervativci poput Roberta Kagana, kao i važni zvaničnici američkog State Departmenta poput Susan Rice i bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Billa Clintona, Tonyja Lakea, već su pozvali na jednostranu vojnu akciju Sjedinjenih Država protiv Sudana. Neki glasovi s lijeve strane sada ponavljaju ove prijedloge. Drugi pozivaju na "kvartet" vanjskih nacija da posreduju u krizi u Darfuru. Međutim, kako bi bili sigurni da se njegov “laj” neće pokazati većim od njegovog “zalogaja”, mnogi naprednjaci su, čini se, spremni prihvatiti opasnu sugestiju da posredovanje takvog kvarteta “mora biti spremno da gura ideje na osnovu svoje procjene onoga što je potrebno, ne samo ono što strane navode da su spremne da prihvate.”[2]
Kako će se to postići, naravno, druga je stvar. Smiješno je vjerovati da će 22,000 vojnika stvoriti stabilnost za 153 kampa za interno raseljena lica u Darfuru, koji je velik kao Francuska, ili će se pokazati sposobnim da se nosi sa složenošću Sudana čija je veličina otprilike zapadna Evropa. Ili, malo drugačije rečeno, ova nacija je 30 puta veća od Ruande i 100 puta od Sijera Leonea. Osim svoje vojne snage, Sudan ima osamdeset različitih plemenskih milicija, a njegovi narodi govore stotine različitih jezika. Zaista, tragično, kao da intervencionistički liberali nisu ništa naučili od Iraka. Oni, opet, ignorišu očigledna ograničenja efektivne vojne akcije. Oni, opet, potcjenjuju potencijal otpora. Bolje da su ovi svetkovini trebali naglasiti potrebu za zabranom oružja u Sudanu i važnost regionalnih konferencija koje se bave prodajom oružja. U svakom slučaju, kako stvari sada stoje, jedva da se može čuti šapat o „izlaznoj strategiji“. Niti je mnogo vremena potrošeno na brigu o tome kako bi vojna intervencija mogla destabilizirati bilo koju ili svih devet država koje graniče sa Sudanom ili da bi “promjena režima” u Kartumu mogla izazvati novi niz građanskih ratova od kojih bi izbjeglice nesumnjivo najviše patile. Zanimljivo je kako su pretpostavke o vojnoj intervenciji, kao i zahtjevi Tonyja Blera za uvođenjem „zona zabranjenih letova“[3], prenete sa onih koje su izazvale katastrofu u Iraku.
Na 50. rođendan Evropske unije (25. marta 2007.) Bob Geldof — pjevač/tekstopisac/mogul/aktivista i organizator fantastičnog Live-Aid koncerta 1985. godine koji je prikupio više od 100 miliona dolara za pomoć gladi u Africi — okupio je izvanredan set progresivnih umjetnika i intelektualaca u znak protesta protiv ubilačkih događaja koji se dešavaju u Darfuru. Dario Fo, Umberto Eco, Jurgen Habermas, Vaclav Havel, Seamus Heaney, Bernard Henri-Levy, Harold Pinter, Franca Rame i Tom Stopard potpisali su pismo pozivajući na međunarodne ekonomske sankcije protiv Sudana koje bi također uključivale zabranu putovanja i zamrzavanje pojedinaca sredstva u zapadnim bankama. “Zabranite im naše obale i naše zdravstvene usluge i luksuznu robu”, kaže Geldof, a kriza može biti okončana za tri sedmice. Nažalost, međutim, on i njegovi prijatelji nisu se trudili uzeti u obzir da je međunarodne ekonomske sankcije praktično nemoguće koordinirati, arapske nacije nikada neće pristati na ograničenja putovanja, banke i zdravstvene usluge postoje izvan Zapada, a konverzija valute je jednostavna manevar.
Namjere ovih potpisnika su svakako bile časne. Ali njihov stav nije bio ni hrabar ni inovativan. Umjesto toga, bio je potpuno establišmentistički i potpuno konformistički. Bilo je oduševljenih pohvala za korištenje ekonomskih sankcija protiv Sudana ne samo od republikanaca, već i iz cijelog američkog političkog spektra. Sjedinjene Države su sada, zapravo, učinile službenim dijelom politike sankcije koje su već na snazi. Više od 130 firmi koje trenutno trguju sa Sudanom, uključujući dvije vodeće naftne kompanije, već su spriječene da posluju sa Sjedinjenim Državama, koriste njihove finansijske institucije ili koriste dolar kao valutu za svoje transakcije. Uticaj ovih sankcija na političke odluke donesene u Kartumu je zanemarljiv. Kakvo će dobro postići novi pristup ostaje nejasno. Sudan je među prvih 20 najmanje trgovinski zavisnih država u svijetu i, što je od posebnog značaja utoliko što sankcije najviše pogađaju siromašne, nalazi se na 139. mjestu — ili među najnižim zemljama — na Indeksu ljudske bijede UN-a.
Prihvatanje desničarskih spoljnopolitičkih pretpostavki stvorilo je situaciju za zapadne naprednjake u kojoj je njihov potpuno legitiman moralni gnev kombinovan sa — kao u Iraku — potpuno naivnim i stoga nelegitimnim pseudorealizmom. Liberalni spoljnopolitički analitičari i organizacije ljevice stoga nisu bili u stanju da razviju bilo kakvu vlastitu diplomatsku alternativu ili inicijativu. Mediji su posvetili ogromnu pažnju ambasadorici dobre volje Dječijeg fonda Ujedinjenih naroda, glumici Mii Farrow, jer je osudila "olimpijadu genocida" planiranu u Pekingu 2008. i natjerala Stevena Spielberga (koji trenutno radi kao umjetnički savjetnik za televizijski događaj) da napisati pismo predsjedniku Kine Hu Jintaou, izražavajući užasnutost zbog kineske podrške Sudanu. "Zasluga ide Holivudu", napisala je Helene Cooper 13. aprila 2007. godine The New York Times. I, na neki način, to je dovoljno pošteno. Ali, onda, Spielbergovo pismo nikada nije dobilo odgovor. Kina je poslala gospodina Zhai Juna, višeg savjetnika za vanjsku politiku, u Sudan – posjetio je tri izbjeglička kampa, razgovarao o krizi, a zatim se vratio kući. Dana 9. maja 2007 The Daily Telegraph u Londonu je izvijestio da će Kina i Rusija prodati nove helikoptere i vojnu opremu Sudancima.
Nema ničeg lošeg u pokušaju da se mobiliše svjetsko mišljenje i izrazi ogorčenje zbog onoga što se događa u Darfuru. Ali takva diplomatija slavnih je u konačnici taktika zasnovana na nešto više od prilike za sudansku vladu – ili njene saveznike – da izbjegne da bude osramoćena. Da su ovi narodi bili toliko zabrinuti da budu osramoćeni, naravno, ne bi vodili politiku koju su vodili. Ideja da će sramota koju čini grupa poznatih ličnosti i zapadnih medija nekako nadmašiti ogromne materijalne interese koje Kina izvodi kupovinom više od 60% sudanske nafte, dok služi kao glavni snabdjevač vojnih potreba, jednostavno je smiješna . Pokušaji holivudskih poznatih ličnosti da izvrše pritisak zapadnih medija na Sudan, naciju koja se brine o vrlo različitim prioritetima, na sličan način nije zamjena za smislenu politiku. Kako stvari sada stoje: zapadni intelektualci i slavne ličnosti postavljaju svoje zahtjeve, Sudanci bi trebali prihvatiti, a ako to ne čine... bolje da o tome ne razmišljaju. Njihova ideja diplomatije u suštini počiva na uvjerenju da će Kartum ili kapitulirati pred njihovim zahtjevima ili će se suočiti sa drastičnijim alternativama. Ovaj pristup se pokazao ne samo neuspješnim, već i kontraproduktivnim. To je pomoglo da se Sudan otjera u zagrljaj Rusije i, posebno, Kine.
* * *
Upadljiv je nedostatak razmišljanja, mješavina očaja i nepovezanosti, te nesposobnost i mejnstrima i većine njegovih progresivnih kritičara da preciziraju cilj koji bi taktika koju oni predlažu trebala ostvariti u Dafuru i Sudanu. Neki su zadovoljni time što naglašavaju potrebu „patroliranja“ kampovima za interno raseljena lica i garantuju sigurnost za napore humanitarne pomoći. Ali ovaj pogled je kratkovid. Zatvaranje ovih noćnih mora kampova za interno raseljena lica i repatrijacija izbjeglica jedini je cilj o kojem vrijedi razgovarati, a to znači držati oči na nagradi. Nesumnjivo će počivati na jačanju embarga UN-a na oružje koji je već na snazi, a Sjedinjene Države treba pohvaliti što su konačno implementirale vlastite zakone protiv posredovanja u prodaji oružja umjesto da čekaju da druge zemlje učine isto, kao u neposrednoj prošlosti. Ali ovo je samo korak u pravom smjeru. Osim ako se repatrijacija ne shvati kao kraj kojem treba služiti progresivna politika, njeni kreatori će biti krivi za stvaranje nove izbjegličke populacije u Darfuru i susjednim državama zbog čega će se dugotrajna tragedija palestinskih ili iračkih izbjeglica činiti manjom u usporedbi.
Politika repatrijacije će na duge staze zahtijevati ne samo veliku količinu novca, koja nedostaje Ujedinjenim nacijama, već sigurnost i pristup selima u kojima su izbjeglice nekada živjele. Ova potonja briga zahtijeva — kao preduvjet — mir između pobunjenika u Darfuru i vlade u Kartumu. Pregovori između strana čine neki oblik smislene saradnje između Kartuma i zainteresovanih strana u ostatku sveta neophodnim. Međutim, da bi pregovori bili uspješni, moraju se artikulirati poticaji koji govore o interesima ne samo onih koji čame u logorima već, ironično, političara koji sjede u svojim kancelarijama u Kartumu. Ako se kaznene mjere pokažu samo nepromišljene, izazivaju podjele i neefikasne – tako da će „zalogaj“ intervencionista neizbježno biti slabiji od „laja“ — govoriti o njima kao o ozbiljnim političkim opcijama će potkopati povjerenje neophodno za stvaranje vrste saradnje koja traže druge opcije politike.
Realnost je da Sudan jednostavno ne zna šta da radi sa izbeglicama u Darfuru: postao je zarobljenik sopstvene politike. Troškovi njihovog preseljenja su veći od ostavljanja da trunu u ovom zapadnom dijelu Sudana ili njihovog terorisanja korištenjem nomadskih plemena poznatih kao Janjaweed. Time se stvara više izbjeglica i više nasilja. Regionalna nesigurnost je takođe povećana i stvorene su šatorske zajednice — koje se sastoje od desetina hiljada interno raseljenih lica — koje sada okružuju Kartum. To je začarani krug koji crpi resurse Sudana iako naizgled ne dozvoljava izlaz. Stvari dodatno komplikuje mogućnost novog građanskog rata između vlade u Kartumu i provincija na jugu. Predstoje izbori 2009. — dogovoreni Sveobuhvatnim mirovnim sporazumom potpisanim u januaru 2006. — koji će omogućiti južnim provincijama, koje zadržavaju većinu nafte i resursa u zemlji, da odluče da li se njihovi građani žele otcijepiti od Sudana. Ova perspektiva predstavlja mogući poticaj za vladu Kartuma da nastavi stari građanski rat, spriječi jedinstvo među pobunjenicima i zadrži brojne plemenske milicije. Ukoliko se to dogodi, naravno, više izbjeglica će se preliti u Darfur.
Usred ovog nereda, onda je pravo pitanje suvereniteta u igri za vladu Omara Bašira i suočavanje sa situacijom zahtijeva više od poziva na jedinstvo među pobunjenicima i podršku njihovoj stvari. Takođe nije kao da su pobunjenici svi bili anđeli posvećeni demokratskoj vlasti. Petnaest pobunjeničkih frakcija iz suparničkih plemena sa vrlo različitim običajima i jezicima trenutno se bori protiv vlade u Kartumu pod rubrikom Sudanskog oslobodilačkog pokreta. Sveobuhvatni mirovni sporazum je blizu kolapsa i samo je jedna frakcija potpisala Darfurski mirovni sporazum iz maja 2006. Plemenska i vjerska lojalnost i dalje nadmašuju opredjeljenje za demokratiju i nacionalizam, a čak su i pobunjeničke vođe u Darfuru više zabrinute za udjele od prihoda od nafte i ulaganja za njihove klijentele nego rešavanje problema interno raseljenih lica u Darfuru. Los Angeles Times izvijestio je 14. aprila, u stvari, da su humanitarne organizacije, kao i izbjeglice, bile izložene nasilju i zvjerstvima od strane pobunjenika. Stoga se ne radi samo o tome da se Sudan pozove da uspostavi “mir”. Čak i dok insistiraju na tome da Kina i Rusija smanje prodaju oružja Sudanu, što bi Sjeveru i dalje ostavilo snažnu vojnu prednost, zapadni progresivci također moraju naglasiti u svojoj propagandi i mobilizaciji, važnost posjedovanja sve pobunjeničke frakcije potpisuju i pridržavaju se – bez obzira na njihove mane – mirovnih sporazuma na stolu.
S obzirom na vjerovatnoću da će južne provincije glasati za otcjepljenje i da se sastav pobunjeničke opozicije mijenja, ne pomaže spekulacija o budućem sastavu istinski reprezentativne vlade za Sudan. Čak i kada bi se ostvario privremeni savez između prethodno neprijateljskih arapskih i nearapskih frakcija u Darfuru (i na jugu), mogla bi se postaviti pozornica za novu rundu građanskih ratova. Pravi problem uključuje okupljanje ovih pobunjeničkih frakcija u nadi da će potpisati Mirovni sporazum u Darfuru. Conscience International je iznijela plan za regionalne konferencije o rješavanju sukoba u El-Fasheru, El-Geneini i Nyjali tokom posjete svojih članova Kartumu u martu 2007. Ako bi se slijedio, blještavilo nacionalne i međunarodne politike bi se smanjilo; više ljudi bi moglo biti uključeno u proces; a možda bi se čak mogao izvršiti i mali pritisak na vođe frakcija odozdo. Stoga bi se pokušaji rješavanja sukoba u provincijama mogli pokazati korisnima. Ipak, nacionalne politike moraju dopuniti takve lokalne inicijative.
Naravno, sudanska vlada mora biti uvjerena u potrebu implementacije svog trostepenog sporazuma sa UN-om. Završena prva faza uvela je stotine policijskih savjetnika UN-a i civilnog osoblja u Darfur, dok druga, koja je u osnovi na snazi, poziva na teži paket podrške koji se sastoji od šest helikoptera i 3,000 vojnika; treća faza, koja će dovesti još 20,000 vojnika, je ono što ostaje u središtu spora. Podložan snagama pod kontrolom Afričke unije,[4] koje bi zatim koordinirale napore UN-a i Sudana, Kartum ima legitimno pravo zahtijevati da visoki oficiri za ovu „hibridnu“ operaciju dođu sa svog kontinenta. Ovo bi omogućilo afričko rješenje za afrički problem, što je važno s obzirom na sjećanja na kolonijalizam, i obezbijedilo dalje priznanje regionalnih i sudanskih interesa u sprezi sa interesima IRL.
Međutim, ni mejnstrim političari ni naprednjaci gotovo ništa nisu rekli o potrebi za novom ekonomskom strategijom. Takav pristup bi morao da prevaziđe trenutno oslanjanje na ekonomske sankcije i da se umesto toga pozabavi tripartitnim interesima Kartuma, južnjačkih pobunjenika i interno raseljenih lica. Bilo da se implementira kroz institucije povezane sa nacionalnom državom, ili međunarodni ekonomski konzorcijum, takva strategija bi se u osnovi zasnivala na ukidanju sankcija uz korištenje određenog fiksnog iznosa od svakog dolara uloženog u Sudan za izdržavanje i repatrijaciju IRL. To bi bilo vezano za "mjere", ili dokazive dokaze, koji se odnose na razoružavanje Janjaweeda. Zapadne korporacije i države bi mogle tvrditi da ulaganja prvo zahtijevaju sigurnost i da bi projekti bili podložni osekama i osekama povezanih s promjenom taktika od strane učesnika u krizi u Darfuru i sukobu u Sudanu. Takav prigovor je legitiman. Ulaganje u nestabilnim uslovima je zaista kocka. Zapadne korporacije i države bi morale odlučiti da li bi, u slučaju Sudana i krize u Darfuru, humanitarna uvjerenja mogla nadmašiti rizike.
Postoje i opasnosti koje treba uzeti u obzir. Ulaganje vezano za repatrijaciju izbjeglica koristilo bi vladi Omara al-Bashira, kao i Darfuru i jugu. Međutim, u takvom investicionom planu nema ničeg nepromišljenog i postoje legitimni razlozi za nadu u pozitivne rezultate. Kartum bi, prije svega, mogao prepoznati da je osiguranje novih investicija vrijedno napuštanja Janjaweeda. Sudanski lideri Sjevera također bi mogli iskoristiti priliku da smanje troškove koje je proizvela njihova katastrofalna politika u Darfuru. Oni sigurno naslućuju da će Sudan sve više postati ekonomska kolonija Kine, osim ako ulaganja ne postanu raznovrsnija. Izgledi zapadnih investicija bi mogli sugerirati vladi Kartuma da njena politika u Darfuru podriva njene geopolitičke interese. Održivo ulaganje na sjever, čak i ako se Jug otcijepi, i dalje bi joj omogućilo da djeluje kao dominantan igrač u regiji iu Afrika. To što će organizacije za ljudska prava – u koje vlada u Kartumu trenutno sumnja – vjerovatno morati da upravljaju sredstvima ne bi se trebalo pokazati odlučujućim. Kada bi zapadne korporacije i države ponudile novi hrabar i inovativan plan ulaganja, postojao bi pravi poticaj za vladu Kartuma da na odgovarajući način prilagodi svoju politiku. Ili, drugačije rečeno, inteligentan politički investiciona strategija bi mogla pomoći izbjeglicama u Darfuru nudeći ekonomski poticaj za mir koji bi se dopao objema stranama u starom građanskom ratu koji je u opasnosti da bude nastavljen.
Ali takođe je ključno shvatiti da je nevolja interno raseljenih lica postala transnacionalni problem koji seže izvan Darfura iu Centralnoafričku Republiku, Čad i druge nacije koje se graniče sa Sudanom. Od suštinskog je značaja traženje pomoći za humanitarne agencije i zadovoljavanje potreba izbjeglica. Ali to je zaustavna mjera. Potrebna su daleko veća sredstva za oživljavanje ne samo Afričke unije, koja bi igrala važnu ulogu u rješavanju ovog problema, već i praktično bankrotiranog Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHRC) koji je već uspješno vratio 12,000 interno raseljenih lica u Darfur . Ovdje bi „kvartet“ — ili „kvintet“ — zapravo mogao učiniti nešto korisno. Važni učesnici bi morali da budu Arapska liga, Evropska unija, Rusija i Sjedinjene Države. Bilo koji transnacionalni poduhvat u Africi, međutim, mora uključivati i Kinu: ona je zaslužna za gotovo 20% ekonomskog rasta u Africi, otpisala je više od milijardu dolara dugova, obezbijedila zajmove od skoro milijardu dolara za 1 projekata u dvadesetak afričkih zemalja, i povećao trgovinu sa Afrikom sa 1 milijardi dolara u 55. na ono što će verovatno iznositi 6 milijardi dolara do 2000.
Mnogi sugeriraju da je zapadna ekonomska dominacija Afrike pri kraju. Bilo da je ta tvrdnja preuveličana ili ne (zahtjevi za izgradnju infrastrukture Afrike do 2010. godine iznose 17 milijardi dolara), čak i umjereno uspješno rješavanje problema izbjeglica ovisit će o stepenu saradnje između Kine i Zapada. Kina je dosljedno pozivala na diplomatsko rješenje krize, a nedavno je stvorila novu poziciju na nivou kabineta za afričku diplomatiju sa fokusom na Sudan. Ali također je dao 300 vojnika u hibridni poduhvat UN-a i Afričke unije. Kina sve više postaje svjetski akter, a ne samo svjetska sila, i možda bi ovoj naciji konačno trebalo dati određenu odgovornost Zapada za provođenje konkretne politike, a ne za vršenje inherentno neuhvatljivog „utjecaja“ koji opija tolike naprednjake.
Možda bi čak bilo prikladno da se pokrene mogućnost zajedničkog napora Kine i ostatka kvarteta kako bi se politička strategija ulaganja dopunila direktnim finansiranjem humanitarnih organizacija koje su sposobne da izdrže i vrate izbjeglice preko granica. To bi očito koristilo Kartumu dajući istinski važnu ulogu njegovom najvažnijem savezniku. Zapadne zemlje i organizacije mogle bi podijeliti terete povezane s rješavanjem krize, dok bi Kina mogla dobiti pozitivan publicitet za humanitarni poduhvat bez ugrožavanja svojih ekonomskih interesa u Sudanu i regiji. U svakom slučaju, ne postoji razumna opcija za naprednjake nego da razviju prijedloge za mirnu intervenciju koja može uskladiti interese izbjeglica sa interesima regiona i Sudana.
* * *
Dok stručnjaci govore o rastu "zamora od saosećanja" u vezi sa Darfurom, obično ne pominjući poražavajući nedostatak pozitivnih predloga koje nudi politički mejnstrim, sada je vreme - ponavljajući stari slogan - da se odustane od neuspeha i vrati se Kantu. On je, na kraju krajeva, bio najveći zagovornik povezivanja ciljeva i sredstava. Mnoge od novih strategija koje se ovdje zagovaraju imaju spekulativni karakter. Pokazat će se da ih je teško implementirati i postoji bezbroj detalja koje treba riješiti. Ali oni govore o potrebi za autentičnom politikom ljevice. Ovi prijedlozi se također lijepo uklapaju s progresivnim pozivima za povećanje diplomatskih kontakata, traženje građanskog mira u Sudanu i stvaranje entuzijazma u narodu za suočavanje sa interno raseljenim licima. Oni nude humane, kosmopolitske i koherentne alternative tradicionalnijem oslanjanju na ekonomske sankcije i vojne prijetnje koje je tako nesretno propalo u prošlosti. Štaviše, nijedan od njih nije uklesan. Svaka je namijenjena samo da izazove raspravu i provocira korištenje kritičkog intelekta. Ako ništa drugo, kada se uzmu zajedno, ovi prijedlozi projektuju način razmišljanja o naizgled nerješivoj krizi u Darfuru koja odbija prihvatiti parametre datog. Stoga bi, možda, mogli samo da inspirišu naporan rad povezan sa zamišljanjem mogućeg.
bilješke
1. John Prendergast, “Odgovor na Darfur: Kako riješiti najtopliji rat na svijetu” za Međunarodnu kriznu grupu i Centar za američki napredak, (2007) str. 7.
2. Ibid., str. 10.
3. Kao odgovor na informaciju da Sudan koristi oružje i tešku vojsku, Reuters je napomenuo: „Sa Sudanskim ograničenim brojem aviona s fiksnim krilima bila bi logistička noćna mora održavati zonu zabrane letova na području veličine Teksasa.” Potvrđujući očaj koji osjećaju mnogi studenti Sudana, iako nudi zonu bez letenja kao opciju, Eric Reeves također zna da to neće uspjeti; vidi OVDJE.
4. Obratite pažnju na raspravu u Stephenu Eric Bronneru, Mir van domašaja: putovanja po Bliskom istoku i potraga za pomirenjem (Lexington: University Press of Kentucky, 2007).
STEPHEN ERIC BRONNER je viši urednik Logosa. Trenutno uvaženi profesor (profesor II) političkih nauka na Univerzitetu Rutgers, njegova najnovija knjiga je Mir van domašaja: Bliskoistočna putovanja i potraga za pomirenjem (University Press of Kentucky).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati