Somalija se danas približava kataklizmi koja nije viđena od ranih 1990-ih, a uloga SAD-a je u velikoj mjeri dodala bijedu koja ponovo guta ratom umornu naciju s Roga Afrike.
Brutalna etiopska vojna okupacija Somalije koja je počela na Badnje veče 2006. pretrpjela je velike gubitke u posljednjih 20 mjeseci. Sukob je opteretio etiopske resurse i Adis Abeba trenutno preispituje svoju ukupnu strategiju. Ono što je preostalo od prelazne federalne vlade Somalije (TFG), osim masovne nove strane vojne intervencije, lebdi na ivici kolapsa. Umjesto njega, ionako moćna islamistička pobuna ubrzano jača. Ratni gospodar, kriminal i piraterija dostižu nove visine. Sve vrijeme, somalijsko stanovništvo ostaje pod opsadom, uhvaćeno između zlostavljanja na svim stranama dok se njegovo društvo bukvalno raspada.
Osiguranje značajnog dijela krvoprolića bila je američka administracija uključena u ekspanzivno ratovanje sa sklonošću tajnim vojnim operacijama. Somalija je dugo bila od strateškog interesa za kreatore američke politike. Zemlja se nalazi pored tjesnaca Bab al-Mandeb, ključnog plovnog puta za tranzit nafte između Crvenog mora i Indijskog okeana – druge najbliže tačke između Afrike i Bliskog istoka. Tokom Hladnog rata, diktatura generala Siada Barrea bila je dugogodišnji primatelj izdašnih američkih vojnih i ekonomskih sredstava. Godine 1991., nakon godina nemira, pobune i dugotrajne suše, Barreov režim se srušio u glad, rat i haos. George HW Bush naredio je američkim snagama da uđu u zemlju godinu dana kasnije u znak podrške humanitarnom programu Ujedinjenih naroda, što je kulminiralo bitkom za Mogadishu i sada poznatim incidentom Black Hawk Down.
U vrijeme povlačenja SAD-a i međunarodnog povlačenja, nijedan akter nije bio dovoljno jak da uspostavi i zadrži kontrolu. Somalija se raskomadala duž polutrajnih plemenskih linija i feudova gospodara rata koji će definirati društveni i politički pejzaž zemlje. Više od deceniju i po, teritorija je bila ostavljena da se gniježi u nekontroliranom kriminalu i nasilju, retko što je dolazilo u međunarodne naslove.
Septembar 2001. i ratovi na Bliskom istoku donijeli su obnovljeni fokus SAD na Rog Afrike. Već neko vrijeme, raznolika grupa islamista, vođa klanova, poslovnih ljudi, šefova milicija i građanskih aktera udruživala se u ono što će 2005. postati Unija islamskih sudova (UIC), heterogeni pokret koji je nastojao uspostaviti privid zakona i red nakon godina haosa.
Sudovi su se pokazali kao dobro organizovani, disciplinovani i efikasni civilni administratori. Bili su popularni među prosječnim Somalijcima, čak i onima manje pobožnim, od kojih su svi bili očajni za olakšanjem od kriminalnih bandi i brutalnosti koje su dugo vladale njihovom zemljom. Islamisti su također počeli izazivati slabu, frakcijsku TFG – nasljednicu 13 prethodnih neuspjelih pokušaja stvaranja centralne vlade – koja je bila ograničena na provincijski grad Baidoa, na čijem čelu je bio predsjednik Abdullahi Yusuf, usko povezan s gospodarima rata iz Mogadiša.
Uznemirena rastućom snagom i popularnošću islamskih sudova, početkom 2006. godine CIA je počela isporučivati značajne količine oružja i novca koaliciji sekularnih gospodara rata iz Mogadiša pod nazivom Alijansa za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARPCT). Program CIA-e bio je loše osmišljen pokušaj da se ulovi mali broj osoba povezanih s Al Kaidom umiješanih u bombaške napade američkih ambasada u Keniji i Tanzaniji 1998. godine, za koje se tada smatralo da su se skrivali u Somaliji. Ali operacija je katastrofalno propala i, prema izvještajima, "isplate su doprinijele anarhičnoj situaciji koja je navela mnoge Somalijce da se obrate islamskim sudovima za zaštitu" (Washington post13. maja 2007.).
Islamisti su napali preventivno i odlučno, razbili vojskovođe i preuzeli kontrolu nad Mogadišom u roku od nekoliko sedmica. Tokom šest mjeseci 2006. godine, Unija islamskih sudova nastavila je uspostavljanje sigurnosti i pružanje osnovnih socijalnih usluga u velikom dijelu Somalije po prvi put u 15 godina. Mir koji su osigurali islamisti također je došao sa konzervativnijom socijalnom politikom i vrstom šerijatskog prava. Za prosječne Somalijce, međutim, sigurnost sudova je donijela kratak predah od njihove uobičajene patnje.
Bushova administracija, gledajući Somaliju i islamske sudove kroz sočivo svog rata protiv terorizma i, pošto je pokvarila raniji program vodje rata, počela je pojačavati pomoć dugogodišnjem savezniku i susjednom etiopskom autokrati Melesu Zenawiju. Zenawi je na vlasti u Etiopiji od ranih 1990-ih. Tokom gušenja narodnih protesta nakon lažnih izbora 2005. godine, Zenawijeve snage sigurnosti su masakrirale skoro 200 ljudi, ranile još 760 i uhapsile dodatnih 20,000, među kojima su lideri opozicije, strani humanitarni radnici i novinari. Ipak, od 2002. godine, Etiopija je primila gotovo 25 miliona dolara otvorene američke vojne pomoći, dok najmanje 100 američkih vojnih lica trenutno radi u Etiopiji na savjetničkim pozicijama kao dio onoga što Pentagon opisuje kao "bliski radni odnos" s etiopskom vojskom.
Manje od dvije sedmice prije invazije, sredinom decembra 2006., pomoćnik državnog sekretara za afrička pitanja Jendayi Frazer je javno izjavio: „Vijeće islamskih sudova sada kontrolišu pojedinci iz ćelija Al-Kaide, pojedinci iz ćelija Al-Kaide iz istočne Afrike. " Tvrdnja je bila sumnjiva i nije pružio nikakve dokaze. Specijalista za Rog Afrike Ken Menkhaus primetio je u februaru 2007. da je pokret islamskih sudova "u celini bio daleko od fronta Al Kaide. Sjedinjene Američke Države su rekli da se kriju u Mogadišu samo tri strana operativca Al Kaide, a veliki broj niže od onih za koje se sumnja da borave u susjednoj Keniji."
Pomoćnik državnog sekretara Frazer upozorio je na "rizik da bi Al Kaida mogla zauzeti baze u Somaliji", ali je negirao da će Sjedinjene Države poduzeti vojnu akciju protiv sudova. Slično tome, tadašnji ambasador UN-a John Bolton rekao je novinarima početkom decembra 2006.: „Sjedinjene Države snažno vjeruju da održivo rješenje u Somaliji treba biti zasnovano na kredibilnom dijalogu između [TFG] i UIC-a i mi nastavljamo raditi s našim afričkim i drugim partnerima u tom cilju."
Biza kulisa, general John Abizaid, u to vrijeme komandant američkog Centcoma, već je posjetio Adis Abebu kako bi u posljednjem trenutku izrazio rezerve premijeru Zenawiju. Odluka je ipak donesena i Washington je na kraju dao podršku invaziji.
Etiopska vojska je prešla granicu Somalije 24. decembra 2006. godine, a kasniji izvještaji su ukazivali da su "agenti CIA-e putovali s etiopskim trupama, pomažući u usmjeravanju operacija" ( London Independent, 9. februar 2008.). Sjedinjene Države su pružile važne satelitske obavještajne podatke i druge informacije o bojištu iz bespilotnih dronova Predator. „Mnogo od onoga što smo ih naučili korišćeno je u borbi protiv tog globalnog rata protiv terorizma“, primetio je američki vojni savetnik koji je obučavao etiopske vojnike koji se sada bore u Somaliji. Što se tiče naoružanja, rekao je: "Dobili su ono što im je trebalo."
Američke specijalne snage su također provodile povremene operacije na teritoriji Somalije, vjerovatno se iselile iz baze CIA-e u istočnoj Etiopiji o kojoj se pričalo. Puni obim i tačan tip aktivnosti nisu poznati, ali izvještaje o njihovom kretanju potvrdili su somalijski zvaničnici. Kako je premijer TFG Nur Hassan Hussein objasnio novinarima u februaru 2008. godine, "Prisustvo CIA-e, prisustvo [američkih] trupa, nije veliki problem. Sviđa nam se što su oni ovdje. Ali trenutno nemaju stalno vojno prisustvo.“
Američki ratni brodovi krenuli su na položaj kod obale Somalije u iščekivanju invazije. Djelujući na osnovu obavještajnih podataka sa zemlje, Washington je naredio bombardovanje na koje se smatralo da su islamski militanti. Američki piloti AC-130 i krstareće rakete su od januara 2007. napali teritoriju Somalije najmanje pola tuceta puta. U prvom od ovih zračnih napada ubijeno je 70 somalijskih stočara za koje je Pentagon prvobitno tvrdio da su islamski borci. Nakon nekoliko drugih pokušaja, u maju 2008. bombaški napadi su konačno uspjeli ubiti vođu al-Shabaab milicije Aden Hashi Ayro. U štrajku su također srušene okolne kuće, ubivši deset drugih, što je dovelo do antiameričkih protesta.
Etiopska vojska je zauzela Mogadishu prije Nove godine 2007. Najmoćnija vojska u regionu devastirala je organizirane snage UIC-a. Ali preostali militanti su pobjegli i brzo se istopili natrag u veće civilno stanovništvo. Kao što je predviđeno, kolaps islamskih sudova i kasnija etiopska okupacija doveli su do nemilosrdne pobune u iračkom stilu – one koja je brzo jačala.
TPobunjenici su uspješno koristili bombe pored puta, napade i atentate usmjerene na vladine zvaničnike da napadnu TFG i njene etiopske pristalice. Sve češće su razbijali etiopske i TFG vojne snage u direktnim sukobima, krećući se da zauzmu i drže dijelove teritorije na duži vremenski period.
Snage Etiopije i TFG, sa svoje strane, odgovorile su žestokom kampanjom da iskorijene militante u Mogadišu i okolnim područjima. Opaka protivpobunjenička akcija dovela je do redovnog granatiranja gusto naseljenih gradskih četvrti. Razlike između civila i pobunjenika često su irelevantne za sigurnosne snage koje često napadaju somalijsko stanovništvo. Pljačka, silovanje, mučenje, sakaćenje i rezanje grla žrtvama su redovna taktika etiopskih i TFG snaga. Ovo su iste metode koje je etiopska vojska koristila za suzbijanje još jedne tekuće pobune u pustinji Ogaden. Najnoviji izvještaj Amnesty Internationala opisuje epizode koje su previše užasne da bi se ovdje citirale.
Dakle, Somalijci su uhvaćeni u unakrsnoj vatri između etiopskih i TFG sigurnosnih snaga, pobunjenika, ratnih vođa, kriminalaca i američkih topovnjača. Međutim, "češća pritužba među običnim Somalijcima", prema novinarima, "je da su Etiopljani 'neselektivni' u svojim represalijama - i da je to razlog zašto je Mogadišu ispražnjen od ljudi."
Ljudska cijena je bila zapanjujuća. Snage rata i suše brzo se približavaju naciji sa Roga Afrike u savršenoj oluji protiv somalijskog stanovništva. Broj poginulih civila od invazije brzo se približava 10,000. Više od milion ljudi napustilo je svoje domove, uključujući polovinu Mogadiša, i sada žive u bednim, improviziranim izbjegličkim kampovima.
Kriza s hranom i gorivom koja je utjecala na međunarodna tržišta kombinirala se s prekidom borbi, pljačkom, inflacijom i neuspjehom sezonskih kiša da gurnu Somaliju do apsolutne ivice. Zemlja se sada nalazi na ivici gladi u razmjerima koji nisu viđeni od ranih 1990-ih kada je oko 300,000 Somalijaca umrlo od gladi. Nedavne procjene UN-a govore da je više od 3.25 miliona ljudi, skoro polovina stanovništva, trenutno potrebna pomoć u hrani. Međunarodni zvaničnici već dugo ovu situaciju nazivaju najstrašnijom humanitarnom katastrofom na afričkom kontinentu.
Kao iu Iraku, rat protiv terorizma u Somaliji je postao samoispunjavajuće proročanstvo, sijući sve veću radikalizaciju i anti-zapadnjaštvo čitave populacije siromašnih ljudi iz Trećeg svijeta. Proteklih mjeseci pojavili su se novi dokazi o stranim borcima unutar Somalije — definitivno nije slučaj kada je Jendaii Frazer dvije sedmice prije invazije izjavio da Somaliju „sada kontrolišu pojedinci iz ćelija Al-Kaide“.
Dok je vodstvo islamskih sudova prvobitno bilo mješavina umjerenih i konzervativnih islamskih aktera, pobuna više ne zadržava ovaj karakter. Mirovni sporazum između bivših umjerenih elemenata sudova, koji se sada nazivaju Alijansa za ponovno oslobođenje Somalije, i TFG već je zaključen bez efekta. Stare vođe sudova više ne kontrolišu pobunu. Al-Shabaab militanti prekaljeni u borbi, koji su možda spremni da naslijede prelaznu federalnu vladu, zastupaju daleko radikalniju i antizapadniju islamsku ideologiju.
U ovom trenutku, čini se da intervencija u Somaliji ide punim krugom. U septembru su dvojica Somalijaca u ranim dvadesetim uhapšena na njemačkom aerodromu pod sumnjom da su planirali terorističke napade negdje na Zapadu. Pušteni su zbog nedovoljnih dokaza, ali njemački obavještajni zvaničnici smatraju da su muškarci uhapšeni prerano.
Somalija je zaista bila treći front u ratu protiv terorizma. Miran front, ali ipak front. Šest mjeseci nakon etiopske invazije, glasnogovornik Ministarstva obrane Bryan Whitman rekao je novinarima: "Sama priroda nekih naših operacija, kao i uspjeh tih operacija, često se zasniva na našoj sposobnosti da tiho radimo sa našim partnerima i saveznicima." Sada, skoro dvije godine nakon okupacije, malo tko još uvijek može zadržati zablude o uspjehu na Rogu Afrike. Možda najviše zabrinjava to što se trenutna epizoda mora posmatrati u pozadini nedavnog stvaranja AFRICOM-a i veće militarizacije američke vanjske politike u Africi.
Šta će biti sa Somalijom ostaje da se vidi. Ono što je sigurno je da su SAD uzele grupu najsiromašnijih, najočajnijih i najbrutalnijih ljudi na svijetu i još ih brutalizirale. Mogli bismo očekivati da ćemo u budućnosti vidjeti ljute mlade Somalije kako donose nasilje na Zapad. Znali mi to ili ne, sigurno smo im to donijeli. Ovo je naslijeđe Bushove administracije i biće s nama još dugo vremena.
Z
Matthew Blood je nezavisni novinar koji je živio i putovao u podsaharskoj Africi.