Gotovo svakodnevni zakoni koji ograničavaju pravo žena na abortus, hor republikanaca koji omalovažavaju silovanje i sramote žene, i cijela budućnost za koju se agresivno bore su zastrašujući i pokušaj da nas vrate u mračno doba. Ovo je vanredno stanje. Prisilno majčinstvo je oblik nasilja.
Ali ne smijemo biti paralizirani strahom ili mjesečarom u poricanju. MORAMO USTANE.
Ponosan sam na gomilu koja se diže u Teksasu. Ponosan sam na žene i muškarce koji će putovati sa obe obale i po sredini zemlje u ovoletnjoj vožnji prava na slobodu pobačaja. Pozivam sve da slijede njihovu odvažnost i uzdignu se s njima da povrate svoje živote, naša tijela, vlastite reproduktivne odluke i našu budućnost. Nema vremena za gubljenje.
{C}- Eve Ensler, autorica Vaginskih monologa,
osnivač V-Day i One Billion Rising
Širom zemlje, ljudi se bude zbog vanrednog stanja suočavajući se sa pravom na abortus. Kako zakonodavci u Teksasu donose zakon koji će zatvoriti 37 od 42 klinike za abortus u cijeloj državi, novi zakoni u Sjevernoj Karolini zatvorit će četiri od njihovih pet preostalih klinika. U međuvremenu, nedavno usvojeni budžet Ohaja mogao bi zatvoriti čak tri klinike za abortus. Sjeverna Dakota bi 1. avgusta mogla postati prva država koja će efikasno zabraniti abortus. Već posljednja klinika za pobačaje u Mississipiju je samo žalbena odluka koja se ne zatvara. Mogli bismo nastaviti.
Ako sada ne preokrenemo ovu putanju, osudit ćemo buduće generacije žena i djevojčica na prisilno majčinstvo, na živote otvorenog porobljavanja, terora i srama koje uništavaju život. Žene će biti prisiljene da imaju djecu koju ne žele, hvatajući ih u nasilne veze, tjerajući ih u siromaštvo, prisiljavajući ih da napuste školu i gaseći njihove snove. Žene će ići na očajničke i opasne mjere kako bi prekinule neželjenu trudnoću, ponovo preplavljujući hitne pomoći i pronalazeći mrtve žene u jeftinim motelima sa zalivenom krvlju među nogama.
Suočavamo se sa dva različita puta: ili preuzimamo kontrolu nad debatom i resetujemo uslove i čitavu putanju ove borbe; ili nastavljamo putem „uspostavljene konvencionalne mudrosti“, da bismo se ubrzo probudili u neprepoznatljivu i neodrživu situaciju za žene. Ono što svako od nas radi je važno, i izuzetno je važno.
U tom kontekstu smo pokrenuli akciju slobode na abortus. Naš eho Civil Rights Freedom Rides je namjeran i prikladan. Žene koje ne mogu same odlučiti hoće li i kada imati djecu nisu slobodne. Naprotiv, oni su puka pokretna stvar koja rađa djecu čija je svrha služenje, a ne aktivno biranje svoje sudbine.
Volonteri na ovoj Freedom Ride karavani će od obje obale do Sjeverne Dakote, proći kroz sredinu zemlje do Wichite i krenuti na jug do Jacksona, Mississippi. Naš cilj je trostruk: prvo, moramo izaći iz okvira lokalizovanih borbi i pokrenuti nacionalnu kontraofanzivu; drugo, moramo radikalno resetirati političke, moralne i ideološke pojmove ove borbe kako bi milioni shvatili da se ova borba odnosi na oslobođenje žena ili porobljavanje žena; na kraju, i od najveće važnosti, moramo pozvati masovni nezavisni politički otpor koji je neophodan da se porazi ovaj rat protiv žena.
Kako je sloboda prava na pobačaj evoluirala od začeća do nastanka, mnogi su odgovorili sa entuzijastičnom i nedvosmislenom podrškom. Obični ljudi iz cijele zemlje, kao i oni koji su bili na prvim linijama borbe za prava na abortus, pridružuju nam se u traženju prava na abortus bez kompromisa i zahvaljuju nam što smo se usudili putovati tamo gdje su prava žena suočena s najvećom prijetnjom.
Međutim, neki koji dijele našu strast prema ovom cilju izrazili su zabrinutost, pa čak i protivljenje ovoj akciji. Oni se plaše da će Ride za slobodu pobačaja biti previše konfrontirajući, previše glasan za abortus i da bi mogao isključiti puteve podrške.
Neki su tvrdili da je pogrešno da ljudi dolaze u lokalna područja izvana. Drugi tvrde da će masovni politički protesti ugroziti šanse za dobijanje važnih sudskih sporova i da je bolje osloniti se na zvanične kanale politike.
Budući da je budućnost žena u pitanju, smatramo da je ključno pozabaviti se ovim problemima direktno. Zapravo, upravo je pogrešna logika u korijenu ovih zabrinutosti doprinijela da se svi nađemo u tako strašnoj situaciji.
Prvo, iako su lokalni uvjeti tla različiti i na neki način jedinstveni, činjenica je da svakoj klinici i svaka država se suočava sa pojačanim napadom je nije jedinstven niti je lokalni. Svi se suočavamo s nacionalnim napadom na prava na abortus koji zahtijeva nacionalnu kontraofanzivu. Ne samo da je krajnje nemoralno da napuštamo žene koje žive u državama pod direktnim pritiskom, već je zabluda misliti da ono što se dešava u državama poput Arkanzasa, Misisipija, Sjeverne Dakote i Kanzasa neće uskoro doći u pozorište u vašoj blizini. Naša budućnost je povezana i svi dijelimo odgovornost da to preuzmemo i preokrenemo tok tamo gdje su napadi najteži.
Drugo, iako je istina da se veliki broj ljudi – uključujući mnoge koji podržavaju prava na abortus – brani od abortusa, oni ne treba da se stidim a ova defanzivnost i stid je upravo nešto što moramo iskorijeniti.
Među razlozima zbog kojih se mnogi brane o abortusu su decenije propagande onih koji se protive ravnopravnosti žena, ali se drže kao branioci „beba“; u međuvremenu, pristalice prava na abortus su suviše često bile pomirljive, prigušene i kompromitirajuće. Ovo mora prestati. Ova svađa nikada nije bila oko beba. Oduvijek se radilo o kontroli žena. Zbog toga ne postoji nijedna velika organizacija protiv pobačaja koja podržava kontrolu rađanja.
Ako želimo da preokrenemo situaciju, moramo reći istinu: nema apsolutno ništa loše u abortusu. Fetusi NISU bebe. Abortus NIJE ubistvo. Žene NISU inkubatori.
Veliki broj ljudi je gladan ove poruke. Oni su bijesni i tragaju za smislenim vozilom kako bi se osjetio njihov bijes. Samo potvrđivanjem pozitivnog morala prava na abortus možemo pozvati i mobilizirati desetine hiljada koji već dijele našu odlučnost. Samo kroz direktnu akciju i polemičku promjenu možemo svi zajedno stati i promijeniti način na koji razmišljaju milioni drugih. Ne bi li nas ova vanredna situacija trebala probuditi na potrebu promeniti javno mnjenje, ne prihvatiti to?
Istorija je dokazala da direktno suočavanje sa opresivnim društvenim normama može biti ometajuće i zastrašujuće; ipak, to je neophodan i podsticajan dio donošenja bilo kakve značajne pozitivne promjene. Mnogi su tvrdili da je mudrije da LGBT osobe ostanu zatvorene dok društvo ne postane prihvatljivije; drugi su se savetovali protiv Civil Rights Freedom Ridesa iz straha da će to samo razbesneti opoziciju, ali tek kada su ljudi preuzeli taj rizik i stavili vam se u lice, šire javno mnjenje i postupci počeli su da se menjaju.
Moramo stvoriti situaciju u kojoj se smatra da je biti protiv pobačaja jednako društveno neprihvatljivo kao i zagovaranje linča, anti-LGBT nasilja ili silovanja (iako, ako slušate neke na desnici, zagovaranje silovanja nije nužno van njihove stol). Kada stignemo do tog vrha, bit ćemo na putu da preokrenemo situaciju.
Treće, iako su sudski sporovi važni – čak i suštinski – samo kroz zaista masivnu nezavisnu političku borbu imamo šansu da pobijedimo zaista nepopustljivog i moćnog neprijatelja s kojim se suočavamo. Svaki pad koji pokret protiv pobačaja doživi samo ih čini odlučnijima, a svaka pobjeda ih čini agresivnijima. Neće se smiriti ako se pritajimo. Nijedan sudski spor, izbori ili novi zakon ih neće zaustaviti. Ne samo da se postojeća struktura moći pokazala nespremnom ili nesposobnom za to, već ljudi koji vjeruju da su u „božnjoj misiji“ nisu vezani ljudskim zakonima i ne podliježu javnom mišljenju.
Ali oni moći biti poražen. Prisilno majčinstvo je duboko u suprotnosti sa interesima čovečanstva. Ako izađemo i kažemo istinu, ako hoćemo odupirati se, ako razjasnimo ulog ove bitke, i ako mobiliziramo val po val masa da se makne sa margine i izađe na ulice s nama, možemo pobijediti. Postoji ogroman rezervoar ljudi koji mogu i moraju biti pozvani da se pridruže ovoj borbi. To smo živo vidjeli u Teksasu. Nemojmo podcijeniti potencijal koji postoji u svakoj državi u ovoj zemlji.
Stojimo na raskrsnici. Za budućnost žena svuda, odbacimo izlizane puteve koji su nam omogućili da izgubimo toliko tlo pod nogama. Ne smijemo se pritajiti, nadamo se da će ovi napadi proći i dozvoliti ženama u nekim dijelovima zemlje da budu prisiljene na obavezno majčinstvo, dok se nadaju da će sačuvati prava malog broja koji se smanjuje. Ne možemo nastaviti da gajimo stav da je abortus grimizno slovo 21. veka, dok istovremeno dozvoljavamo da se pružaoci abortusa dodatno stigmatizuju i demonizuju. Ne možemo se povući od masovne borbe kojoj je hitno potrebna borba u ovom trenutku u ovom vremenu.
Sada je vrijeme za hrabrost, za kazivanje istine, za iskorak i pokretanje beskompromisne kontraofanzive. Imamo pravo na našoj strani. Pozivamo sve kojima je stalo do budućnosti žena da nam se pridruže u jačanju nacionalnog uticaja i uticaja ove akcije prava na abortus. Pridružite nam se na našim početnim skupovima u New Yorku i San Francisku 23. jula. Karavan će nas dočekati u Sjevernoj Dakoti, Wichita, Kanzas, i Jacksonu, Mississippi. Pošaljite donaciju ili poruku podrške. Obratite se pojedincima i vjerskim zajednicama koje mogu osigurati siguran prolaz hrabrim pojedincima koji odustaju od ljeta i ulažu sve što imaju u osvajanje drugačije i daleko bolje budućnosti za žene. Najvažnije je da zajedno krenemo teškim putem do pobjede. Možda se manje putuje, ali samo kroz borbu možemo požnjeti dobrobiti osvojenog ljubavnog rada.
Da biste saznali više o i uključili se u akciju slobode abortusa, idite na: http://www.stoppatriarchy.org/
Sunsara Taylor piše za Revolution Newspaper (revcom.us) i inicijator je pokreta za Kraj pornografije i patrijarhata: porobljavanje i degradacija žena (StopPatriarchy.org)
David Gunn, Jr. je sin Davida Gunna, starijeg, prvog doktora abortusa kojeg je ubio napadač protiv abortusa, i bloguje za Abortion.ws
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati