Šta ako jedina supersila na planeti daje do znanja svoju volju – više puta – i otkrije da niko ne sluša? Prije jedva jednu deceniju, to bi izgledalo kao zagonetka iz neke fantastične Zemlje u alternativnoj dimenziji. Sada je to sve jasniji opis političkog života na našoj kugli, posebno na Velikom Bliskom istoku.
U budućnosti će se nepristojna žurba kojom je Barack Obama tražio zaklon pod kišobranom njegovog ruskog kolege Vladimira Putina u krizi s hemijskim oružjem u Siriji smatrati prekretnicom kada je riječ o opadajućoj moći Amerike u toj regiji. U prikladno nazvanom "luku nestabilnosti", zemljama od kineske granice do sjeverne Afrike o kojima su sanjali predsjednik George W. Bush i njegovi neokonisti, previranja su u porastu. Sve manje zemalja, saveznika ili neprijatelja obraća pažnju, a još manje se klanja, na nekada strašnu moć posljednje svjetske supersile. Lista prkosnih ličnosti - od egipatskih generala do saudijskih prinčeva, iračkih šiitskih vođa do izraelskih političara - se produžava.
Znakovi ovog gubitka uticaja bili su veliki broj poslednjih godina. U augustu 2011., na primjer, sirijski predsjednik Bashar al-Assad ignorirao je Obamin nedvosmisleni poziv da se on "odmakne". Ništa se nije dogodilo čak ni nakon neimenovanog visokog zvaničnika administracije insistirao, "Sigurni smo da je Assad na odlasku." Kako se kaže, da su želje konji, prosjaci bi jahali.
Slično tome, u martu 2010. godine, Obama je lično iznio polusatnu izjavu afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija, političara kojeg je Washington postavio na dužnost, o korupciji i administrativnoj nesposobnosti njegove vlade. Uz to je bilo upozorenje da, ako on nije djelovao, uslijedilo bi smanjenje američke pomoći. Umjesto toga, sljedećeg mjeseca Obamina administracija mu je pružila tretman crvenog tepiha tokom posjete Washingtonu, jedva da je šaputala o korupciji i lošem upravljanju koji se nastavlja do danas.
U maju 2009., tokom sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, predsjednik Obama je zatražio zaustavljanje širenja jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i u okupiranom istočnom Jerusalemu. U borbi koja je uslijedila, jedina supersila je izgubila i širenje naselja se nastavilo.
Ovo su među brojnim primjerima pada američkog autoriteta na Velikom Bliskom istoku, što je proces koji je bio u toku čak i prije nego što je Obama ušao u Ovalni ured u januaru 2009. Godinama je bilo sve očiglednije da su ratovi Washingtona u Afganistanu i Iraku, zajedno sa nekoliko manjih kampanja u Globalnom ratu protiv terorizma, bile su osuđene na propast. U svom inauguracijskom obraćanju, Obama se zakleo da su Sjedinjene Države sada "spremne da vode svijet". Bilo je to predviđanje za koje bi se pokazalo katastrofalno pogrešnim na Velikom Bliskom istoku.
Afganistan i Pakistan
Invadirani i okupirani Avganistan trebao je biti početna tačka za drugu fazu u trijumfalnoj jedinstvenoj nadmoći Ujka Sama. Prva faza je završena u decembru 1991. titanskim kolapsom njegovog partnera u MAD-u — to jest obostrano osiguranom uništenju — svijetu, Sovjetskom Savezu. Deceniju kasnije, Vašington je bio spreman da protera razne „terorističke“ konstelacije iz skoro 80 zemalja i da dovede do promjene režima za “Osovinu zla” (Irak, Iran i Sjeverna Koreja). Pošto je porazio „Imperiju zla“ Sovjeta, Washington se nije mogao osjećati sigurnije kada je u pitanju postizanje ovog relativno skromnog cilja.
Prioritet je u početku dat nekadašnjoj saveznici i državi klijentu Pakistanu, glavnom igraču u stvaranju avganistanskih talibana 1990-ih. Međutim, na veliku ljutnju kreatora politike u Washingtonu, ispostavilo se da su vladari Pakistana, vojni i civilni, majstori u izvlačenju maksimuma iz Sjedinjenih Država (koje su se našle neizbježno ovisne od svoje zemlje u procesuiranju afganistanskog rata), dok zauzvrat daje najmanje.
Danas, ekonomija Pakistana u raspadanju je u tako strašnom stanju da njegova vlada može nastaviti dalje samo primanjem pomoći od SAD-a i redovnim povratnim zajmovima od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Budući da aranžman sa MMF-om podliježe izjašnjavanju Washingtona, činilo se logičnim da bi Obamina administracija mogla podrediti Islamabad svojim diktatima. Ipak, pakistanski lideri rijetko propuštaju priliku da istaknu američku diplomatsku nemoć, makar samo da bi stekli poštovanje svojih građana, od kojih većina ima negativan stav prema SAD-u.
Slučaj za to su akcije hrabrog đavola hafiza Muhameda Saida, osnivača i vođe Lashkar-e Taiba (Vojska čistoće, ili LeT), koju su State Department i Ujedinjene nacije naveli kao teroristička organizacija nakon njenog umiješanost u napade u Mumbaiju 2008. u kojima je ubijeno 166 ljudi, uključujući šest Amerikanaca. U aprilu 2012. State Department je najavio nagradu od 10 miliona dolara za informacije koje su dovele do Saeedovog hapšenja i osude. Bradati 62-godišnji vođa militanata odmah je sazvao konferenciju za štampu i proglašen, "Ovdje sam. Amerika bi trebalo da mi da taj novac od nagrade.”
On nastavlja da djeluje iz utvrđenog kompleksa u Lahoreu, glavnom gradu Pendžaba. „Krećem se kao obična osoba – to je moj stil“, on rekao je u New York Times's Declan Walsh u februaru. Obraća se na velikim skupovima širom zemlje i veoma je tražen gost pakistanske televizije. Prema obavještajnim zvaničnicima sa sjedištem u zemlji, militanti njegove organizacije učestvuju u napadima na NATO snage i indijske diplomatske objekte u Afganistanu.
U avgustu, kada je Saeed predvodio paradu nadaleko objavljenu na Dan nezavisnosti nacije, pod zaštitom lokalne policije, sve što je mogla glasnogovornica američke ambasade u Islamabadu bespomoćno reći je bio: „I dalje smo zabrinuti zbog kretanja i aktivnosti ove osobe. Podstičemo vladu Pakistana da uvede sankcije protiv ove osobe.”
Daleko zabrinjavajuća za Washington bila je kritična uloga koju su pakistanski talibani povezani s Al Kaidom, koje je State Department također naveo kao teroristička organizacija, odigrali u određivanju ishoda općih izbora u zemlji u maju. Prijetio je napadom na javne skupove i kandidate vladajuće Pakistanske narodne partije (PPP) jer je njeno članstvo otvoreno za nemuslimane. Ovo je vezalo ruke stranci u pretežno ruralnom društvu u kojem se, u nedostatku pouzdanih ispitivanja javnog mnijenja, veličina i učestalost javnih skupova smatra ključnim pokazateljem snage stranke. Ishod: uvjerljiva pobjeda opozicione Pakistanske muslimanske lige predvođene Nawazom Sharifom, što je drastično smanjilo snagu PPP-a u Narodnoj skupštini.
Sredinom septembra, premijer Sharif je uzvratio uslugu tako što je osigurao konsenzus svih stranaka u Narodnoj skupštini za pregovore o miru sa pakistanskim talibanima bez uvjeta. Vođe militanata su tada podigle ulog insistiranje da njegova vlada prvo osmisli politiku kojom će zaustaviti tekuću kampanju američkih dronova protiv njih u plemenskim pograničnim područjima zemlje.
To je natjeralo Sharifovu vladu da najavi da hoće pokrenuti to pitanje američke kampanje dronova na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Njegov potez će se vjerovatno poklopiti sa a izvještaj Bena Emersona, specijalnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava i borbu protiv terorizma, o američkim napadima dronovima u Pakistanu, Afganistanu, Jemenu i Somaliji će biti predstavljen Generalnoj skupštini u oktobru. Emmerson je već opisao kampanju drona Washingtona kao kršenje suvereniteta Pakistana.
Osim toga, ignoriranje Kako je Washington prijavio neodobravanje, Sharifova vlada je počela oslobađa Zatvorenici avganistanskih talibana - jedan od njih "od velike vrijednosti" u leksikonu Bijele kuće - iz njenih zatvora kako bi olakšali ono što naziva "pomirenje" u Afganistanu. Međutim, još uvijek nema znakova da je Mullah Muhammad Omar, vrhovni vođa afganistanskih talibana (za koje se vjeruje da je pod prikrivenom zaštitom Pakistana), spreman pregovarati s Karzaijevom vladom koju redovno proziva kao američku marionetu.
Početkom avgusta, na svom godišnjem Eid al Fitr (Festival prekidanja posta) poruka, Omar je bio nepogrešivo jastreb. „Što se tiče drame obmanjivanja pod nazivom izbori 2014., naš pobožni narod se neće umoriti, niti će učestvovati u tome“, rekao je on. Zatim je pozvao na nastavak borbe protiv NATO trupa predvođenih SAD-om i njihovih afganistanskih saveznika, i pozvao snage sigurnosti Kabula da usmjere svoje oružje na strane vojnike, vladine zvaničnike i Afganistance koji sarađuju s trupama predvođenim SAD-om.
U međuvremenu, Obamina administracija vrši pritisak na Karzaija da potpiše sporazum koji bi, između ostalog, omogućio Pentagonu da zadrži značajan „otisak“ u Afganistanu pod rubrikom „obuke avganistanskih snaga“ nakon povlačenja američkih i drugih borbenih snaga NATO-a trupe do decembra 2014. Do sada, uprkos njegovoj zavisnosti od Washingtona za svoj politički opstanak, Karzai je bio igranje tvrdog lopte.
U ovom slučaju, Washington ide poznatim putem. U Iraku, i Bushova i Obamina administracija pokušale su postići dogovor s vladom koju su SAD pomogle da se postavi kako bi za sobom ostavile 10,000-20,000 vojnih trenera i trupa za specijalne operacije. To Nije uspeo kada je proteheranski, šiitski premijer Nouri al-Maliki uporno odbijao.
Ovih dana, uprkos ponovljenim žalbama i zahtjevima SAD-a, vlada Malikija nastavlja kako bi se omogućilo slanje iranskog oružja kopnom i kroz njegov zračni prostor sirijskom režimu predsjednika Bashara al-Assada. Krajem avgusta, tokom sirijske krize hemijskog oružja, Irak čak i proglašen da neće dozvoliti da se njen vazdušni prostor koristi za vojne napade na Siriju.
„Koalicija voljnih“ koja se smanjuje
U kontroverznom New York Times op-ed 11. septembra, ruski predsjednik Putin napisao je o planu predsjednika Obame za pokretanje vojnog napada na Damask: „Alarmantno je da je vojna intervencija u unutrašnjim sukobima postala uobičajena za Sjedinjene Države... Milioni širom svijeta sve više vide Ameriku ne kao model demokratiju, ali kao oslanjanje isključivo na grubu silu, spajanje koalicija pod sloganom 'ili ste s nama ili protiv nas'.”
Međutim, samo nekoliko dana ranije, predsjednik Obama nije uspio formirati "koaliciju voljnih" po sirijskom pitanju na samitu G20 u Sankt Peterburgu, uspjevši okupiti samo 10 članica. Oni koji su se protivili vojnim udarima na Siriju bez mandata Vijeća sigurnosti UN-a uključivali su pet moćnih sila BRICS-a - Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku - zajedno s Indonezijo, najmnogoljudnijom muslimanskom nacijom na svijetu, i Argentinom.
Nedelju dana ranije, britanski parlament poražen prijedlog za pridruživanje operaciji koju predvode SAD protiv Sirije. Sa britanskom "pudlom" koja je skliznula s povodca Washingtona - čin bez presedana u posljednje vrijeme - Obama je izgubljen.
U očaju, obratio se Kongresu, gdje se, hiljadama milja od Velikog Bliskog istoka, uključila samo manjina. Odgovarajući na preovlađujuća osjećanja svojih birača i ankete javnog mnjenja pokazujući da je izuzetno mali broj Amerikanaca vjerovao da je napad na Siriju u nacionalnom interesu, zakonodavci su počeli stajati u redovima kako bi Obami snažno spustili palac. Tek tada, nakon jednog beznačajna primjedba od strane njegovog državnog sekretara Johna Kerryja je Moskva preuzela, da je Obama izašao na televiziju i prihvatio obrise Putinovog predloženog plana za hemijsko oružje u Siriji.
Značajan dogovor naglašava pad SAD-a
Nesumnjivo je da je sirijski sporazum sklopljen u Ženevi između Kerryja i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova favorizirao Kremlj. To je bilo koji američki napad čvrsto stavilo u zadnji plan. Doveo je Vijeće sigurnosti UN-a, koje je ranije zaobilazila Obamina Bijela kuća, u centralno mjesto kao primarnu agenciju za implementaciju i nadzor sporazuma. U tom procesu je naglasio kontinuirani uticaj Rusije kao stalne članice Vijeća s pravom veta. Moskva je također uspjela da poštedi Asadov režim degradacije njegovih vojnih sposobnosti koja bi bila rezultat Pentagonovih udara. Time je sirijskom vođi omogućio da zadrži trenutnu nadmoć svojih snaga na bojnom polju. Sve u svemu, sirijski pobunjenici i Washington bili su neublaženi gubitnici.
Među ostalim gubitnicima bili su Turska, Saudijska Arabija, Katar i Jordan. Na suprotnoj strani jednadžbe bili su Iran i vojni vladari Egipta, iako iz dijametralno suprotnih razloga. Za Teheran, Sirija kojom upravlja Assad, član podsekte Alawi unutar šiitskog islama, predstavlja oslonac u osovini otpora protiv Izraela. Za generale u Kairu, demon je Muslimansko bratstvo, čiji je sirijski ogranak najveći Assadov neprijatelj.
Nakon što su zbacili Muhameda Morsija, prvog demokratski izabranog vladara u dugoj istoriji Egipta, generali sada užurbano pokušavaju da iskorijene samo Bratstvo, najstariju političku stranku u regionu. Nakon njihovog državnog udara od 3. jula, bili su umireni kada je Obama, iako uznemiren njihovim postupcima, pažljivo izbegavao korišćenje tu riječ "puč", koja bi rezultirala obustavom pomoći kako to nalaže američki Zakon o stranoj pomoći. Nasuprot tome, njegova administracija je obustavila pomoć afričkoj državi Mali u martu 2012. godine kada je, u beskrvnom državnom udaru, vojska svrgnula demokratski izabranog predsjednika Amadoua Tourea.
Ako je Obama razmišljao o svojoj egipatskoj politici, “maratonski telefonski pozivi” iz Jerusalima očito je osigurao da neće biti poduzete nikakve značajnije akcije protiv vojne hunte.
Izraelski premijer i ministar vanjskih poslova Benjamin Netanyahu, ministar odbrane Moshe Yaalon i savjetnik za nacionalnu sigurnost Yaakov Amidror angažovali su svoje američke kolege - Kerryja, Chucka Hagela i Susan Rice - u telefonskim razgovorima pozivajući ih da se ne smrzne 1.3 milijarde dolara vojne pomoći post-Morsijevom režimu.
Na radost generala u Kairu, izraelsko lobiranje se nastavilo nesmanjeno u Washingtonu. Između ostalih, Michael B. Oren, izraelski ambasador u Washingtonu, snažno se zalagao za neprekidan protok američke pomoći. "Izrael vodi gotovo očajničku diplomatsku bitku u Washingtonu," napisao Alex Fishman, vodeći izraelski kolumnista, u Yediot Aharonot 25. avgusta. To je bilo samo 10 dana nakon što su trupe egipatskog Ministarstva unutrašnjih poslova masakrirale skoro 1,000 pristalica Bratstva dok su čistile dva protestna mjesta u Kairu gdje su pro-Morsi partizani organizirali mirne sjedeće proteste na otvorenom. Obama je odgovorio Govoreći, “Naša tradicionalna saradnja ne može da se nastavi kao i obično kada se civili ubijaju na ulicama i kada se prava poništavaju.” Ali sve što je uradio je Otkaži predstojeću godišnju zajedničku vojnu vježbu s Egiptom.
Očigledna nemoć Vašingtona pred još jednom državom klijentom sa ekonomijom u slobodnom padu istakla je otkrovenje da je od svrgavanja Morsija, ministar odbrane Hagel imao 15 telefonskih razgovora sa egipatskim ministrom odbrane generalom Abdulom Fatahom el-Sisijem, vođom državnog udara, moleći ga da "promeni kurs" - ali uzalud - ponavljanje iskustva Vašingtona sa Karzaijem , pakistanski lideri i Assad.
Pretnja da bi Vašington mogao da ga preseče vojnu pomoć Egiptu je odmah suprotstavio njegov dugogodišnji saveznik u regionu: Saudijska Arabija. U gestu neskrivenog prkosa željama SAD-a, saudijski ministar vanjskih poslova Saud al Faisal javno obećao da će njegova zemlja popuniti sve finansijske praznine ako SAD i Evropska unija povuku pomoć Kairu. Uz proračunski suficit Rijada od 103 milijarde dolara prošle godine, njegove riječi su imale težinu.
U roku od nedelju dana nakon puča u Kairu, tri naftom bogate države Saudijske Arabije, Kuvajta i Ujedinjenih Arapskih Emirata — svaka zavisi od Pentagona u pogledu spoljne bezbednosti — sipao 12 milijardi dolara u bankrotirani egipatski trezor. Na taj način su ove autokratske monarhije ohrabrile vojnu huntu da prkosi molbama Washingtona za povratak demokratiji.
Pokrećući džingoističku propagandu i napumpavajući egipatsku ksenofobiju, generali su otišli dalje od toga da guraju nos prema Ujka Samu. Čak su izmislili divlje teorije o tome kako je Washington bio u dosluhu s Muslimanskom braćom. Oni se sada marljivo plasiraju kroz medije koje kontroliše država i njihove kolege iz privatnog sektora koji su u skladu sa zakonima.
Krajem avgusta, na primjer, državne novine, Al Ahram, pozivajući se na "sigurnosne izvore", objavio je senzacionalno naslovna priča od strane njenog glavnog urednika Abdela Nasera Salama. Tvrdi se da su vlasti osujetile zavjeru koja uključuje američku ambasadoricu Anne Patterson, vođu Bratstva Kharat El Shater (do tada uhapšen), "37 terorista" i 200 džihadista sa sjedištem u Gazi da se infiltriraju na Sinajsko poluostrvo kroz tajne tunele između dvije teritorije, i stvaraju haos. Ovo je trebalo da bude preambula za izolaciju Gornjeg Egipta i njegovo proglašenje nezavisnim od Kaira. Kao odgovor, ambasador Patterson je poslao samo protestnu notu Salami. Takve priče su postale mlina za egipatske glasine i pretvaraju fantazije u činjenice u narodnoj psihi.
Na prijelazu stoljeća, tko je mogao zamisliti da će jedva deceniju kasnije službeni glasnogovornik novog vojnog diktatora u Egiptu, klijentskoj državi Ujka Sama četvrt stoljeća, imati smjelosti da na ovaj način omalovažava Washington dok je njegov velikodušni paket pomoći nastavio da teče bez prekida? Ako vam treba marker za slabljenje američke moći na širem Bliskom istoku, ne tražite dalje.
Dilip Hiro, a TomDispatch regular, napisao je 34 knjige, uključujući After Empire: Rođenje multipolarnog svijeta. Njegova posljednja knjiga je Sveobuhvatni rječnik Bliskog istoka (Interlink Publishing Group).
Ovaj članak je preuzet sa TomDispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivača projekat Američko carstvo, Autor Kraj kulture pobjede, kao roman, Poslednji dani izdavaštva. Njegova posljednja knjiga je Američki način ratovanja: Kako su Bušovi ratovi postali Obamini (Knjige Haymarket).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati