Prije nego što je Donald Rumsfeld otišao iz Pentagona, 'Transformation Group' na čijem je čelu radio je s timom izraelske vojske na razvoju ideja za kontrolu Palestinaca nakon što se Izrael povuče s okupiranih teritorija. Eyal Weizman, izraelski akademik koji je pisao o ovoj saradnji, kaže nam da su to odlučili učiniti kroz nevidljivu okupaciju: Izrael bi 'zapečatio čvrste omote' oko palestinskih gradova i stvorio 'efekte' usmjerene protiv 'ljudskih elemenata otpora '. Vidjeli smo kako se ovaj koncept implementirao u Beit Hanounu prošle sedmice kada je izraelska vojska ubila 19 usnulih ljudi raketnim napadom.
Svijet može očekivati više od istog. Prema Weizmanu, načelnik generalštaba izraelskih oružanih snaga Dan Halutz potvrđuje da izraelska vojska vidi sukob kao "nerazrješiv". Ona se 'opredijelila za djelovanje u okruženju zasićenom sukobima iu budućnosti trajnog nasilja... vidi sebe kako djeluje tik ispod praga međunarodnih sankcija... održavajući sukob na dovoljno niskom plamenu da izraelsko društvo može živjeti i napredovati unutar njega.“ Dakle, evo još jedne funkcije za zid razdvajanja koji Izrael gradi: da zaštiti izraelsko društvo od previše bliskih saznanja o brutalnim djelima koje njihova vojska izvodi u njihovo ime.
Pa ipak, izraelski intelektualci se čude slabosti koja obuzima njihovu zemlju. Dvojica dobitnika Nobelove nagrade, Yisrael Aumann i Aaron Ciechanover, nedavno su citirani da žale za „fatalnom bolešću: iscrpljivanjem duha... [karcinom koji se proširio izraelskim društvom“. Pripisuju to nekoj vrsti generalizirane 'sebičnosti' za koju, čudno, misle da bi moglo biti OK u Švicarskoj, ali ne i u Izraelu. Kažu da nema nikakve veze sa „neprijateljem“, jer oni mogu da se nose sa neprijateljem svojom „mudrošću i tehnologijom“. Opet, kao što smo vidjeli u Beit Hanounu.
Ajnštajn, njihov istaknuti prethodnik, izrazio je ozbiljne sumnje u politički cionizam. U pismu koje je potpisao, objavljenom u New York Timesu u decembru 1948. godine, upozorava se na pojavu u Izraelu (budućeg premijera) Menachem Beginove 'Stranke slobode'. Navodi se Deir Yassin, gdje su Begin i prijatelji osam mjeseci ranije ubili 240 muškaraca, žena i djece i "bili ponosni na ovaj masakr". „Ovo je,“ nastavlja pismo, „nepogrešivi pečat fašističke partije za koju su terorizam… i lažno predstavljanje sredstva, a „država lider“ je cilj.“ Profesori Aumann i Ciechanover mogli bi razmotriti šta bi Ajnštajn napravio od scene u Beit Hanoun i Beit Lahiye u posljednjih nekoliko sedmica.
Mnogim se komentatorima činilo da David Grossman evocira Hamleta u svom Rabinovom komemoralnom obraćanju 4. novembra, objavljenom u Guardianu. Ali kada je Grossman u stvari tvrdio da je nešto trulo u državi Danskoj, on je samo mislio na nedostatak 'kralja' u Izraelu - lidera da 'apeluje na Palestince preko glava Hamasa' da započnu još jedan mirovni proces. Ali mirovni procesi kojima su Palestinci bili podvrgnuti samo su doveli do njihovog daljeg oduzimanja imovine. Palestinci su izabrali Hamas prošlog januara jer su dvije decenije interakcije s raznim izraelskim vladama dovele do bankrota sekularnog palestinskog vodstva politički i moralno. Dakle, želja da se još više razgovara, da se „mirovni proces“ vrati na pravi put, ili je katastrofalno slijepa ili izražava lošu vjeru. Uvijek dolazi s jadikovanjem nad 'plemenitim' projektom koji je nekako pošao po zlu.
Tajna koja truli u srži države Izrael je njeno odbijanje da prizna da cionistički projekat u Palestini – da se stvori država zasnovana na oduzimanju posjeda nejevrejskim stanovnicima zemlje – nikada nije bio plemenit: zemlja za kojom je žudio bila je dom drugog naroda, a očevi izraelske nacije su ih ubijali, terorizirali i raseljavali kako bi se projekat pretvorio u stvarnost. Ali palestinska nacija živi – vidljivo i bučno i svuda. Da bi svoje vlastito poricanje zadržao, Izrael mora negirati i potisnuti palestinsku historiju. Da bi nametnuo svoj dizajn Palestini, mora nekako natjerati Palestince da nestanu. 'Loše započete stvari jačaju same od sebe'; i tako se etnicid nastavlja. Novi zamjenik premijera, Avigdor Lieberman, planira zavjeru protiv Palestinaca unutar Izraela. Izraelska vojska ubija i teroriše Palestince na Zapadnoj obali i u Gazi. Cionisti i njihovi prijatelji očajnički žele ušutkati glasove Palestine i Palestine. U međuvremenu, Izrael insistira da je civilizovan, pristojan, miroljubiv – svjetlo za narode. Kako društvo uhvaćeno u takvu zabludu može napredovati? I kako ljudi koji žive u okviru cionističkog projekta kao privilegovani jevrejski građani mogu oplakivati svoju zatečenu sudbinu ili biti zbunjeni time? Liberalni Izraelci s ljevice trebali bi obratiti pažnju na još par stihova od barda: 'Glamis je ubio' spavao, i stoga Cawdor više neće spavati; Macbeth više neće spavati.’
Izraelu neće biti dobro dok ne prizna svoju prošlost i iskupi se za nju. Proces ima ime: istina i pomirenje. Izraelci ne mogu ostati unutar cionističkih okvira i profitirati od toga i misliti o sebi kao o dobrim građanima svijeta. Mnogi promišljeni i hrabri Izraelci su se odlučili. Neki su napustili Izrael, drugi su ostali. Praktično svi su postavili za svoju životnu misiju da razotkriju kako cionizam zaista funkcionira – i koliko košta.
Od 1988. inicijative, mirovni pregovori i mape puta imaju za cilj uspostavljanje palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi sa glavnim gradom u Jerusalemu, i to pravedno od strane palestinskih izbjeglica. 12 godina se ništa od ovoga nije dogodilo, a izvještaji iz prve ruke o pregovorima u Camp Davidu 2000. godine pokazuju da Izrael tada nije imao političku volju da da potrebnu minimalnu ponudu. Vjerovatno još uvijek nije; dakle 'zapečaćene koverte'. Ali, možda zato što su ulozi sada tako visoki, ljudi ponovo govore o vizionarskom rješenju: sekularnoj demokratskoj državi, domovini i Izraelaca i Palestinaca.
Najnovije knjige palestinskog sociologa Alija Abunimaha i izraelskog istoričara Ilana Pappea najnovije su koje to dokazuju. Oni nalaze nadu, kako Pappe kaže, u 'onim dijelovima jevrejskog društva u Izraelu koji su odlučili da budu oblikovani ljudskim razmatranjima, a ne cionističkim društvenim inženjeringom' i u 'većini Palestinaca koji su odbili da budu oblikovani dehumanizirani decenijama brutalne izraelske okupacije i koji se, uprkos godinama protjerivanja i ugnjetavanja, još uvijek nadaju pomirenju'.
· Najnovija knjiga Ahdafa Soueifa je Mezzaterra: Fragmenti sa zajedničkog tla [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati