Iuvijek je zanimljivo i poučno vidjeti New York Times sa zakašnjenjem preuzima priču i traga za razlozima njenog ranog zanemarivanja i kasnijeg oživljavanja. Ovo se često uklapa u princip Orwellovskog Velikog brata da se priča koristi samo kada je politički korisna i da je potisne kada je nezgodna – zaboravljajući, "i onda, kada to postane neophodno, ponovo [povlačeći] je iz zaborava" (1984). Moj omiljeni slučaj je bio neuspeh New York Times spominjanje liste umrlih salvadorske vojske od 138 ljevičarskih i liberalnih političara davne 1982. godine, kada su Sjedinjene Države podržavale tamošnje "demonstracijske izbore" i objavljivanje liste umrlih, sugeriralo bi nepovoljne izborne uvjete, ali onda spominjanje te liste 1989. godine kada ljevica je provizorno ulazila u izbore i novine su bile nestrpljive da te izbore stave u dobrom svjetlu, suprotstavljajući ih lošim starim danima (Lindsay Gruson, "A Fingerhold for Dissent", 17. mart 1989.).
Naravno, primjera ovog i drugih orvelovskih procesa ima na pretek. Važan i ozloglašen je bio gotovo potpuno suzbijanje savezništva iz Reganove ere sa Sadamom Huseinom i podrška za njega – snabdevanje oružjem, obaveštajna pomoć tokom rata s Iranom, poljoprivredni krediti, zaštita od osuda UN-a ili još oštrije akcije koje su usledile nakon njegove upotrebe hemikalija. oružje — nakon što je 2. avgusta 1990. transformisan u „drugog Hitlera“ (napao je Kuvajt 1. avgusta). Opet, citirajući Orwella: "Partija je rekla da Okeanija [ovdje, Sjedinjene Države] nikada nije bila u savezu s Evroazijom [ovdje, Irak]. On, Winston Smith, znao je da je Okeanija bila u savezu s Evroazijom tako kratko vrijeme kao prije četiri godine." Bez poricanja u slučaju SAD-Iraka, samo glumljenje gluposti o ranijem savezu zajedno sa svježe iskovanim intenzivnim ogorčenjem na lošeg čovjeka.
Grob Dasht-e-Leili—fotografije iz Ljekari za ljudska prava |
Još jedan dobar slučaj može se vidjeti u vezi sa nedavnim New York Times članak na naslovnoj strani i uvodnik o masakru Dasht-e-Leili u Afganistanu (James Risen, "Neaktivnost SAD-a viđena nakon što su talibanski vojnici umrli", 11. jul 2009; uvodnik, "Istina o Dasht-e-Leili", 14. jul , 2009). Ovaj slučaj datira iz novembra 2001. godine kada su, kako je navedeno u nedavnom uvodniku (14. jula), "borci pod komandom generala Abdula Rashida Dostuma strpali su talibanske zatvorenike koji su se predali u metalne transportne kontejnere bez hrane i vode. Mnogi su se ugušili. Stražari su pucali u druge na smrt. Vjeruje se da su žrtve pokopane u grobu u pustinji Dasht-i-Leili u sjevernom Afganistanu."
Urednici sada osuđuju kao "grozno naslijeđe" Bushovu administraciju njeno "odbijanje da se istraže optužbe" za ova ubistva. "Ne može biti opravdanja za užase ili za spremnost Sjedinjenih Država i Afganistana da pogledaju na drugu stranu." Ali istina je da kada je Bushova administracija 2001. i 2002. odbila da "istraži optužbe" i "gledala na drugu stranu", to je učinila i New York Times. List nije imao uvodnike ili kolumne mišljenja o ovom slučaju, a samo dva novinska članka Johna Burnsa čak su se bavila masakrom Dasht-e-Leili (riječ koja se Burns ne odnosi na ovaj slučaj), niti su objavljena do avgusta 2002.
U prvom, Burns pominje da je "još 1,000 drugih [zatvorenika] umrlo od rana ili tokom transporta u teretnim kontejnerima u taj ozloglašeni zatvor u sjevernom gradu Sheberghanu, a njihovi očajnički zahtjevi za vodom i svježim zrakom odbijeni su od strane otmičara koji su zakopali kasnije u masovnoj grobnici u blizini udaljenog sela Dasht-e-Leili." Ova usamljena rečenica izgleda pomalo kavalirska za okrutni masakr velikih razmjera, a njenu beznačajnost ističe naslov Bernsovog članka, koji nije sadržavao ubistva, već „problem“ koji su zatvorenici postavili afganistanskom predsjedniku Karzaiju („Foreign Prisoners Becoming problem za Karzaija", 23. avgusta 2002.).
Drugi Bernsov članak se fokusira na masakr: "Politička stvarnost ometa punu istragu o zločinima u Avganistanu" (29. avgust 2002.). Ovaj članak, koji je zatvorio putaInteresovanje za ovu priču do 2009. sigurno je potaknuto možda najbitnijim člankom o masakru u Dasht-e-Leiliju koji se pojavio u glavnim medijima—a Newsweek komad od 26. avgusta 2002, "Konvoj smrti u Afganistanu." Berns ponovo kaže da je u ovom konvoju možda umrlo "čak 1,000" zarobljenika Talibana i Al Kaide, ali ta procjena je niska. (Jamie Doran, koji je razgovarao sa mnogim učesnicima i svjedocima u snimanju svog dokumentarca, Masakr u Mazaru, procjenjuje se između 3,000 i 5,000.)
Većina Burnsovog članka je o "političkoj stvarnosti" zbog koje je potraga za slučajem malo vjerojatna. Uglavnom se radi o tome kako je general Dostum zadužen na ovoj teritoriji, a nije sarađivao. Predstavnik UN-a za Afganistan rekao je da je istraga u zastoju jer se istražitelji i svjedoci ne mogu zaštititi. Nigdje Burns ne spominje da je Dostum bio na platnom spisku u SAD-u niti sugerira da je nedjelovanje proizašlo iz nespremnosti SAD-a da se bave tim pitanjem. Pred kraj, Burns citira američkog generala koji tvrdi da američko osoblje nije bilo umiješano u ovaj zločin i da bi SAD razmotrile pomoć u istrazi samo ako bi Pentagon to "zamolila vlada Kabula". Burns ne kopa dalje o odnosima između američke i avganistanske vlade ili istinitosti tvrdnji o neumiješanosti SAD-a ili mogućim dubljim razlozima zbog kojih je Pentagon mogao odugovlačiti.
Liječnici za ljudska prava (PHR), Amnesty International i Human Rights Watch skrenuli su pažnju na Dasht-e-Leili 2001. i 2002. godine, a PHR je pozvao na važnost zaštite ogromnog grobnog mjesta za moguću buduću istragu. Ovo nije prijavljeno u New York Times, iako u svom uvodniku od 14. jula 2009. urednici prilično kasno u igri kažu "sajt mora biti čuvan, a svjedoci zaštićeni".
The puta imao priliku da dublje sagleda slučaj kada Masakr u Mazaru prikazan je u Evropi u junu 2002. U ovom dokumentarcu citirani su brojni svjedoci koji su svjedočili da su američka vojska, specijalne snage i osoblje CIA-e bili na licu mjesta kada su se zločini dogodili i, u nekoliko tačaka, izgledalo je kao da su u potpunosti komandovali. Jedan svjedok je tvrdio da je američko osoblje pozivalo na brzu sahranu kako bi se izbjeglo praćenje satelita. Iako je ovaj dokumentarac prikazan i izvještavan u Evropi, nikada nije spomenut u američkim masovnim medijima, uključujući New York Times.
Još jedna prilika kada se ova priča pojavila dogodila se u martu 2004. godine, kada su "Tipton Three" konačno pušteni iz Gvantanama nakon nekoliko godina zatvora i torture. Ovo saopštenje uslijedilo je nakon dokumentacije britanske vlade da su tvrdnje o njihovoj umiješanosti u terorizam zasnovane na falsifikatima izazvanim torturom. Dok su britanski mediji bili puni citata oslobođenih žrtava o "paklu" kojem su prošli, četvorica New York Times članci koji su pominjali ovaj slučaj bili su u suštini apologetika Guantanama, bez detalja ili citata žrtava i dvostruko više prostora dato odgovorima Pentagona nego tvrdnjama žrtava. puta Novinari nikada ne pominju da su Tipton Trojku lažno optužili drugi zatvorenici, očigledno na osnovu mučenja, te da su i sama trojica na kraju odustala i "priznala", prije nego što je istraga u Britaniji pokazala da su nevini.
Ovdje je najrelevantnije, ništa od toga New York Times članci spominju iskustva Tipton Three u sjevernom Afganistanu i njihove tvrdnje o masakru u Dasht-e-Leiliju u kojem su bili među malim brojem jedva preživjelih žrtava.
Već pola decenije Njujork puta slijedio je zvaničnu partijsku liniju Bushove administracije koja je nastojala izbjeći bilo kakvu istragu, a kamoli traženje pravde, u slučaju masakra Dasht-e-Leili. Sa svakom prilikom da se detaljnije sagleda tema i skrene pažnju javnosti na nju, puta nije uspio to učiniti. Bushova administracija je željela da novine izgledaju u suprotnom smjeru i to je i učinilo, a "grozno naslijeđe" Georgea Busha također je dio užasnog naslijeđa New York Times.
Zašto novine sada mijenjaju melodiju? Urednici su otvoreni oko toga. Kažu da "administracija vrši pritisak na gospodina Karzaija da ne vrati generala Dostuma na vlast. Gospodin Obama treba da naredi punu istragu masakra" (ur., 14. jul 2009.). Sada, urednici priznaju da je Dostum 2001. godine "bio na platnom spisku CIA-e i da je njegova milicija blisko sarađivala sa specijalnim snagama Sjedinjenih Država u ranim danima rata." Ali prije sedam godina John Burns je citirao generala Pentagona koji je rekao da "nema dokaza da su američke trupe na bilo koji način bile umiješane u ono što se dogodilo u Šibarganu [sic]." U to vreme general Dostum je radio ono što je Pentagon želeo da uradi; sada Uprava želi Dostuma s puta. I vijesti prikladne za štampu se mijenjaju u skladu s tim.
Z
Edward S. Herman je ekonomista i medijski analitičar sa specijalnošću za korporativna i regulatorna pitanja, kao i političku ekonomiju i medije.