“NIJE rat koji oni započinju, to je klanje. To će biti katastrofa.” Tako je Vincent Hubin, direktor Premiere Urgence, najveće agencije za inostranu pomoć koja djeluje u Iraku, opisao nastojanje Bushove bande za novi rat u Iraku.
Ali ovo će biti samo posljednja faza u više od jedne decenije američkog ratovanja – vojnog i ekonomskog – protiv naroda Iraka. Evo, ANTHONY ARNOVE – urednik knjige Irak pod opsadom, sada ponovo objavljeno u ažuriranom izdanju – opisuje posljednji Zaljevski rat i njegove posljedice.
- - - - - - - - - - - - - - - - -
Zalivski rat 1991. protiv Iraka zapravo uopšte nije bio rat. Bio je to jednostrani pokolj u zemlji koja nije mogla da parira ogromnoj oružanoj moći američke vojske i njenih brojnih saveznika.
Tokom rata koji je trajao mesec i po, američka vojska je bacila 88,500 tona bombi na Irak i Kuvajt – najkoncentrisanije zračno bombardovanje u istoriji ratovanja. Uprkos svekolikoj hajmi oko "pametnih bombi", 70 posto svih američkih bombi promašilo je svoje ciljeve. U stvari, "[p]precizno navođene bombe, ikona brifinga Pentagona i omiljena slika rata u Perzijskom zaljevu od strane vojske, činile su jedva 7 posto američke tonaže bačene na iračke ciljeve", Washington post kasnije saopšteno.
Desetine hiljada civila poginulo je u zračnom ratu. Više od 300 civila je ubijeno samo u jednom napadu – kada su dvije krstareće rakete pogodile sklonište za bombe Amiriya 13. februara 1991. Mnogi ljudi u skloništu su poginuli od direktnog udara projektila. Ali drugi su izgorjeli na smrt kombinacijom vatre i opekotine vode iz puknutih cijevi. Pentagon do danas tvrdi da je sklonište bilo “legitiman vojni cilj”.
Američke bombe su također uništile osnovnu iračku infrastrukturu za potrebe civila, posebno sigurnu vodu i struju – ne kao nesreću, već kao dio eksplicitne strategije. "Usred sve većeg broja dokaza o uništenoj iračkoj infrastrukturi i bolnim posljedicama za obične Iračane, službenici Pentagona sve spremnije priznaju ozbiljan utjecaj 43-dnevnog zračnog bombardiranja na ekonomsku budućnost Iraka i civilno stanovništvo", Barton Gellman iz Washington post napisao nekoliko mjeseci nakon rata.
“Iako su mnogi detalji ostali povjerljivi, intervjui s onima koji su uključeni u gađanje otkrivaju tri glavna kontrasta s ranijim prikazom kampanje koja je imala za cilj isključivo iračke oružane snage i njihove linije snabdijevanja i komandovanja. Neki ciljevi, posebno kasno u ratu, bombardovani su prvenstveno kako bi se stvorila poslijeratna poluga nad Irakom, a ne da bi se uticalo na sam tok sukoba. Planeri sada kažu da je njihova namjera bila da unište ili oštete vrijedne objekte koje Bagdad nije mogao popraviti bez strane pomoći...Zbog ovih ciljeva, štete civilnim strukturama i interesima, koje su referenti tokom rata uvijek opisivali kao ‘kolateralu’ i nenamjerno , ponekad nije bilo ni jedno ni drugo.”
Niko ne zna koliko je Iračana u povlačenju poklano na zloglasnom “Autoputu smrti”. Američke snage otvoreno su se hvalile "pucanjem na ćurku" dok su više puta gađale kolonu ljudi i vozila koja su putovala duž autoputa od Kuvajta do Iraka.
“Sa zemlje sam svjedočio divljim rezultatima američke zračne nadmoći: tenkovi i nosači trupa okrenuti naopačke i istrgnuti naopačke; trula, spaljena, napola zakopana tijela koja su zatrpana pustinjom poput ostataka godina – a ne sedmica – borbe”, nedavno je napisao jedan veteran američkog Zaljevskog rata o posljedicama napada. “Repovi neeksplodiranih bombi, zakopani do pola ili dublje u zemlju, služili su kao improvizovani nadgrobni spomenici i jezivi podsjetnici da bi u svakom trenutku cijelo mjesto moglo eksplodirati.”
Mediji su nakratko prikazali užasne slike sa pokolja. Ali izvještaji su zakopani pod pritiskom američkih zvaničnika.
Korporativni mediji su također zanemarili priču o tome kako su SAD upotrijebile više od milion granata sa osiromašenim uranijumom (DU) u Iraku i Kuvajtu. Pentagon koristi ovu nečuvenu municiju jer može probiti tenkove i druge debele površine – ali granate za sobom ostavljaju toksičnu katastrofu. “Danas, skoro 1 godina nakon upotrebe super-čvrstog oružja,” Postani post-inteligent nedavno objavljeno, “bojno polje ostaje radioaktivna toksična pustoš”.
“Irački ljekari kažu da je osiromašeni uranijum odgovoran za značajan porast raka i urođenih mana u regionu. Mnogi istraživači izvan Iraka i nekoliko američkih veteranskih organizacija se slažu; oni također sumnjaju da osiromašeni uranijum igra ulogu u sindromu Zaljevskog rata, još uvijek neobjašnjivoj bolesti koja je mučila stotine hiljada veterana.”
Nema razloga vjerovati da Bushov novi rat protiv Iraka neće proizvesti slične zločine. U decembru 1998. godine, kada je američka vojska ponovo bombardovala Irak, zračne snage su bacile milione propagandnih pamfleta. Jedna je pokazivala sliku “Autoputa smrti” – prepunog spaljenih vozila i mrtvih tijela – i upozoravala: “Ako zaprijetite Kuvajtu, koalicione snage će vas ponovo uništiti.”
Rat koji nikad nije završio
ZALJEVSKI rat je razbio Irak. Ali to nije spriječilo SAD da održe strogi ekonomski embargo koji su nametnule Ujedinjene nacije (UN) nakon iračke invazije na Kuvajt.
"Nedavni sukob je donio gotovo apokaliptične rezultate na ekonomsku infrastrukturu onoga što je do januara 1991. bilo prilično urbanizirano i mehanizirano društvo", napisali su zvaničnici misije UN-a u Iraku. „Sada je većina modernih sredstava za održavanje života uništena ili oslabljena. Irak je, još neko vrijeme, potisnut u predindustrijsko doba, ali sa svim poteškoćama postindustrijske ovisnosti o intenzivnoj upotrebi energije i tehnologije.”
Istina je da se rat u Iraku nikada nije završio. Dvanaest godina kasnije, zemlja još uvijek pati od razornih sankcija. Prema Dječijem fondu Ujedinjenih nacija, između 1990. i 1998. godine, stope smrtnosti djece mlađe od 5 godina u Iraku su se udvostručile – što je dovelo do pola miliona “višaka” smrtnih slučajeva.
Mnogo je više umrlo od bolesti koje se mogu lako spriječiti i nedostatka adekvatne medicinske opreme. Sankcije su zabranile hlorinatore, đubriva, vakcine, vozila hitne pomoći i drugu vitalnu civilnu robu – pod izgovorom da bi mogli imati vojnu “dvostruku upotrebu”.
I bombardovanje nikada nije prestalo. Američki i britanski avioni koji su polijetali iz Turske i Kuvajta redovno su bombardovali Irak u ratu koji su korporativni mediji namjerno odabrali da ignorišu. Iako SAD tvrde da "sprovode rezolucije UN-a", nijedna rezolucija nikada nije odobrila takozvane zone zabrane letova.
I danas SAD tvrde da je svu patnju u Iraku izazvao Sadam Husein, a ne bombardovanje ili sankcije. To je glupost. Kako je rekao Tun Myat, administrator UN-ovog programa nafta za hranu u Iraku New York Times, “Ljudi su u nekim slučajevima postali toliko siromašni da si ne mogu ni priuštiti da jedu hranu koju su dobili besplatno, jer za mnoge od njih obrok hrane predstavlja najveći dio njihovog prihoda.”
Embargo je stvorio ogromnu inflaciju u Iraku, izbrisavši ušteđevinu i zarade ogromne većine Iračana. Nezaposlenost je naglo porasla, a djeca sada prose – ili se prodaju radi seksa – kako bi prehranila svoje porodice.
U međuvremenu, više od jedne četvrtine ograničenih iračkih prihoda od nafte preusmjerava se na plaćanje reparacija kuvajtskoj vladi i multinacionalnim naftnim kompanijama, te za financiranje operacija UN-a u Iraku. Da bi iskoristio ono malo što je preostalo, Irak se mora obratiti UN-u – gdje SAD koriste svoj veto na komitet za sankcije kako bi rutinski blokirali zahtjeve za uvoz.
Laži koje govore da opravdaju rat
Američka vlada nikada ne kaže da ide u rat za naftu, profit ili moć. Ne, ide se samo u rat za “demokratiju”, za “oslobodjenje” zemalja, za “branu ljudskih prava” ili za “suprotstavljanje agresiji”.
Kada je Irak izvršio invaziju na Kuvajt 2. avgusta 1990. godine, reakcija Washingtona bila je ogorčena. „Povučena je linija u pesku“, izjavio je Džordž Buš stariji. “Ako nas istorija nečemu nauči, to je da se moramo oduprijeti agresiji ili će nas uništiti.” Britanska premijerka Margaret Thatcher, Bushova glavna saveznica, dodala je: “Ako pustimo Irak da uspije, nijedna mala zemlja se više neće moći osjećati sigurnom. Zakon džungle preuzima vlast.”
Ali Bush i Thatcher zauzeli su drugačiji pogled na iračku agresiju prije 2. avgusta. Obje zemlje su naoružale i podržale Irak i podržale Sadama Huseina kada je bio vjeran saveznik i služio njihovim strateškim interesima na naftom bogatom Bliskom istoku.
SAD su podržale Irak tokom njegovog brutalnog rata sa Iranom 1980-ih – po cijenu od milion života. Washington je povećao svoju pomoć Iraku nakon što je vlada upotrijebila otrovni plin protiv iranskih trupa – a zatim i protiv manjinskog kurdskog stanovništva u Iraku – ubivši hiljade.
Kada se američka ambasadorka u Iraku April Glaspie sastala sa Sadamom u Bagdadu 25. jula 1990., samo nedelju dana pre invazije, “rekla je da predsednik Buš želi bolje odnose sa Sadamom i da Sjedinjene Države nemaju mišljenje o Sadamovom sporu oko granica sa Kuvajtom”, the Washington post prijavili.
Bez obzira da li se ovo mislilo kao zamka ili ne, jasno je da se irački predsjednik osjećao ohrabren podrškom Washingtona i mislio je da bi se mogao izvući s napadom na Kuvajt. Na kraju krajeva, same SAD su upravo napale Panamu i osmislile “promjenu režima”, maknuvši svog bivšeg saveznika Manuela Norijegu i ubivši hiljade Panamaca – bez negodovanja zbog “zakona džungle” ili “opiranja agresiji”.
Također je bilo čisto licemjerje za američke zvaničnike govoriti o zaštiti granice s Kuvajtom – koji je bio umjetna tvorevina britanskih imperijalista koji su 1920-ih podijelili dvije zemlje kako bi bolje kontrolirali naftu u regiji. Kuvajt je bio – i jeste – feud za sićušnu privilegovanu elitu u savezu sa Zapadom. Ali Bush je ovu zemlju ponosno nazvao "prijateljem".
Tada su on i njegovi prijatelji – od kojih su se mnogi vratili na scenu u novim ulogama u administraciji Busha Jr. – pokrenuli nemilosrdnu PR kampanju kako bi nametnuli rat s Irakom. Pentagon je u septembru 1990. objavio da Irak gomila stotine hiljada vojnika na granici sa Saudijskom Arabijom. Ali kada je St. Petersburg Times na Floridi su odlučili potražiti dokaze i kupili komercijalne satelitske snimke tog područja, nisu našli ništa. “To [nagomilavanje u Iraku] je bilo cijelo opravdanje za Bushovo slanje trupa tamo, a jednostavno nije postojalo”, kaže Jean Heller, reporterka koja je objavila priču.
Zatim su SAD dovele 15-godišnju kuvajtsku “izbjeglicu” po imenu Nayirah da svjedoči pred Kongresom o tome kako je svjedočila kako su irački vojnici krali inkubatore iz bolnice, ostavljajući 312 beba “na hladnom podu da umru”. Kada je Senat izglasao podršku ratu Busha starijeg, sa razlikom od samo pet glasova, sedam senatora je ispričalo Nayirahovu priču u opravdavanju svog glasa "za".
Ali priča je bila prevara. Nayirahino lažno svjedočenje bilo je dio propagandne kampanje kuvajtske vlade od 10 miliona dolara kojom je upravljala PR firma Hill and Knowlton. Nayirah nije bila volonterka u bolnici, već kćer kuvajtskog ambasadora u Washingtonu.
"U to vrijeme nismo znali da to nije istina", tvrdi Brent Scowcroft, Bushov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Ali, priznao je, “Bilo je korisno za mobilizaciju javnog mnijenja.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati