Ako to ranije nismo znali, porast globalnih protesta u posljednjih nekoliko godina doveo je kući lekciju da masovne demonstracije mogu imati potpuno drugačija društvena i politička značenja. Samo zato što nose bandane i grade barikade – i imaju iskrene pritužbe – ne znači automatski da se demonstranti bore za demokratiju ili socijalnu pravdu.
Od Ukrajine do Tajlanda i Egipta do Venecuele, protesti velikih razmjera imali su za cilj, ili su uspjeli, zbaciti izabrane vlade u protekloj godini. U nekim zemljama masovne proteste predvode organizacije radničke klase, ciljajući na štednju i moć korporacija. U drugima, pretežno nemiri srednje klase bili su poluga za obnavljanje zbačenih elita.
Ponekad, u nedostatku političke organizacije, mogu da se ukrste. Ali koga god da predstavljaju, na TV-u izgledaju slično. I ulične demonstracije su bile toliko efikasne u promjeni vlada u proteklih 25 godina da su se globalne sile nagomilale u protestima na veliki način.
Od svrgavanja izabrane Mosadekhove vlade u Iranu 1950-ih, kada su CIA i MI6 platili antivladinim demonstrantima, SAD i njeni saveznici su predvodili polje: sponzorišući „revolucije u boji“, finansirajući klijentske nevladine organizacije i obuku studentskih aktivista, podstiču proteste na društvenim mrežama i osuđujući – ili ignorišući – nasilne policijske obračune kako njima odgovara.
I nakon perioda kada su se hvalili da promovišu demokratiju, oni se vraćaju na svoje antidemokratske puteve. Uzmimo Venecuelu, koja je posljednja dva mjeseca bila potresena antivladinim protestima usmjerenim na rušenje socijalističke vlade Nicolasa Madura, izabranog za predsjednika prošle godine da naslijedi Huga Cháveza.
Desničarska venecuelanska opozicija već dugo ima problem s demokratskim poslovanjem, jer je izgubila 18 od 19 izbora ili referenduma otkako je Chavez prvi put izabran 1998. – u izbornom procesu koji je bivši američki predsjednik Jimmy Carter opisao kao “najboljeg na svijetu” . Njihove nade su porasle prošlog aprila kada je opozicioni kandidat izgubio od Madura sa samo 1.5%. Ali u decembru, nacionalni izbori doveli su Chavista koaliciji 10 bodova prednosti.
Tako su sljedećeg mjeseca opozicioni lideri povezani sa SAD – od kojih je nekoliko bilo uključeno u neuspjeli državni udar protiv Chaveza 2002. koji su podržavali SAD – pokrenuli kampanju za svrgavanje Madura, pozivajući svoje pristalice da „osvetle ulice borbom“. Sa visokom inflacijom, nasilnim kriminalom i nestašicom osnovnih dobara, bilo je dosta toga što je podstaklo kampanju – a demonstranti su odgovorili, doslovno.
Oni su osam sedmica palili univerzitete, javne zgrade i autobuske stanice, a poginulo je do 39 ljudi. Unatoč tvrdnjama američkog državnog sekretara Johna Kerryja da vlada vodi "kampanju terora" protiv svojih građana, dokazi sugeriraju da su većinu ubili pristalice opozicije, uključujući osam pripadnika sigurnosnih snaga i tri motociklista koji su garotirali od strane žice nanizane preko uličnih barikada. Policija je ubila četvoricu pristalica opozicije, zbog čega je nekoliko policajaca uhapšeno.
Ono što se prikazuje kao mirni protesti imaju sva obilježja antidemokratske pobune, probijene klasnim privilegijama i rasizmom. Pretežno srednja klasa i ograničena na bogata bijela područja, protesti su se sada smanjili na zapaljivanja i ritualne tuče sa policijom, dok su dijelovi opozicije pristali na mirovne pregovore.
U međuvremenu, podrška vladi ostaje solidna u oblastima radničke klase. As Anacauna Marin, lokalni aktivista u bariju 23. januara u Karakasu kaže: „Istorijski protesti su način da siromašni traže poboljšanje svojih uslova. Ali ovdje se bogati bune, a siromašni rade.”
Nije iznenađujuće u datim okolnostima Maduro ono što se dešava smatra destabilizacijom u ukrajinskom stilu koju podržavaju SAD, kako mi je rekao. Apsurdna je tvrdnja SAD da se radi o neutemeljenom "izgovoru". Dokazi za američku subverziju Venecuele – od državnog udara 2002. godine WikiLeaks je otkrio depeše u kojima se ocrtavaju američki planovi za "prodiranje", "izolaciju" i "podjelu" venecuelanska vlada, na nastavak velikih razmjera finansiranje opozicionih grupa – obimno je.
To nije samo zato što Venecuela ima najveće svjetske rezerve nafte, već zato što je predvodila progresivna plima koja je zahvatila Latinsku Ameriku tokom protekle decenije: osporavanje dominacije SAD-a, vraćanje resursa od korporativne kontrole i preraspodela bogatstva i moći. Uprkos trenutnim ekonomskim problemima, dostignuća revolucionarne Venecuele su neosporna.
Otkako je povratila kontrolu nad svojom naftom, Venecuela ju je koristila da smanji siromaštvo za polovicu i ekstremno siromaštvo za 70%, masovno je proširila javno zdravstvo, stanovanje, obrazovanje i prava žena, povećala penzije i minimalnu platu, uspostavila desetine hiljada zadruga i javna preduzeća, stavio resurse u ruke građanske participativne demokratije i finansirao zdravstvene i razvojne programe širom Latinske Amerike i Kariba.
Stoga nije iznenađujuće da Madurovi Čavisti i dalje imaju većinsku podršku. Da bi to održala, vlada će morati da se uhvati u koštac sa nestašicom i inflacijom – za šta ima sredstava. Cijene su skočile nakon što je smanjio ponudu dolara privatnom sektoru, koji dominira uvozom i snabdijevanjem hrane, dok se veliki dio robe s kontroliranom cijenom krijumčari u Kolumbiju kako bi se prodala po daleko višim cijenama.
Nedavno ublažavanje valutne kontrole već je imalo uticaja. Uprkos svim svojim problemima, ekonomija je nastavila da raste, a nezaposlenost i siromaštvo padaju. Venecuela je veoma daleko od toga da bude košava nada svojih neprijatelja. Ali rizik je da, kako protesti ponestaju, dijelovi opozicije se okreću većem nasilju kako bi kompenzirali svoj neuspjeh na glasačkim kutijama.
Venecuela i njeni progresivni saveznici u Latinskoj Americi važni su za ostatak svijeta – ne zato što nude gotov politički i ekonomski model, već zato što su pokazali da postoji više društvenih i ekonomskih alternativa propalom neoliberalnom sistemu koji još uvijek postoji zapad i njegovi saveznici u njegovom stisku.
Njihovi protivnici se nadaju da se poticaj za regionalne promjene iscrpio Chávezovom smrću. Nedavni izbori ljevičarske Michelle Bachelet u Čileu i bivšeg ljevičarskog vođe pobunjenika Sáncheza Ceréna u El Salvadoru sugeriraju da plima i dalje teče. Ali moćni interesi u zemlji i inostranstvu odlučni su da to propadne – što znači da će doći još protesta u stilu Venecuele.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati